- Peščanik - https://pescanik.net -

Bakarna mafija

Radio emisija 16.03.2012, govore: Srđa Popović i Stevan Filipović.

Svetlana Lukić: Počeo je rat novootkrivenim diplomatskim oružjem, fusnotama. U istom danu delegacija Kosova napustila je regionalni skup u Beogradu, a delegacija Srbije regionalnu konferenciju u Sarajevu; nešto nije bilo u redu sa tekstom pored zvezdica, šta tačno, ustanoviće se u novoj seriji pregovora, koji će se povesti tek pošto budu formirani specijalni pregovarački timovi specijalizovani za ovu vrstu diplomatskog oružja. Na kraju će se stvar završiti tako što će, jednog ne tako dalekog dana, u evropskim udžbenicima istorije, u nastavnoj jedinici Evropa u 21. veku, stajati, u fusnoti: postojale su i neke dve državice Srbija i Kosovo, a kako su tako brzo i bez ostatka nestale, još uvek je misterija. A nije, nego Evropljani ne znaju da đavo leži u detaljima, tj. fusnotama.

Čovek se drži za reč a vo za rogove, kaže jedna od suptilnih srpskih poslovica. Dok ovi iz Brisela ne počnu čvršće da ove naše i one sa Kosova drže za rožne izrasline, oni će nastaviti da se bodu, i nije mnogo utešno što su im, za razliku od 90-ih, rogovi tupi. Tundre su pune kostiju irvasa koji stalno isprobavaju svoju snagu koškajući se međusobno; često im se desi da im se rogovi toliko zapletu da više ne mogu da se razdvoje i neprijatelji tako, umesto od junačkih rana, zajedno umiru od gladi.

Neki analitičari specijalizovani za fusnote, tvrde da su ovoga puta Albanci prekršili dogovor – želeli su da se osvete Srbiji zato što je raspisala izbore i na njihovom delu tundre. Iz Brisela poručuju da izbori nisu u skladu sa rezolucijom 1244, Dačić im u mačo maniru poručuje – izbori su raspisani i to je završena priča. Nežnija polovina SPS-a, Slavica Đukić-Dejanović, pomirljivo objašnjava: ali mi ćemo sve to raditi uz pomoć i saglasnost UNMIK-a. A Božidar Đelić je uveo u igru i sinergiju; DS-ov alhemičar, zadužen da poraze pretvara u pobede, tvrdi da najnoviji događaji pokazuju da dva sveta cilja, Kosovo i Evropa, ne samo da nisu u suprotnosti, nego među njima vlada sinergija. To je pojam koji bi trebalo da znači da je celina drugačija i veća od zbira svojih delova. Šta bi mogao biti rezultat sinergije srpskog Kosova i evropske Srbije? Malo, sivo i znatno lakše od 1.350 grama – što je težina Đelićevog mozga. Džabe se mučio dok je studirao u Francuskoj, jer kada se vratio u Srbiju, sve što je naučio je naglo počelo da se topi; brzina hlapljena njegovog mozga se poklapila sa brzinom kojom se ovaj večni ministar za evropske integracije bogatio. Drugi pariski đak, pomoćnik ministra spoljnih poslova, koji je ove nedelje u ime Srbije demonstrativno napustio konferenciju u Sarajevu, Duško Lopandić, još je piktoreskniji primerak srpskog političara školovanog na zapadu. Izgledalo je da ne može biti gore od Vuka Jeremića, ali ispostavilo se da je krhko znanje… Zbog Lopandića su mnogi roditelji prestali da svojoj deci kupuju Politikin zabavnik, u kome ovaj intelektualac i diplomata u nastavcima objavljuje knjige o srpskim vitezovima, princezama i razbojnicama. Načelnik sektora za EU pri minsitarstvu inostranih poslova, godinama piše knjige u kojima tvrdi da su direktni potomci cara Uroša: Teodor Ruzvelt i sin mu Frenklin, sadašnja engleska kraljica Elizabeta, sadašnji španski kralj Huan Karlos; a na našem porodičnom stablu su se našli i: holandska kraljica Beatrisa, Renije od Monaka, princeza Dajana i filmska glumica Bruk Šilds. Tako ovaj diplomata svome dragom otačestvu služi ne samo službujući u ministrastvima spoljnjih poslova od Vuka Draškovića do Vuka Jeremića, nego i pišući školske udžbenike istorije i objavljujući opskurne knjige kod državnih izdavačkih kuća. Zbog ljudi kao što su Lopandić i njemu slični oksfordski, kembridžski i sorbonski đaci, svakog jutra mi Srbi, junaci Lopandićeve knjige “Urokljivo pleme Tribala”, treba da se zahvalimo bogu ili naklonimo suncu što smo još uopšte živi.

Beogradski đak, pomoćnik ministra ekonomije, Stojan Arizanović, pre neki dan je ničim izazvan naredio svojim zaposlenima da pristupe glasačkim kutijama i hitno odgovore na referendumsko pitanje – da li ste za to da Stojan Arizanović ostane na mestu pomoćnika minisitra ekonomije? Ja bih zaokružila DA; taj Arizanović je simpatičan i bezopasan čovek; uostalom, on je samo poslušao ono što je pre neki dan od svih nas prekorno zahtevao predsednik: da uzmemo sudbinu u svoje ruke i započnemo neki porodični biznis. Preduzimljivići-arizanovići su, kako kažu Amerikanci, so zemlje, oni su vedrije lice Srbije, moderni Alije Sirotanovići. Opasnost nam preti od ovih koji imaju velike pretenzije.

Ove nedelje obeležene su godišnjice smrti Slobodana Miloševića i Zorana Đinđića. Posle ovog marta, bol demokrata i es-pe-es-ovaca više nije isti. Sporazum o nacionalnom pomirenju morao bi da pretrpi hitnu korekciju: demokrate su žalile samo za Đinđićem, a socijalisti i za Miloševićem i za Đinđićem. Mrkonjić je palio sveću u Požarevcu, a Škundrić ispred vlade Srbije. Znači, es-pe-es-ovski bol je dva puta veći i ta neravnoteža bi zbog stabilnosti države morala biti otklonjena. Neodrživ je sporazum u kome je jedna ugovorna strana dva puta nesrećnija od druge. Najgore je što će se iduće nedelje ta neravnoteža bolova dodatno uvećati: sudski će biti rehabilitovan Draža Mihajlović. Više ne mogu da pohvatam čiji je on sada đeneral; Dačićev nije, jer je on navodni nastavljač partizanske tradicije; jeste delimično Tadićev, jer je predsednik nastavljač svega. Ali Čičin promoter Vuk Drašković je sada u koaliciji sa Latinkom Perović i Čedomirom Jovanovićem. Jeste da ih spaja odnos prema nekim važnim državnim pitanjima kao što je Kosovo, ali je po sistem vrednosti partizanskog dela Preokreta krajnje neugodno što im je koalicioni partner neko ko za heroja ima čoveka koji u svojoj naredbi četničkim komandantima iz 1941. piše:

Tačka 2). Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke.

Tačka 4) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.

Tačka 5.) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.

Kako će ova dihotomija unutar Preokreta biti savladana, videćemo… Svakako pomaže to što će Tadić, istoga dana kada sudski bude rehabilitovao čiča Dražu, rehabilitovati i Milovana Đilasa. U Srbiji je uvek bilo mesta za sve.

Nosilac predsednikove izborne liste, onaj drugi, nevezani sa prvim Đilasom, Dragan, bitku vodi na drugom terenu, na beogradskim otpadima. Gradonačelnik je otkrio postojanje bakarne mafije, koja krade delove trafostanica, crkava, seče optičke i telefonske kablove, a mediji su odmah precizirali na koga se odnosi Đilasov bes – to su Romi, sakupljači sekundarnih sirovina. Nosilac liste DS-a je zahtevao od sudija da ubuduće kažnjavaju pripadnike bakarne mafije, a pominju se i kazne od 8 godina zatvora. Marku Miloševiću je posle 8 godina zastareo proces, junaku srpskih grafita Urošu Mišiću kazna je smanjena na 5 godina, a ti sa 8 godina pretiš onima koji kradu oluke, a koje si pre toga nekoliko puta bagerima terao sa beogradskih ledina.

Kada su nekom komunističkom funkcioneru posle Drugog svetskog rata naredili da od seljaka sakupi više žita, on je odgovorio – ako hoćete viže žita, gradite više zatvora. Pa tako I sada, ako hoće da sprovode ovakvu vrstu pravde prema onima koji kradu oluke, šljunak, opremu za hitnu pomoć, benzin iz rezervoara… a vratili smo se na te oblike prisvajanja tuđe imovine koji su cvetali za vreme sankcija – onda će zaista morati da grade mnogo novih zatvora.

Prvi sagovornik današnjeg Peščanika je Stevan Filipović, reditelj filmova Šišanje i Šejtanov ratnik.

Stevan Filipović: Počeo sam da merim vreme od 12. marta do 12. marta, znači ne od Nove godine do Nove godine, nego od jednog do drugog 12. marta i da gledam šta se desilo između. Mislim da je ovo bio najtužniji 12. mart. Emisija Insajdera zapravo nije ni bila nova emisija nego neki kolaž, koji čak ne traje dugo, nekih pola sata, sastavljen od prethodnih dvadesetak emisija i koji je bio zakazan za 8 sati uveče, što je udarni termin na tom, takvom kakvom B92. I onda, u trenutku kad se skupila grupa bližih prijatelja da pogledamo to zajedno, iako svi znamo sve je li tako, krenuo je neki tenis. I to nije krenuo Đoković, koji bi prekinuo i proglašenje pristupanja Evropskoj uniji, ako bi možda igrao sa nekim, nego su dva neka lika igrala tenis. I ništa se ne dešava. U tom trenutku saznam da autorka emisije nije obaveštena o tome da je promenjen termin prikazivanja. E onda, u nekom trenutku se dešava da krene zaista ta emisija i onda vidite da je verovatno neko zvao, intervenisao i rekao, e ljudi, aman, 12. je mart.

I ta šetnja, LDP je organizovao za 10. mart. E sad, ne mora tu da se ide u preterivanja, pa sad kao mora baš 12. marta, ali zapravo mora. To je taj datum i to pomeranje datuma šetnje najviše govori o tom odnosu. Da li je to partijska promocija, koja je legitimna. Možemo mi da volimo to ili ne volimo, to imaju prava da rade. Ali da li se i kako na taj način zloupotrebljava ime Zorana Đinđića i da li to ime uopšte bilo šta njima znači. To je jako, jako relativna stvar.

Po nekim najstrožim kriterijumima, skoro sve je zloupotreba. Zloupotreba je kad se prave ona idiotska takmičenja u besedništvu, ali tu dolazimo do ključa toga. Ja doživljavam lik i delo Zorana Đinđića na jedan način, a ovi ljudi imaju pravo da ih doživljavaju drugačije i da prave takmičenje u besedništvu. I onda ostaje samo jedna jedina stvar – hajde da otkrijemo ko ga je ubio, koja je politička pozadina. Da li je okej sudstvo kojem to nije krivično delo. Ne postoji nikakva volja da se to uradi. Postoji volja majke i sestre, verovatno i male grupe ljudi, nas koji se negde time bavimo, neću da poredim te pozicije, ali se svodi na ono što je rečeno i prošli put u Peščaniku: na nečiju privatnu stvar. I ako mora to tako da bude, okej, neka bude tako, ali daj makar to da se desi.

To nije nikakav Sizifov posao. Ako pogledate to merenje vremena od 12. marta do 12. marta, to ide negde napred. I sada, više znamo nego što smo znali prošle godine, prošle godine smo znali više nego one pre nje, možda to i nije posao za jednu generaciju. Pričamo opet o tome u zemlji u kojoj će ubicama Brisa Tatona da se smanjuju kazne, u kojoj će onaj Uroš iz Pravde za Uroša uskoro da bude slobodan, u kojoj je Marko Milošević praktično oslobođen. Žena koja je sudija se žali na političke pritiske, ali političke pritiske da osudi Marka Miloševića. A onda u pozadini svega toga imamo Dveri koje niko ne konstatuje, niko ne primećuje, čak mi ljudi kažu, ma daj kao, šta preteruješ, pa ko će da glasa za njih. A mislim da je upravo poraz onoga što ja doživljavam kao Republiku Zorana Đinđića to što imamo Dveri koje su legitimna politička partija. To nije softkor nacionalizam, neki radikalski populistički nacionalizam ili sektaški Koštuničin, ne, ako je neko bio na tom sajtu i pogledao program, meni to izgleda kao urfašizam Umberta Eka. I sad oni učestvuju na izborima na koje mi treba da odemo i opredelimo se za manje zlo, što će nas kao i iks puta unazad dovesti do onoga gde smo sad.

Najveći problem je što ne postoji reakcija mejnstrima, mislim konkretno na Demokratsku stranku i nisam siguran da to njima ne ide u prilog. Verovatno Boris Tadić misli, pa dobro možda sam ovo radio loše, možda sam ono radio loše, ali važna usluga koju sam učinio je to što sam razbio radikale. Postoji sasvim realna mogućnost da on čovek tako misli. To je katastrofalno pogrešno, jer time što on naziva razbijanje i pacifikacija radikala, u stvari je dat legitimitet većini ljudi koji su bili u tim starim radikalima. Ovi Šešeljevi radikali su karikatura. Ali da ljudi kao Tomislav Nikolić ili Aleksandar Vučić sada vama predstavljaju potpuno legitimne konkurente, da nastupaju Demokratska stranka i SNS kao dve legitimne opcije između koje biramo, to je mera tog poraza, našeg poraza, nas koji smo mislili.

Ja mogu da govorim u stvari samo u svoje ime, ne mogu više da koristim to mi. Mislim da je to potpuno obesmišljeno. Čak i ta grupa ljudi skupljena oko Peščanika nije adekvatno i dovoljno reagovala na tako nešto, i nekako je toj grupi ljudi mnogo teže da se skupi nego ovim desničarima. I ja kad se setim gej prajda, koji je već postao mitski, epski događaj, i onda većina ljudi koji žive u Srbiji misle da LGBT osobe izgmižu negde iz te kanalizacije i onda se vrate u ta svoja četiri zida samo tada kada je Parada, da samo tada postoje. Šta rade te organizacije u ovih ostalih 364 dana neprestupnih godina. Ne razumem, čime se one bave. Koji je njihov posao sem da tog jednog dana izađu i da nas ubede i okej je, evo ja sam pisao podršku tome i podržavam, mislim da je jako važno. Mislim da Parada prevazilazi probleme gej zajednice i da u stvari dotiče negde neuralgične tačke Srbije danas i mislim da je užasno važno i da se održi i da se podrži na svaki način. Ali da li je moguće da ovi ostali dani ne postoje. To je potpuni andergraund. Znači, ti ljudi su potpuno nevidljivi, do tog jednog trenutka kad postanu vidljivi tako što pričaju. Oni čak ne mogu da artikulišu dovoljno jasno koji su to osnovni problemi. Neću da ulazim u to da li oni ljudi uopšte jedva sastavljaju kraj sa krajem ili imaju ipak neku finansijsku podršku, kako to funkcioniše, ali ako se bave time i ako im je to jedini posao, pa mislim stvarno.

Ne treba nam Dekada Roma, znači hajde da krenemo da uradio šta možemo u svakom konkretnom slučaju. Znači, ne treba to da bude izgovor da izađemo da se slikamo i da se nazovemo aktivistima, a u suštini sedimo u tim našim super stanovima i baš nas briga za Rome. A nećemo da uzmemo i da na jednom primeru uradimo nešto, što je sasvim moguće. Znači, hajde da vidimo u krajnjoj liniji da li je budžet koji na primer dobijamo bolje potrošiti na marketing ili na neku vrstu direktne pomoći tim ljudima. Da li je bolje raditi na edukaciji ili je bolje raditi na tome da neko dobije kanalizaciju, da neko dobije hleb da jede, da ne umre od smrzavanja. Da li je toliko teško u stvari uraditi to da neko ne umre od hladnoće. Pa mislim da stvarno nije. Opet kažem, mogu da odem u džeziranje i lupetanje, ali da li imamo neke hotele koji ne funkcionišu u Srbiji. Mislim, da li možemo da proglasimo na mikro nivou neko vanredno stanjce i onda kao, skupimo te ljude koji stvarno nemaju da se greju, koji će imati neki SOS telefon. U krajnjoj liniji, posao nevladinih organizacija i državnih službi bi bio da oni nađu i identifikuju te ljude i da im pomognu, a ne da ljudi sami zovu u pomoć u trenutku kad već umiru od gladi.

Možda banalizujem i navodim neka rešenja šta bi moglo da se uradi. Ali ne, kao bolje je da se slikamo, bolje da kažemo da imamo organizacije za zaštitu prava pingvina, a sad šta će stvarno sa pingvinima da bude, pa dobro. To su neke nove žrtve, koje su naravno rezultat svega toga što se desilo ranije. Znači, sve što se dešavalo devedesetih, i ljudi koji su bili umešani u to su tu dan danas, bez problema. Možete da sretnete svakog od njih, verovatno na ulici, koji će da vas pogleda, neće da spusti pogled čak kad vas vidi. A ono, definisao vam je život na najgori mogući način. To ne može da bude izgovor da ne radimo ovo drugo. Ljude je ovde kao neki blam da pričaju istu priču tri puta. Pa to ne može da bude blam. Mislim, ne možete da se deklarativno zalažete za neku promenu, a da vam bude u stvari dosadno da tri puta ponovite istu priču. Morate da tri puta ponovite istu priču. Najveći problem je što svako ko želi da uradi pravu stvar je doteran do one situacije gde više ne može da se uradi prava stvar. Zaista mogu da razumem, čak svakoga ko odluči da neće da glasa i jednostavno da neće da da legitimitet na taj način i da hoće da iskoristi tu mogućnost da iskaže svoju pobunu protiv užasa kojim smo okruženi. Jednostavno, ne slažem se ni sa kim. Nijedna od trenutno ponuđenih opcija na meniju nije ono što ja mislim, verujem ili želim i siguran sam da su to pogrešni ljudi i neću da im dam legitimitet. Nemam više energije da šetam po ulicama ili ne može da se skupi nas više od 15 da šeta po ulicama, tako da ćemo da iskoristimo beli glas ili mogućnost da napravimo nevažeći listić, da to bude neki politički stejtment. Mislim da je to potpuno legitimno.

Ja drugačije gledam to. Možda kukavički gledam na to, ali ja treba da živim ovde, moja porodica i prijatelji treba da žive ovde, ne mogu da zamislim Srbiju u kojoj će nešto, bilo šta, da bude Vučić, ne mogu da zamislim povratak Koštunice. Ne želim da pokušam da zamislim na šta bi ličilo kad bi Dveri ušle u parlament – i onda se kao čovek odluči na to biranje manjeg zla. Ja sam potpisao taj Preokret. To što neko podržava jednu opciju ne znači da se apsolutno slaže sa njom. Tu gomila ljudi, potpuno različitih ljudi, kakve veze imaju Vuk Drašković i Latinka Perović koji sede zajedno tamo negde. Oni su tu zajedno na nekom projektu, koji nekome može da se svidi, nekome ne mora da se svidi. Može nekome baš dosta da se ne svidi, a i dalje da im da podršku. E sada kažem, na svakome je sad, došli smo do tog trenutka kad svako mora individualno da odluči jer ima moralni problem preveliki sa tim, da li je to možda potpuno kontraproduktivno, da li će to dovesti do neke još gore situacije i onda u odnosu na to da izađe na glasanje, da ne izađe na glasanje ili da poništi taj listić.

Ja ne gledam televiziju, to je svesna odluka koju sam doneo još pre par godina i super mi je zbog toga. Nađem drugi način da se informišem i onda sam se potpuno isključio i onda ta distanca koja se napravi, vas uljuljka. Vi živite u nekom krugu ljudi koji nemaju puno veze sa onim što se stvarno dešava. A onda kad vidim nešto što se dešava na televiziji, onda kad vidim neki rialiti šou, kad vidim Selo gori a baba se češlja, onda ne mogu da verujem. I onda sam ja tu glup u stvari, ja sad tu dobijam neku novu informaciju koja je u stvari stara informacija. I onda stalno gradimo te neke šatore u koje se skrivamo i pokušavamo da bežimo od svega toga. Ja sam recimo imao priliku, evo juče smo imali neko snimanje. Neverovatni uslovi i privatna inicijativa i onda vidim u stvari koliko sa jedne strane volim taj posao koji radim, a sa druge strane vidi čovek, koliko kad ne radi taj svoj posao, on postaje lošiji u tome.

I vreme prolazi. Mislim, tu nema laži nema prevare. Ako se ja 10 godina ne budem bavio režijom, bez obzira koje je opravdanje za to, zato što ne mogu da dobijem državne pare, zato što sam lenj, zato što neću da pravim kompromise, šta god, ja ću biti mnogo lošiji režiser. Tu nema nikakve alhemije. To je direktna proporcija. I onda u stvari, kad vidim koliko ljudi nema šansu da se bavi tim svojim poslom, mislim, svi mi verujemo da smo super. Svi mi hoćemo da verujemo da smo stručnjaci u tome. U stvari ne. Postajemo jako loši stručnjaci u tom svom poslu i prestajemo da imamo samim tim pravo glasa. Bez obzira što možda naš svetonazor postaje bogatiji i više razumemo procese koji nas okružuju, svet oko nas, političke igre, šta god. Postajemo loši u onome što bi trebalo da bude naša neka primarna profesija.

Ko se u Srbiji danas bavi novinarstvom na nekom nivou koji student entuzijasta trebalo da poseduje, niko. Ja ne znam koliko ima ljudi, čast izuzecima mislim stvarno, ali ti izuzeci mogu na prste jedne sakate ruke da se nabroje i onda imamo sliku kakva jeste, a mislim da je to mnogo problematično kad je vezano za sve sfere ljudskog života. Taj nedostatak entuzijazma, elana i želje uopšte da se bavi time, jer kao samo da ovo prođe. Kako ću ja samo da zgrnem neke pare, a meni je taj osećaj jako poznat, mislim svima nama je jako poznat. Jako teško je sastaviti kraj jednog meseca i početak drugog i gotovo je nemoguće ovde, zato je ovde tako lako kupiti ljude. Mislim stvarno nemaju leba da jedu i onda, kad neko dođe i ponudi, ma kao e. Ali najgore je kad onda oni krenu to da racionalizuju. Znači okej, kupljen si, ćuti. Ali ne, oni će to da na sva usta da racionalizuju. Ne, ja nisam kupljen, ja radim pravu stvar. Ja sam se žrtvovao, ja sam bio protiv Miloševića.

Nedavno sam bio na premijeri filma Ustanička ulica. To je film o nekom fiktivnoj državi, ja ne prepoznajem Srbiju tu. Da li se plaši neko da pomene uopšte službu državne bezbednosti. To nije strašno više, ali ovde je to bauk neki. Drugo, Služba državne bezbednosti u srpskom filmu je već neko toliko opšte mesto i toliko neki dežurni krivac, da je to potpuno besmsleno. Nije subverzivno, ako vi kažete tako nešto. Nije čak ni nešto preterano hrabro. Mislim, može mnogo, mnogo, mnogo dalje da se ode. Ali recimo, možete da pravite neki ljubavni film pa da vam bude oprošteno, da se ne bavite eksplicitno političkim temama. Ne možete da izaberete film o spesijalnom tužilaštvu i specijalnom sudu za ratne zločine, a onda da kao pravite malu ljudsku priču od toga i da pravite to u nekom političkom vakuumu, gde postoje svega ta dva, tri aktera, gde ne postoji imenovan niko. Postoji drugi način da se filmskim jezikom to uradi, ali mislim da ovo nije način. To je paradigma u stvari svega toga o čemu govorim. Naravno, film je realizovan uz podršku svih državnih institucija, a sa druge strane ne može drugačije ni da se napravi. I onda ljudi krenu tom nekom linijom manjeg otpora, misleći, ako zadovoljimo ove ili ako ne pomenemo ono, valjda ćemo nekako da uspemo. A i jako je skup film. Treba 500 hiljada eura verovatno da bi se snimio najjednostavniji film negde u Srbiji. Ne možete da izbegnete da deo toga budu državne pare. A sa druge strane, vi kad uradite jednom neki takav film, vi zaustavljate mogućnost da neko drugi napravi takav film, jer mala smo zemlja, nema šanse da se naprave dva filma recimo, na istu temu. Jako je teško. Neće jednostavno ljudi u ministarstvu ili onda imaju neki kao opravdan razlog da kažu pa ne možemo, daj nešto treće da se radi. I tako se onda sužava taj prostor.

E, sad ja ne znam da li možda je rešenje u nekoj potpunoj gerili. Sada je tehnologija toliko uznapredovala, da ja uopšte ne vidim šta bi sprečilo kao neku grupu ljudi, mladih ljudi, koji ne treba da žive od toga, nego treba da krenu da se bave time. Ako imaju dobru ideju, da uzmu mobilni telefon, ali bukvalno mobilni telefon i da snime nešto. Način na koji će to da bude plasirano, naravno da neće da bude mejnstrim i neće da bude u bioskopima, ali šta vas sprečava da kao stavite to na jutjub i ako je dovoljno zanimljivo, ako vi budete dovoljno maštoviti, može da dođe do neke ciljne grupe. Ali vi ovde vidite da jednostavno filmovi koji izlaze, se ne bave uopšte stvarnošću koja postoji u Srbiji. Daj kao, zašto se plašiš. Šta će da ti se desi. To je obično vezano za taj proces skupljanja sredstava.

Ja tvrdim da postoje načini da se to uradi, naravno, ne možeš to da radiš a da voziš džip. I onda dolazimo do tog problema. Svako se ovde umori, imaš i studente koji neće da rade besplatno na filmovima. Studenata, koji ne znaju ništa. Znači, kojima je jedina šansa da nauče nešto od tog zanata, da dođu, učestvuju tu i u stvari bi trebalo verovatno to da plate, to neko stažiranje, koje je onako potpuno fantastična prilika da naučiš taj zanat. I kažem, onda imamo gomilu nekih pretencioznih mladih ljudi koji zapravo jako malo znaju i to me užasava.

Meni ovde najviše smeta što priča o stvaranju paralelnih institucija vodi u neki virtuelni život. Zato ja imam sve veći i veći jaz između onoga što ja doživljavam kao stvarni život i onoga što ljudi u Švedskoj u kojoj sam nedavno bio, doživljavaju kao život. Tamo je sve mnogo opipljivije. Sve se zaista i dešava. A ovde se mi igramo svega toga. Ja se igram filmskog reditelja, ne radim u okviru sistema koji mi omogućava da na ovaj ili onaj način zaista to budem. I tako većina kolega. I ta neka virtualna stvarnost u kojoj mi egzistiramo, onda treba naći načina da nateramo sebe da jako ozbiljno pristupamo tome, a kako ćemo ozbiljno da pristupamo tome ako nismo makar egzistencijalno zbrinuti. Kad dođe čovek u sukob sa tom nekom banalnom stvarnošću, onda imaš osećaj da ne postojiš. Upravo pojačano time koliko je vulgarna ta stvar. I svi te tretiraju kao da to nešto ne postoji. A postoji. Ne moramo uporište da tražimo u mejnstrimu, da bismo dobili neki legitimitet. E to je ta borba koja je jako teška svakom od nas koji se bavi nečim, što nije deo sistema u kome ono kao super, Evrovizija, kandidatura i tako dalje. I onda kad odem, ne znam, na neki strani festival, pa svi mi tamo onda glumimo kao, kolege smo, mi se istim poslom bavimo. A po suštini, po samoj definiciji, nije isti posao. Sve to što se dešava nama, njima ne izgleda kao stvarni život. Pa nemoguće je da to, kao iz Šišanja, pa da li je moguće da onaj spisak žrtava na kraju, da se to stvarno desilo. Pa mi ne možemo da verujemo. Njima u stvari, ono što se u nedržavama kao što je Srbija, kako se odvija život, izgleda kao film, kao neka fikcija. Kad smo bili u Australiji i onda gledam do koje mere ljudi planiraju svoj život, do smrti. Mislim, Srbija je neka vrsta neke privatne firme jedne male grupe ljudi. I ta privatna firma ne posluje sjajno i ti radnici onako nisu baš preterano zadovoljni, ali su toliko gladni i umorni, kao u onom što proizvodi ajfonove, gde neće ni da se žale. Ubijeni su od toga, rade tih nekih 20 sati dnevno. Ovde čak i ne rade ništa, ali su izgubili svaku volju da naprave neke promene.

Svetlana Lukić: Ove nedelje prigodno, kako to obično biva uoči 12. marta, država nam je saopštila neke novine povodom atentata na premijera Zorana Đinđića. Ovog puta su nam poručili preko svog tužilaštva da nema elemenata za podizanje optužnice protiv Vojislava Koštunice i Ace Tomića, koji je advokat majke i sestre premijera Zorana Đinđića, Srđa Popović optužio da su učestvovali u oružanoj pobuni Jedinice za specijalne operacije, prvom činu u atentatu na premijera Srbije. Slušate advokata Srđu Popovića.

Srđa Popović: Od prvoga trenutka, kada smo čuli od Miljka Radisavljevića da će on da ispita navode prijave, rodila se neka nada da oni stvarno već jedanput tu stvar da raščiste, koja se vodi pod tim nazivom politička pozadina. A videli smo kakvu su optužnicu digli. Tu nema ni traga ni od bilo kakve političke pozadine, to su egzekutori, komanda JSO-a koja je naravno rukovodila pobunom zajedno sa Legijom, a što se tiče te takozvane političke pozadine, a to je konkretno kad je pobuna u pitanju, učešće Koštunice i Ace Tomića – tužilaštvo se zadovoljilo jednim paušalnim iskazom da nema dokaza. Naravno, ta izjava nije ni sa čim obrazložena, objašnjena. Po meni, dokaz postoji i ja to tvrdim od 2005. godine, kada sam tražio da se otvori istraga za pobunu. Oni to odlažu 7 godina. I konačno shvataju da ta stvar neće sama od sebe nestati, kako su se oni stalno nadali, zaboraviće ljudi, pa umoriće se ljudi. A razlog zašto se to nije dogodilo je onaj koji navodi Homen kada kaže kao, DSS je već kažnjena time što je javnost shvatila njihovu političku i moralnu odgovornost.

Ta činjenica, dokaz, a to je čuvena Koštuničina izjava kojom je podržao nedvosmisleno tu pobunu, teško krivično delo je podržao sa mesta predsednika republike, stoji suviše dugo na stolu i nekako su ljudi izgubili svaku nadu da će se ikad iko tom izjavom pozabaviti. I oni, pošto su tokom svih tih godina, u stvari od 2001. godine do danas 10 godina, izbegavali da se tom izjavom zabave, u prvom trenutku jer su bili slabi, posle pobune koja je uspela, a onda je Koštunica došao na vlast i naravno, nije dolazilo u obzir da se ta stvar raspravlja. Ali je nejasno da od 2008. njima opet treba 4 godine da vide šta će sa time. Nekako, oni žele da stvore utisak, tu mislim na tužilaštvo, ali mislim i na ovu vlast, da je to neka stara priča, pa znamo mi da za tu podršku i tako, ali imate li vi nešto novo. Pa nemam ništa novo, ja sam vam dao pištolj sa otiscima prstiju, vi me pitate da li imam još neto novo. Ma nemam ništa novo, ali ne vidim da vi se o ovome uopšte izjašnjavate i ne vidim da ste vi spremni da te ljude bar ispitate, da objasne svoje postupke. Jer od početka, moj glavni zahtev je bio, ispitajte te ljude. I naravno, Miljko Radisavljević, želeći da neutrališe te pozive iz javnosti, nekoliko dana posle podnošenja prijave kaže, mi ćemo saslušati Koštunicu. Do toga nije došlo, nikada nije objasnio zbog čega je to obećao, a zbog čega to nije učinio. I sve ovo vreme tužilaštvo ispituje političku pozadinu. Onda na kraju vidimo da ne ispituju ništa i da nemaju ni nameru.

Ja sam negde na pola puta shvatio zašto su oni uopšte pristali da vode postupak za tu pobunu, jer su smatrali, dolazi 12. mart, dolaze izbori, moramo da upokojimo celu tu priču i da nekako svet stekne utisak da evo, mi smo to obavili. Sad kako smo obavili, može o tome da se diskutuje, ali mi smo to što smo obećali uradili. Inače, Miljko Radisavljević je davao razne izjave. Pokušao je i sa tim: to će rešiti istorija. Ja odatle vidim taj stav, da bi on vrlo rado svoju nadležnost preneo na istoriju, da se on iskobelja nekako iz toga. Tako da sada, kada se završilo podizanje optužnice i on, a i mnogi drugi su uskočili da nam objasne da eto, to smo rešili. Šta ste rešili, niste ništa rešili. Naročito, da stvore utisak da se to pitanje uopšte više ne može ni postavljati. Ja želim samo vašim slušaocima da kažem da to nije tačno. Ništa nije konačno rešeno. Rešeno je to da on u ovom trenutku neće to da radi, inače ne postoje nikakve pravne prepreke da se taj postupak pokrene. Prepreka je sam Miljko Radisavljević, koji to, ne mogu drugačije da vam kažem, koji to neće. Pa jednog dana će neko hteti. I neće imati onda nikakvu prepreku da to stvarno i učini.

O ovim političkim motivima za takvo držanje, ja mislim da se oni uklapaju u jednu opštu klimu koju neprestano želi da stvori Boris Tadić, od odluke o nacionalnom pomirenju, pa do ove odluke o recimo rehabilitaciji Draže Mihajlovića, da sve najekstremnije i naj, kako bih kazao, kontraverznije argumente i igrače pomiri i da time obezbedi da on stoji u jednom centru i da će svakome dati šta god traži, ali da se ne sporimo ovako javno i da ne izlazimo sa problemima pred javnost, koji nas mogu sve kompromitovati. Pa mi ćemo vama oprostiti ovo, a onim drugima ćemo oprostiti ono i u stvari nemamo uopšte o čemu da razgovaramo. To je business as usual, glasajte ponovo za nas i mi ćemo se postarati da sve apetite zadovoljimo. Dođite na naš valov i sve će biti u redu. Ja verujem da čak i iz međunarodne javnosti on dobija podršku za to, jer u ovoj zemlji, ona je pocepana raznim kontroverzama, raznim sporovima, ne samo partizansko-četničkim, nego nepomirljivim pogledima na to kuda se zemlja kreće, šta se hoće i rešenje koje nalazi Demokratska stranka je, najbolje da o tome uopšte i ne pričamo. I najbolje da se ništa ne dešava.

I uvek se setim toga, u predizbornoj kampanji Borisa Tadića iz 2008. godine najučestalija reč koju je on upotrebljavao je bila stabilnost. To mislim da je pogled možda čak i te Evrope, sve te vaše razmirice, sve te razne rasprave, to je budalaština. Smirite se, slušajte šta vam kažemo, potrudite se da zadovoljite najosnovnije potrebe i manite se velikih priča, velikih tema i velikih ideja. Dakle, ja u okviru osnovnog stava Demokratske stranke vidim tu tendenciju da se sve rupe popune, da se sve kontroverze zalede, da se javnost uopšte obeshrabri da se bavi nekim pravim političkim pitanjima i imaćete svake četiri godine izbore, pa ćete birati, a ja ću se potruditi da nemate između čega da birate. I to je ta, o kojoj ja govorim, politička klasa koja je stvorena, gde je u tome svako našao svoj interes, svako se nada da će nešto i njemu, neki deo kolača da zapadne, ali uslov je da ti ćeš sve oprostiti meni, a ja ću sve oprostiti tebi, a to naravno ide sve preko naših leđa.

E sad, poslednju potvrdu za to sam dobio, to sam saznao, meni to izgleda da je istina, ja obično ne širim tračeve, ovog puta mi se čini da je dosta pouzdan izvor, kako je došlo do toga da se poslednje prikazivanje Insajdera tako zakomplikovalo. Trebalo je da ide u ponedeljak u 8 sati, kada obično ta emisija ide, poslednja verzija Insajdera u kojoj je taj tim Insajdera, pretpostavljam sa Brankicom Stanković na čelu, i kad smo otvorili televizor, nema emisije, ide tenis. I nije to bio Đoković, nego je to bio neki ne znam koji tamo na listi, nešto za šta neko strašno interesovanje uopšte nije postojalo u javnosti. I to bez objašnjenja. Pa onda ide onaj kajron, pa emisija će biti posle tenisa, a onda je trebalo da ide i Đoković, tako ta emisija bi stigla na red u ponoć. Ko bi dočekao, dočekao, verovatno većina ne bi dočekala. Bili su zapanjeni, ja znam da su im zvonili, i meni, telefoni, zašto je otkazano, u čemu je problem. A onda sam čuo u stvari da je sa, kako da kažem, važnog mesta stigla poruka da je to pitanje gotovo i da to ne može da ide i gurnite ga tamo negde u pola noći i nikad više, dosta je sa tim. Sada su odlučili nadležni organi, to jest Miljko Radisavljević i tu je kraj te priče. Upravo ono od čega smo počeli.

Nevolja je bila u tome što su se pobunili autori i zapretili da će uzeti tu kasetu i da će zakazati za sutradan pres konferenciju. I onda je nastala panika i telefoniranje ovamo i onamo, konačno se odlučilo da se to ipak prikaže i prikazano je sa zakašnjenjem od 50 minuta. Dakle, tu sam video da sam bio u pravu. To je bila i logika tog odlaganja, to je bila i odluka da se uopšte tobož sada to pitanje reši pre izbora i da zapušimo svima usta i da više o tome niko ne može ništa da priča jer je to tobože gotovo. Odluka tužilaštva ne postoji kao formalna odluka. On je samo za tu pobunu gonio jedne ljude, a druge je kazao da neće da goni i time nije ništa završeno. Taj zahtev stoji u vazduhu, upravo iz onog razloga koji navodi Homen, da javnost shvata da postoji neka odgovornost DSS-a, on je i dalje u vazduhu. To što tužilac je obećao da će ovom prilikom to da raščisti pa opet nije raščistio, ništa ne menja na stvari.

Da li vi možete da zamislite da je dignuta optužnica protiv Vojislava Koštunice. Kakva bi bila reakcija crkve. Kakva bi bila reakcija radikala, Napredne stranke, pa njih bi to i te kako politički koštalo. Tako da kratkovida je ta priča o tome da Koštunica njih neposredno ne ugrožava. Ne, on predstavlja čitav jedan pogled na Srbiju, pogled na osnovna politička pitanja, na Evropu.

Svetlana Lukić: On je kvintesenkcija toga.

Srđa Popović: To se videlo kod one peticije koju su potpisali onih 50 aveti o tome, da on ne sme biti saslušan ni kao svedok. Pogledajte tu listu. To su devedesete. I to oni nisu smeli da pipnu, jer nije on sam po sebi i njegova stranka neka sila koje se oni plaše, nego to šta on simboliše i koga bi on tu sve pokrenuo.

Svetlana Lukić: Da li mislite da je to što ste vi radili i kao zastupnik porodice Đinđić, da je uspeh, tako da kažem, u sledećim: da i nešto što nije dolazilo u obzir ni da se izgovori i da se pretpostavi, još pre nekoliko godina, a to je da je Koštunica ima određenu ulogu u atentatu na premijera Đinđića, da je to postalo, ne kažem baš opšte mesto, ali da je to stvar o kojoj se sada govori.

Srđa Popović: Da. Ja čak mislim da je to mnogo raširenije nego što mi imamo priliku da čujemo i vidimo. Jer imate puno ljudi koji ne zauzimaju javno nikakve stavove, ali koji kako da kažem, imaju mozak, čuju i vide šta se događa. To je uspeh i taj uspeh ja ne prisvajam sebi, mislim da je tu najzaslužniji bio Insajder, zato su ovako i dočekani poslednji put, jer ipak je to televizija, ipak oni imaju relativno veliko gledalište, ljudi to prepričavaju i mislim da ste tu u pravu. Druga pozitivna stvar koja se desila, a ona je bila iznuđena, to je da se konačno pokrene postupak za tu oružanu pobunu, koji dovodi sad Koštunicu pred jednu drugu teškoću. Njegova glavna odbrana je bila da je to bio protest, da je to bio kao neki štrajk, naravno da on zna da to nije bio štrajk i o tome bi ga trebalo ispitati kako je mislio da je štrajk, kad po ustavu nije bio dozvoljen štrajk policije u to doba. Pored mnogih drugih okolnosti koje pokazuju tajne veze između JSO-a i DSS-a, da ne ponavljam to sve, koga zanima može da pogleda, vi ste objavili krivičnu prijavu u onih 25 tačaka gde sam ja pokušao da pokažem to njihovo usklađeno delovanje, gde JSO politički pomaže DSS-u, a ovaj njima uzvraća tako što briše njihove tragove. Dakle, sada kada je i ako bude doneta presuda osuđujuća, ja mislim da će sigurno biti doneta, sad otpada njegov glavni element njegove odbrane koju on iznosi u javnost, pa to nije ni bila oružana pobuna. Pa zašto su oni procesuirani za tu oružanu pobunu, ako to nije krivično delo. Ne, ne, ne, sad znamo da je to krivično delo, teško krivično delo kojim je narušen ustavni poredak i dovedena u pitanje bezbednost zemlje, e sad kad to znamo, e sad nam objasni zašto si ti to podržao. Onda on kaže, pa ja nigde nisam upotrebio reč podržavao. Pa to su mislim, detinjasti sofizmi, nisam ti rekao da si budala, kazao sam ti da si kreten. To je na tom nivou dečijem. Tako da mislim da je to nešto pozitivno što se dogodilo, a mislim da je iznuđeno.

Svetlana Lukić: Kako biste vi ljudima ukratko obrazložili šta to ovo pravosuđe čini, čime je u mnogim delovima, koliko ja mogu da vidim, lošije nego što je bilo Titovo pravosuđe.

Srđa Popović: Stvarno bi bilo pretenciozno da to pokušam da objasnim, ali nekako mi se čini da i pod Titom i pod Miloševićem na različite načine je postojao, hajde da pođemo od Tita onda. Ja mislim da je pre svega pod Titom pravosuđe napredovalo. Ja sam 1961. godine ušao u advokaturu, gledao sam sedamdesete, osamdesete, postajalo je sve bolje, ako isključimo političku delikvenciju. I bilo šta što direktno ima veze sa politikom. To se znalo koje su sudije to radile, tu nije bilo nikakve nezavisnosti, tu se odlučivalo u skladu sa stavovima centralnog komiteta, izjava pojedinih političara, samog Tita na kraju, to je bio taj deo jedan pravosuđa koje se bavilo tim političkim temama, ono je bilo potpuno neslobodno i potpuno zavisno. Predstavljalo je u stvari i udarnu pesnicu režima. A ostali deo se razvijao, koliko je mogao u tim okolnostima, on se razvijao. Tamo gde nije bilo nekog posebnog političkog interesa da se odluči ovako ili onako, tu se sudilo. I nekako su i ljudi, sudije, želeli da postanu stvarno sudije. To je normalno da čovek želi da u svom poslu se bavi svojim poslom. I mislim da je tu znatan napredak bio postignut. Onda je došao Milošević, koji je pravosuđe kriminalizovao. Ono je bilo instrumentalizovano pod Titom. Služilo je nekoj ideologiji, nekim političkim interesima. Pod Miloševićem, pošto je ceo sistem kriminalizovan, kriminalizovano je i pravosuđe. I apsolutno je nestalo. Nije postojalo. Kad samo pomislite, ti tužioci koji su devedesetih godina bili tužioci, šta su sve gledali i šta su sve morali da prećute i da progutaju i da, to je nekako slomilo kičmu pravosuđu.

E sad, kad dolazi ta takozvana nova vlast, ona uvek želi da one delove i one institucije koje su služile prethodnom režimu, isto tako upotrebi kad je to već tu. Pa onda niko neće da izvrši reformu službi bezbednosti. Ne, ne, sad su naše. Sad su okej. I normalna je meni ta tendencija slabe vlasti, a ovde je od 2000. godine vlast konstantno slaba. Njima ne treba vladavina prava. Njima ne trebaju nezavisni sudovi, jer to vam vezuje ruke. I vi čak nalazite neko i opravdanje, moji su politički ciljevi legitimni, ali ne mogu sebi da vezujem tako ruke da ne mogu baš da radim sve što hoću. Meni treba, pošto sam ovako slab, ja moram da imam pravosuđe, moram da imam te službe da bih ipak mogao da radim ovu dobru stvar koju ja radim. Jer svako svoju stvar smatra dobrom. I to je dovelo do, da pomenem ponovo tu reč, ja sam pričao o tome kod vas, do te jedne anomije, gde se uopšte više niti ne zahteva prava nezavisnost od sudova, gde su sudovi posle svih tih stradanja koje je pravosuđe pretrpelo kroz tih 60 godina, da njima apriorno više niko ne veruje.

I to je jedna jako teška situacija kada niko ne veruje sudu i više ni sam sud sebi ne veruje. Nije to rak, to je jedna degenerativna bolest koja sama po sebi degeneriše sve više i više, i kad bih ozbiljno poverovao da je ta reforma pravosuđa bila iskrena, znam da ne možete vi to reformisati na taj način. To je suviše duboka, suviše odmakla bolest. I pričali smo i o tome, ja mislim da je to možda moguće samo nekom revolucionarnom merom, da vi otpustite celu službu ili otpustite celo pravosuđe, onda birkate neke zdrave delove, ali ja čak više sumnjam da takvi ljudi i postoje. Ja mislim da više, kome god da daju, da kažu hajde napravi nove sudove, ne bi moglo, zato što su ljudi propali u tom procesu. To je vrlo teško. To je nešto što je kao deo neke opšte obnove društva, što isto niko ne pokušava, nego se ovako taljiga, rupa je suviše duboka. Iz te rupe, ne znam više ni kako se izlazi.

Da citiram opet svoga gurua Savu Strugara, ja se sećam tako, stojimo mi advokati u hodniku, nešto ogovaramo i svaki ima nešto da kaže. Jesi li video ovo, jesi li video ono, a on kaže, ma dobro to, nego pokvari se narod. I ja mislim da to je nešto stvarno, što je najteža posledica svega onoga što nam razni režimi rade, što se na kraju pokvare ljudi. Više nema ljudi sa kojima ćeš sad to da uradiš. I sad tu dolazi kao sledeća najvažnija oblast života, možda od nje da se počne, a to je obrazovanje, a i tu se ništa ne događa. Nego naprotiv, imamo ove generacije koje su sklone, neću da kažem ništa više, nego fašističkim osećanjima. Imate jednu mladu generaciju koja nema pojma da se to tako zove, ali je sklona fašističkim osećanjima. To znači mržnji, to znači nasilju, to znači sklonosti da se svi problemi rešavaju silom, neka ksenofobična deca. Kad dođete već do tog obrazovanja, pa to znači 10, 15 godina vam treba, i kad biste pokušavali, a vi i ne pokušavate, nego podilazite tome.

Svetlana Lukić: Priprema nam se ta sudska rehabilitacija Draže Mihajlovića.

Srđa Popović: Ne, ne, ali istog dana će biti i rehabilitacija Milovana Đilasa. Je li tako. Sada ćemo da rehabilitujemo ovog jednog komunistu i rehabilitovaćemo ovog jednoga ratnog zločinca i kolaboranta iz Drugog svetskog rata. Sve je isto. Godišnjica Miloševićeva i godišnjica Đinđića, jer je to sve isto i mi smo svi isti. Narod onda isto kaže, samo iz drugog ugla, svi ste bre isti. Neću ni da idem na te izbore, svi ste isti. Tu je potpuno ubijena neka, kako bih kazao, najelementarnija i najnormalnija borba mišljenja. Na to se loše gleda jer treba sve da bude ta mlaka bara, koju je projektovao Tadić i time vi u stvari zaustavljate nešto što su psiholozi nekada zvali društveno mišljenje. Društvo misli, ali društvo misli kroz te sukobe i društvo misli kroz ta sporenja, a ako vi proglasite da je to pošast neka, onda vi znači ste odlučili da isključite mozak društva potpuno i da taljigate ovako u tom neutralnom prostoru gde su sve mačke crne, sa stanovišta nas publike, a sa njihovog stanovišta konsolidovana stabilna vlast. To je ideja smrti. Tu se život zabranjuje.

Nije samo u pitanju to što je Ugričić zbog toga izbačen iz Narodne biblioteke, nego načelno je svako ko ima drukčije mišljenje automatski ekstremista, čak i terorista. I ja vidim i osećam to u načinu recimo, na koji video sam recimo Utisak nedelje, tu su bili ovi novinari, znam da je bio Aleksandar Mandić i Vojislav Žanetić. I sada, želeći da stvori neku dinamiku u toj svojoj emisiji, ona isto je sklona takvom načinu, pokušavala je da ih ispita o raznim kandidatima za mesto premijera. Tu je bio i Petrović neki, koji piše kolumnu u Danasu. Svako od njih je samo imao lepu reč za svakog od tih kandidata. Niko nije nikog ni za šta kritikovao. Nisu nikakav problem imali ni sa jednim od tih ljudi. Nego za svakog su mogli nešto da kažu, a pa on je energičan, ovaj je inteligentan, ovaj je spretan političar i vi vidite da je to sad već došlo na nivo medija. Da i u medijima ne smeju da se zaoštravaju nikakve kontroverze i nikakva pitanja, sve su ideje iste, svaki moralni sud je moralisanje, svaka neobičnija i usamljenija misao je subverzivna, ne daju vam da plivate, nema nigde da plivaš, sedi u toj bari. Ne vidi se potreba da se to menja, nego ovako nam je baš super. Da, vi živite malo gore, ali za to je kriva svetska kriza, nemamo mi veze sa tim, tako neki stav, evo sada ćete da dobijete, rehabilitovaćemo i tog Dražu i tog Đilasa.

Svetlana Lukić: Šta nije u samom postupku u redu, ili je u redu, kada je u pitanju sudska rehabilitacija.

Srđa Popović: Pa to je jedan čudan postupak, jer vi tu imate podnosioca zahteva, koji može biti lično taj o koga se ogrešilo pravosuđe ili neko od naslednika, kao što je slučaj i Mihajlovića i Đilasa. Sadržinu tog zahteva javnost nikad ne sazna. Dakle, u čemu je bila greška koja je počinjena prema tom čoveku, a to podrazumeva šta smo mi utvrdili šta je u stvari bila istina. Taj postupak se ne vodi pred javnošću. Njega vodi sud i ne postoji nikakva mogućnost da bilo ko u bilo kom svojstvu utiče na taj postupak. Dakle, ni javnost, prosto diskusija ili iznošenje dokaza, iznošenje dokumenata, ne može da se tom zahtevu na neki način suprotstavi. Taj postupak, kako kažu pravnici, nije kontradiktoran. On nema drugu stranu. Ostavljeno je sudu da po svojoj savesti i u postupku koji se vodi iza zatvorenih vrata, odluči da li je zahtev opravdan ili nije, on samo javno posle objavljuje svoje nalaze. Odlučio je da se taj rehabilituje i to vam je to. To i nije neki sudski postupak, nego to je kao neka komisija, nekih amatera istoričara, koji sada u skladu sa nekim svojim predrasudama i svojim predubeđenjima odlučuje o svemu tome. To je ništa. To treba da posluži samo ovoj svrsi o kojoj smo govorili, da se oslobodimo svih balasta. Mi nemamo nikakav balast. Ko je zaslužio rehabilitaciju, mi smo rehabilitovali, dosta je priče, umuknite četnici, umuknite partizani, sve je to bilo isto i sve je uopšte isto sem nas. Mi smo u centru i samo udaljenost od nas definiše svakog. Ili si dalje od nas ili si bliže nama, to je jedina politički relevantna informacija.

Ja smatram da rehabilitacija Draže Mihajlovića, ako znate kakve je naredbe on, genocidne davao svojim pripadnicima, to je u stvari i posredna rehabilitacija Ratka Mladića. Pa šta. On je nalagao da se to radi, što je radio i Mladić. I sad vi kad njega tu rehabilitujete, Mladić izgleda okej.

Po toj naredbi Mihajlovićevoj pobijeno je 7 hiljada Muslimana. Pa šta, a tamo 8 hiljada, vrlo važno, sve je to isto. Dakle, to je jedna opšta relativizacija, ukidanje mozga. To je jedna preporuka: i ovi su u redu i oni su u redu i sve je to u redu. I ovi su ljudi nevini i jeste, mi smo ih izručili Haškom tribunalu, a to je sve u redu. Nemoj to da sada istražuješ je li to neka protivrečnost, je li to, ne, ne, ne. Nemoj uopšte da misliš, pre svega. Svako ko ima mozak, ima potrebu da ga upotrebljava. To je potreba adaptacije, da razumete svoje okruženje. Ono tele kad se rodi, ono pođe odmah okolo da vidi gde se našlo. To je urođeno. E to se njima ne sviđa.

Svetlana Lukić: Narušava stabilnost.

Srđa Popović: Narušava stabilnost. Sad jedan misli jedno, a drugi drugo. Pa to, gde to vodi. I izgleda da su njihove izjave uvek tako kalibrirane da se slučajno nešto ne kaže stvarno, nego ja sam za to da narod bolje živi. Ja sam da raste standard.

Svetlana Lukić: Pa da, ali znate šta im ide u korist, taj strah koji smo mi navukli u ovih poslednjih 20 i nešto godina, da je i bolje da se ništa ne dešava, jer ako se desi nešto, može da se desi arapsko proleće, ali srpska varijanta. Kao alternativa se ljudima ukazuje jedino neko nasilje.

Srđa Popović: Tako je, zato što vide da tu ne postoji neki proces evolutivni, koji se kreće u nekom povoljnom pravcu, pa hajde da podržimo, pa kad bude, ne, ne kreće se ništa. I raste taj gnev i to je vrlo opasno. Kroz ove komentare na internetu, pa ta količina agresije i mržnje prema svima i jednih prema drugima. I ima jedna meni zanimljiva pojava u tim komentatorima, uključi se on u razgovor i onda kaže, u stvari bilo je to, to i to, sve ostalo su gluposti. I svako završava s time da je sve ostalo glupost. Sem ono što on misli. Kad je neko toliko siguran da je u svemu u pravu, on naravno može biti sklon nasilju. Sve ostalo su gluposti. Šta da vam radim, sem da vas bijem.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Slušali ste reditelja Stevana Filipovića i advokata Srđu Popovića. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Emisija Peščanik, 16.03.2012.

Peščanik.net, 19.03.2012.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU