- Peščanik - https://pescanik.net -

Balkanski špijun

Naslov ove kolumne koji asocira na kultni (jugoslovenski) film, stavljen u kontekst špijunske afere koja potresa Makedoniju, teško da će izazvati odobravanje i smeh. I tu ne mislim samo na nadležne „organe“. Čak i najduhovitiji kolumnisti su postali smrtno ozbiljni kada je reč o nacionalnoj bezbednosti i kažu da je rano reći bilo šta, jer ne raspolažu sa dovoljno informacija. Najavljeno je zatvoreno suđenje, čak i od advokata optuženih će biti zahtevan bezbednosni sertifikat (kao da Makedonija ima neki tajni nuklearni program) – pa ćemo morati da verujemo onome što će vlasti dopustiti da čujemo.

Mnogi izbegavaju i da govore na ovu temu, naročito od kada je ministarka unutrašnjih poslova poručila opoziciji da je svaka kritika na račun policijske akcije bliska reakcijama koje dolaze od suseda na jugu (koji je naš arhetipski neprijatelj, zar ne?). Оva poruka me je podsetila na onu prvog lustratora, koji svaku kritiku na rad lustracione komisije tumači kao siguran dokaz da kod onih sa nečistom savešću postoji strah. Odlučila sam da kažem šta mislim, jer ako prećutim dobiću etiketu da sam „vmroovka“, a ako progovorim – dobijam samo etiketu „izdajice“.

Slažem se sa ekspertima da je špijunaža teško krivično delo, ali i da ga je izuzetno teško dokazati. Аli ne i kada imate vlasti koje vole dramatična hapšenja sa specijalcima, obično u sitne sate i pred maloletnim članovima porodica uhapšenih, i koje odmah istrčavaju sa spektakularnim saopštenjima o uspesima u suzbijanju neprijatelja države. Onda sumnju u ovakve akcije nalaže zdrav razum. Koliko smo puta slušali o tome da raspolažu sa sigurnim dokazima, da su uhvatili prave ljude i da su optužbe čvrste kao stena, da bi na kraju izostalo sudsko razrešenje slučaja? Sećate li se operacije „Monstrum“ (ubistvo mladića na Uskrs), za koju su govorili da je deo globalnog rata protiv terorizma, a da su počinioci deo terorističke mreže trenirane u Avganistanu?

Ima još mnogo afera potisnutih novima i davno zaboravljanih, ali sada kao da su učestale i još se kaže da to nije kraj – nego početak. I pored horskih pohvala službi koje su zaštitile državu ovom „izvanredno sprovedenom akcijom“, u svakom demokratskom društvu bi trebalo da postoji kontrateža, koja bi se bavila ljudskim pravima i posebno prezumpcijom nevinosti.

Ne znam zašto bi bilo loše da neki intelektualac, pravnik ili analitičar pomene tu stranu novčića? Kada portali i pojedinci, pa i sama ministarka, „između redova“ ali dovoljno jasno ukazuju da su prokleti špijuni davali informacije službama susedne države, i to one na jugu, nije teško izazvati atmosferu linča u javnosti, koja počinje da bruji od želje za kaznom bez suđenja, brzim postupkom. Nikome nije do smeha, аli da ipak podsetim: jedan Makedonac – komita, dvoje Makedonaca – družina, а troje – družina sa izdajicom!

U javnom obrazloženju optužbi navodi se da su privedeni odavali informacije o bezbednosnom sistemu, međuetničkim odnosima, vahabističkim grupama i slično. Podsećam da ovo nije vreme Hladnog rata, а da se transparentnost rada bezbednosnog sektora podrazumeva. I bezbednosne pretnje su postale najvećim delom trans-granične, tako da su informacije o njima dostupne u izveštajima „Military balance“ ili u godišnjim izdanjima SIPRI-ja. Tu možete nači sve – sem porno-snimaka.

Kada se radi o zemljama koje su članice ili žele postati članice NATO i EU, mere izgradnje poverenja su osnova na kojoj se zasniva zajednička bezbednosna politika. Оsim toga, strane službe (posebno američke), kao što su pokazali slučajevi Asanž i Snouden, odavno znaju sve o nama – i svima ostalima, od Nemačke do UN-a.

Sećam se jedne večere kod stranog diplomate (nadam se da ovo sećanje nije kažnjivo) na kojoj se polupijani britanski general (u to vreme je predvodio savetodavni tim NATO-a u makedonskom ministarstvu odbrane i bio mirođija u svakoj čorbi) hvalio da za 15 minuta može da postroji čitav makedonski državni vrh, od predsednika do ministara. Propadala sam u zemlju od stida.

Naš bezbednosni sistem je nalik probušenom buretu iz kojeg curi na sve strane, ali se informacije uglavnom svode na ogovaranja, lične kompromitacije, stranačka prepucavanja i korupcionaške dilove. Otkrivanje ove poslednje afere nakon dve godine praćenja, nameće pitanje političke i moralne odgovornosti rukovodećih lica u tim sektorima i institucijama. Čak i ako je sve što nam govore istina, ovde se ne radi ni o kakvom uspehu, nego o kolosalnom neuspehu ne samo policije, obaveštajnih službi, već i najodgovornijih političkih struktura.

Nova Makedonija, 23.09.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 24.09.2013.

MAKEDONIJA