- Peščanik - https://pescanik.net -

Banalnost zla

 

 
Prisustvujemo jednom fenomenu. Pre nekoliko dana predsednik Srbije je izjavio da su desničari koji su napravili spisak nevladinih organizacija za odstrel „budale“. U jednoj emisiji sa njim se složio i ministar pravde, a juče je i bivši portparol DSS-a za ljude koji su učestvovali u etničkoj tuči u Bečeju iskoristio isti epitet dodavši da je on, pošto su to samo budale koje se tuku po kafanama, spokojan što se tiče etničkih trvenja u tom gradu.

Dobronamerni posmatrači bi ocenili da se u slučaju tri identične karakterizacije radi o naivnosti i notornom nepoznavanju istorije kojoj je zadatak da nas nečemu nauči. Zlonamerni i oprezni bi opet pomislili da je posredi pacifikacija desničara: ovako nekoga diskreditovati znači otpisati mu realnu mogućnost osetnog političkog delovanja i time zamaskirati njegov potencijal da se opasno razmaše.

Ali hajde jednom da se složim: jesu, u pitanju su budale. Slaganju je tu, međutim, kraj. Ono što je različito između političkih funkcionera i mene je odgovor na pitanje šta sad raditi sa tim budalama. Reći da je neko budala, efektno ga diskredituje. Budala trabunja, lupeta i ne bi trebalo da privlači našu pažnju i pažnju medija. Opasna je samo kada nedostatak jezika nadoknađuje snagom pesnica. Imamo važnijih pitanja od pijanih mangupa.

Snaga budale, međutim, nije u njenoj mogućnosti da nešto bitno kaže i postane bitan politički akter. Kako je budala protočni bojler, agens kroz kojeg deluje neko drugi, ona je samo oružje. Ali, ukoliko pretpostavimo da je odgovor na ovaj problem ignorisanje, onda debelo grešimo. Time implicitno tvrdimo da delovanje budale dolazi iz nje same, što ne može biti pogrešnije. Delovanje banalnog lika, recimo u kafani, je samo posledica. Pravi izvor opasnosti se međutim nalazi u onome ko deluje jezikom i time „budali-pesnici“ pruža definisan oblik njenog delovanja. Dakle opasnost se ne nalazi u bezumnosti jednog, niti u pokvarenoj lukavosti drugog, već u njihovom paklenom amalgamu.

Šezdesetih godina prošlog veka bilo je aktuelno pitanje karaktera nacističkih zločinaca. Okidač za ovu diskusiju bilo je kontroverzno suđenje Adolfu Ajhmanu, zločincu koji je radeći kao glavni dispečer vozova milione ne-Nemaca poslao u smrt i bez čije bi uloge menadžera efikasnog prevoza u logore – projekat „konačnog rešenja“ bio nezamisliv. Za razliku od njenih savremenika, koji su Ajhmana videli kao zver u ljudskom obliku, Hana Arent ga je videla kao banalni, da-nije-pobio-toliko-ljudi-prosečni šraf. Jednom rečju, kao budalu. Ali to što je Ajhman bio banalan čovek ne znači da, bivajući takvim, nije bio i strahoviti zločinac. A još manje znači da ga je Hana Arent, videći ga samo kao šraf, smatrala bezopasnim kao što to ona trojica misle za ove naše.[1] Naprotiv, upravo to što je banalan ga čini strašnim, jer u tom slučaju Ajhman može postati bilo ko – potrebno je samo par uslova. Ono što banalni lik u predstavi koju svi igramo i zovemo „društvo“ uradi zato što je banalan, može završiti u radikalnim posledicama. Onim posledicama za koje nam tri predstavnika naše države kažu da su nemoguće, jer su u pitanju banalni ljudi: pijane budale koje se tuku po kafanama.

Setimo se istorijskog primera koji važi za najgoru kreaciju u istoriji, nezamislivo surovo društvo, nacističku Nemačku. I oni su počeli po minhenskim pivnicama. Malo su skakutali po stolovima obučeni u kratke kožne pantalone, lupali se kriglama, a onda je jedan od njih, propali slikar, sve zainteresovao svojim pričama o jevrejskoj zaveri. To je čuo jedan bivši pilot, naduvenko željan ženskog društva i šljaštećeg ordenja, makar ga morao sam sebi dodeljivati (Herman Gering). Zatim ga je čuo čovek koji je svoje političko opredeljenje odredio bacanjem novčića i koji je kasnije pobio sopstvenu decu (Jozef Gebels). Čuo ga je i totalni car svih naci-budala: propali uzgajivač pilića koji je sanjao da je naslednik heroja iz vikinških saga zapisanih na runskom znakovnom pismu; lik koji je napravio „anernabe“, kvazi-akademsku instituciju za izmišljanje germanskog svega-i-svačega, samo dok je germansko i veliko/jako/snažno/lepo; koji je smislio novu nacističku hokus-pokus religiju/magiju sa nekim komičnim obredima i kostimima, sve vreme tvrdeći da obnavlja neku „pravu nemačku religiju“ (Hajnrih Himler). (Ne mogu da se otmem utisku da isto to rade i savremeni srpski (srbski) desničari. Kako Srbi nisu jedini hrišćani na svetu, a za izgradnju naše verzije hokus-pokus religije je potrebno nešto ekskluzivno i samo srpsko, pa i religija, danas se ona izmišlja (zove se „svetosavlje“), a pored nje i obredi, kostimi, ponašanje, moral, jezik i tako dalje. Sve ono što su nacistički komedijanti pokušavali dok su se malo, eto, „budalasali“)[2]

Nikad ne potcenjuj moć budala u čoporu.

 
Peščanik.net, 07.02.2013.

———–    

  1. Igra reči nije slučajna.
  2. Podsetimo se scene iz filma Kabare. Svakako najupečatljivija scena je ona u kafani, u kojoj dečak anđeoskim glasom peva naizgled nevinu pesmicu „Tomorrow belongs to me“. Nevinu dok neočekivano ne podigne ruku u nacistički pozdrav, ukazujući na činjenicu da budućnost ne mora da bude svetla ukoliko je naslede mladi. (Digresija: iako je Evropljanima od početka pevanja ove pesme jasno da je peva Hitler-Jugend, film je pravljen prvenstveno za američko tržište, a kako u SAD nije postojalo to neposredno iskustvo sa nacizmom, niti je bila razvijena kultura prepoznavanja nacističke simbolike, tako je za publiku u Americi svastika na uniformi zaista neočekivana. Ono što je za Evropljane Hitler-Jugend, za Amerikance je, da nije svastike, dečak u uniformi izviđača.) Ne zaboravimo da se pre ove scene jedan od aktera filma, aludirajući na banalnost nacizma, izjašnjava o nacistima rečima: „možemo da ih kontrolišemo“, što dolazi pod znak pitanja nakon zabrinjavajućeg jednoglasja kafanske publike koja zdušno prihvata pesmu.