Eh, kako se vrijeme gorko narugalo Crkvi u Hrvata (u daljnjem tekstu CuH). U doba socijalizma ta CuH je stalno kukala zbog niskog nataliteta u Hrvatskoj, optužujući komuniste da ih nije briga koliko će sutra biti Hrvata i Hrvatica. A između redaka da ustvari i žele da ih bude što manje, pa da jednog lijepog dana u ne tako dalekoj budućnosti i sasvim nestanu. Jasno, hrvatski komunisti su se silno uzrujavali i žestili zbog tih optužbi, proglašavajući ih jednim od ključnih dokaza nacionalizma u Crkvi, ali se tu i njima vrijeme narugalo.
Kada je, naime, 1990. došao na vlast taj nacionalizam, natalitet je među Hrvatima počeo još više opadati, da bi ovaj posljednji popis stanovništva pokazao kako je s hrvatske geografske karte zbrisan čitav grad veličine Rijeke. Zanimljivo, to su istakli svi hrvatski mediji, ili barem oni koje ja pratim, ali nitko nije registrirao da je današnja Hrvatska u odnosu na onu socijalističku, obuhvaćenu popisom iz 1991. godine, manja za cijele – tri Rijeke. Pa hajde, rekoh, da se ja time malo pozabavim kada drugi neće, iako su im pred očima toliko bjelodane činjenice da samo što u njih ne udare nosom. Na prvom mjestu to da danas nigdje nema nekog makar i polovnog komuniste da ga se za to okrivi, naprotiv, na svim strateškim mjestima rasporedili su se ljudi nabreklih, da baš ne kažem ukrućenih, nacionalnih osjećaja, a kao da je netko posebno brinuo o tome, naglašeno ih je pristojan broj i u ginekološkim ordinacijama i rodilištima. Ali, ne ide pa ne ide. Kao što je pjesnik posumnjao hoće li sloboda znati pjevati kako su sužnji pjevali o njoj, i hrvatski su nacionalisti s užasom ustanovili da su Hrvati i Hrvatice zakazali u postelji iako su im oni stvorili, je li, sve političke uvjete da se slobodno plode i razmnožavaju. Da su za nešto oni sami krivi nikada im nije palo na pamet. Pa zar nisu, čuješ ih kako zdvojno krše prste, učinili sve što je trebalo, uklonili su komunističke uroke nad tom jalovom posteljom, i kako ikome može pasti na pamet da bi oni bili krivi što se njeno prokletstvo nastavilo?! Čak i kada su nedavno podržali svoje popovske suborce u protivljenju medicinski potpomognutoj oplodnji, proglašavajući zamrzavanje zametaka ginekološkim genocidom, nije im se upalila žarulja da to, hm, možda može biti loše za natalitet, čijim su se pokroviteljem svečano proglasili još u vrijeme koje s gnušanjem smatraju nekom vrstom komunističke “pretpovijesti”.
O, kako podcjenjuju komuniste. Doživljavaju ih kao ostrašćene moniste koji na svijet gledaju isključivo kroz naočale klasa i klasne borbe, što djelomično zbilja stoji, ali daleko od toga da bi bila cijela istina. Komunisti su bili ništa manje i prvoklasni prosvjetitelji, koji su, vidjevši da građanska prosvjetiteljska revolucija na prostoru pokojne Jugoslavije nije obavljena, ili je obavljena sasvim polovično, riješili to sami obaviti. Pa su odlučili da od polupismene seljačke zemlje naprave industrijsku silu srednjeg ranga, i što su odlučili to su i napravili. Danas to izgleda samorazumljivo, čak se tvrdi da bi isto napravio i netko drugi da nije bilo njih, ali kako su oni to obavili u kraćem vremenu nego što traje ova sadašnja beskonačna kapitalistička “tranzicija”, vidi se da to jednostavno ne može biti točno. A, pazite, krenuli su, za razliku od ovih danas, doslovce od nule, pa im je zdravstveni odgoj, oko kojeg CuH upravo ukršta koplja s Milanovićevom vladom, započeo time da su obljepljivali čekaonice ambulanti, kolodvora, čak i kancelarije, natpisima “ne pljuj po podu”. A prvašićima u školama, a bogami i dijelu roditelja, ulijevali u glavu da se ruke peru prije, a zubi poslije jela.
Nisam baš vrući pristaša ovog sadašnjeg uvođenja obaveznog zdravstvenog odgoja u školama, jer mi se čini da ima nekog vraga u tvrdnjama da se tu zapravo primjenjuje nacističko geslo da je zdravlje obaveza svakog čovjeka. Ali, treba razumjeti da su komunisti vodili kampanju zdravstvenog opismenjavanja nedugo poslije Drugog svjetskog rata, a lijepi broj stranica njegove povijesti ispisale su razne zarazne boleštine. Na svaki način, oni su to obavili po oprobanoj recepturi praktičkih revolucionara – zadatak, rok izvršenja, izvršenje – i odmah se bacili na sljedeće. A to je bila spolna ravnopravnost u braku, što je također obavljeno nimalo labavim ulijevanjem u glavu, o čemu govori zabrana feredža u muslimanskim dijelovima zemlje, ali i nečim što je bilo daleko najefikasnije u ovoj prosvjetiteljskoj krusadi. Parola “fabrike radnicima” najviše se u smislu zapošljavanja odnosila na žene, one su masovno dobivale posao u mahom prerađivačkoj industriji, koja je tako silno rasla da se ne može isključiti, naprotiv, da to i jeste svjesno rađeno baš zbog njih.
U svakom slučaju, žene su prvi put na ovom prostoru donijele drugu plaću u obitelj, i time više doprinijele stvaranju srednjeg sloja od advokata, liječnika, novinara… zajedno, a ta dodatna plaća značila je da drugo, treće, pa i četvrto dijete više nisu bili višak koji ta obitelj nije mogla podnijeti. Tako je Hrvatska (Jugoslavija) spretno uplovila u međuprostor između bogatih zemalja gdje je natalitet nesnosno mali i siromašnih gdje je nesnosno velik, i moglo bi se reći da je to bilo blagoslovljeno vrijeme hrvatske obitelji. Namjerno koristim izraz “blagoslovljeno”, jer je očito da su komunisti za nju, obitelj, učinili sto puta više od popova, kojima ona ne silazi s usta, ali je zapravo sahranjuju tvrdoglavim naturanjem najsirovijeg oblika patrijarhata, po kojem je posao žene samo da kuha, rađa djecu i štrika sinovima vunene čarape za domovinske ratove. Nasuprot tome, komunisti su bili arhitekti sređene i moderne obitelji, kao što su bili i prvoborci modernizacije zemlje općenito, iako su i oni imali natražnjačkih mušica, kao što je bila zabrana pobačaja.
Ali, to je trajalo samo negdje do polovice epohe njihove vlasti, da bi zatim ukinuli tu zabranu i uskladili se sa standardima liberalnih zemalja, za kojima uostalom po ničemu nisu zaostajali, prije se može reći da su prednjačili. No, efektivna prava žena počela su se rušiti čim su oni srušeni s vlasti, a ove se dohvatili patriotski mužjaci koji su odmah počeli uništavati ostavštinu industrijske modernizacije, koja je i činila materijalnu osnovicu tih prava. Ne može biti slučajno, ali ako i jeste dovoljno je tragično, da su pri tome najbrže i najtemeljitije zbrisane baš tvornice koje zapošljavaju žene. One su zatim, a tako je ostalo do danas, mogle naći novi posao uglavnom samo u velikim trgovačkim centrima, gdje se radi u smjenama, prekovremeno i vikendima. Ukratko, žene ondje crnče i više su na poslu nego kod kuće. Sada je čak i onima u CuH-u došlo iz dupeta u glavu da to ne može biti dobro za natalitet i uputili su nekoliko ljutitih interpelacijica vlastima, ali bilo je kasno.
Hrvatska danas ima pola milijuna stanovnika manje nego u zadnjim danima socijalizma, što znači da su se hrvatski nacionalisti pokazali šampionima uništavanja vlastite ljudske supstance, za koju su pogubni isto koliko i za Srbe u Hrvatskoj. Simbolički se, naime, poklopilo da otprilike pola demografskog gubitka u ovih dvadeset godina otpada na etnički očišćene Srbe, a pola na Hrvate, pa se zbilja može reći da ti šampioni nemilice gaze sve pred sobom.
H-alter, 20.12.2012.
Peščanik.net, 24.12.2012.