Ante Tomić, foto: Nikola Vilic / CROPIX
Znate već kako je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske prokomentiralo fizičke napade dvojice splitskih nasilnika na posjetitelje jedne kulturne manifestacije. Na pisca i novinara Antu Tomića koji je u četvrtak navečer bio gledatelj Pričigina. Na fotoreportera Feđu Klarića koji je snimio siledžije što su najprije nasrnuli na Tomića, a potom provocirali i ostatak pričiginske publike koja se u tom trenutku zatekla na platou ispred Doma mladih.
Među tom publikom bio je i čovjek koji je na Pričigin došao sa suprugom i djetetom i koji je, vidjevši što se događa, stao između napadnutog Tomića i dvojice koji nisu htjeli prestati s prijetnjama i vrijeđanjem. Njegov pokušaj da razumnim riječima smiri nasilnike završio je tako što ga je jedan od njih najprije pljunuo, da bi ga potom udario nečim što nije bila samo gola šaka i rasjekao mu čelo.
Budući da taj čovjek – dovoljno hrabar da se huliganima suprotstavi najnormalnijim pozivom na mir – ne istupa javno, pretpostavljam da Ministarstvo kulture nije mislilo na njega kada je svojoj birokratski ispraznoj „osudi fizičkog nasilja i napada na svakog građanina“ dodalo i onu rečenicu kakve se ne bi postidjela ni predsjednica Republike Hrvatske: “Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ.”
Ne vjerujem ni da je Ministarstvo mislilo na Feđu Klarića koji je bez ikakvog popratnog teksta posegnuo za fotoaparatom. Cinična poruka o “važnosti odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ” upućena je, dakle, ponajprije napadnutom Anti Tomiću.
Pa ako već u Ministarstvu kulture drže da su batine i uvrede iz uličarskog repertoara oblik polemike kojemu huligani pribjegavaju kad im se – tako načitanima i temeljito upućenima u nečije književno stvaralaštvo i medijsko djelovanje – učini da bi predmet njihove intelektualne mlatiželje trebao fizički odgovarati za ono što je javno izgovorio i/ili napisao, zašto u svojoj šturoj reakciji nisu naveli i čime je to neodgovorni Ante Tomić izazvao napadače?
Misle li u Ministarstvu kulture da je splitski pisac i novinar zanemario „važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ“ kada je u posljednjoj kolumni, objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji dva dana prije uličnog napada, čitateljima preporučio da “u ovo strašno vrijeme kad se zbog šake vjerskih fanatika i ubojica iz Bruxellesa i Pariza čitava jedna religija proglašava zločinačkom” pročitaju vitešku trilogiju švedskoga romansijera Jana Guilloua, koji je svoju priču o propagatorima vjerske mržnje i o ljudima koji na mržnju i zločin ne odgovaraju istom mjerom smjestio u doba križarskih ratova? Ili možda misle da se Tomić ogriješio o etiku javnoga govora kada je čitatelje pozvao da – ako nemaju vremena za čitanje tih triju knjiga – posvete minutu-dvije riječima što ih je pokojni splitsko-makarski nadbiskup Frane Franića u ljeto 1967. uputio vjernicima u Imotskom, gdje se slavila 250. obljetnica pobjede nad Turcima i povratka grada pod kršćansku vlast?
Je li, dakle, Ante Tomić postupio neodgovorno kada je javnost podsjetio na nadbiskupovu propovijed, citirajući baš ovaj njezin dio: “Međutim, dragi vjernici, uz osjećaj radosne zahvalnosti mene ovog časa hvata i neugodan osjećaj, osjećaj neke zbunjenosti, nekoga kajanja. Ja se pitam: što su naši pređi i učinili s braćom muslimanima, pošto su osvojili imotsku tvrđavu? Mislim da nisu lijepo s njima postupili. Držim da je tu bilo mnogo osvete, koja je u našim borcima, po njihovoj ljudskoj slabosti, upravo provalila, tako da su oni srušili u Imotskome sve džamije, a mnoge muslimane nevine pogubili ili ih, naprosto, protjerali iz svoje sredine.”?
Pa je onda citirao još i ovo nadbiskupovo slovo: “Tada su mnogi muslimani nevini stradali, upravo su stradali zbog svoga vjerskog uvjerenja, kojeg se nisu htjeli odreći. Oni su branili imotsku tvrđavu, a s njom i muslimansku vjeru, kojoj su pripadali iz uvjerenja, da je njihova vjera prava vjera. Trebalo je da to uvjerenje naši pređi poštuju i da, poslije dobivenog rata, puste svoju braću muslimane na miru, da njihove džamije ne diraju.” I tako je Tomić, eto, završio kolumnu.
Sad bi bilo lijepo čuti smatraju li u Ministarstvu kulture išta od svega što je Ante Tomić napisao i citirao u svojoj kolumni toliko neodgovornim da bi pisac zbog toga zaslužio da ga arbitri iz Runjaninove ulice stavljaju u istu ravan s uličnim batinašima. Ili – ako nisu mislili na tu kolumnu koju možda nisu ni čitali – neka fino kažu koje su to Tomićeve javno izgovorene i/ili napisane riječi bile tako zazorne da mu ih Ministarstvo uzima za otegotnu okolnost nakon što bude fizički napadnut i izvrijeđan kao “jugoslavensko govno”.
Rastu li nekome u Ministarstvu kulture zazubice kad se Tomića nazove govnom, kao što se u “domoljubnom” dijelu hrvatske javnosti mnogi i dan-danas naslađuju i oblizuju kad se sjete da je isti čovjek prije dvije godine usred Splita bio zasut govnima?
Sada su ta govna – verbalna i stvarna – dobila svoj administrativni certifikat, svoj toaletni papir s pečatom Ministarstva kulture, koji svakom budućem nasilniku može poslužiti kao važno i odgovorno, izgovoreno i/ili pisano, ovlaštenje za vlastoručnu provedbu državne kulturne politike na terenu. Kao regrutacijski poziv na fizičko sudjelovanje u javnom linču. Kao jamstvo da će batinaški rukopisi biti valorizirani i smatrani nezaobilaznim sastavnicama nacionalnog kulturnog identiteta. Kao ministarski nalog da, umjesto knjige, u šake treba hvatati pisce. A onda i ljude koji ih čitaju.
Novi list, 04.04.2016.
Peščanik.net, 06.04.2016.
Srodni linkovi:
Viktor Ivančić – Prosjačka opereta
Viktor Ivančić – Žive li ustaše?
Predrag Lucić – Zlatkovo doba slobode medija
Viktor Ivančić – Disput i Despot
Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Pisac i huligan
Viktor Ivančić – Smrt ministra kulture
Viktor Ivančić – Evolucija nade
