- Peščanik - https://pescanik.net -

Beleške o međunarodnom pravu 1914-2014

Teško je sagledati 1914. kroz njene hrpe mrtvih tela. Čini se da istorija jedva postiže razumevanje ovog burnog perioda. I možda bi, umesto kroz istorijski kontekst, mogli da promislimo ovo doba kroz metež stilova, to „skladište kostima“, kako Niče sugeriše da „hibridni Evropljanin“ shvata istoriju. Izgleda da je i danas, kao i neposredno nakon Prvog svetskog rata, Dada jedini smislen odgovor na taj rat i sve ono što smo od tada činili.

Hajde onda da isprobamo te strukirane haljine i tunike: šta je od onoga što se u međunarodnom pravu tada mislilo i radilo preživelo do danas? I kako se opšte usmerenje međunarodnog prava 2014. razlikuje od onoga s početka 1914? Umesto istorijskog pregleda predstaviću kolaž u tradiciji mercbildera Kurta Švitersa ili, savremenim jezikom rečeno, semplovanja: po tri tačke spajanja i razdvajanja 1914. i 2014. Počnimo sa mogućim mestima povezivanja.

Pre svega, savremeno međunarodno pravo dosta duguje terapeutskom stilu koji je svoj vrhunac dosegao 1914. Sigmund Frojd je te godine objavio omanju lavinu radova, među kojima i „Sećanje, ponavljanje i razrešenje“, peti od šest Spisa o psihoanalitičkoj tehnici. Baština ovog dela suštinski je važna i izvan prostora psihoanalize. Međunarodno pravo je i danas prožeto idejom o sebi kao polju razrešenja kolektivne kompulzije za ponavljanjem prošlosti.

Terapeutski smisao međunarodnog prava i danas opstaje kao aksiom. Za 1914. je bila zakazana treća od Haških konferencija (prve dve su održane 1899. i 1907), ali je bila odložena, a potom i otkazana. Kao što svaki student međunarodnog prava zna, rezultat tih konferencija je bio niz sporazuma u kojima se elaboriraju zakoni i običaji ratovanja. Ovim instrumentima međunarodno pravo je nametnulo svoju pre svega savetodavnu ulogu: ono poziva na umerenost i podučava boljim manirima, umesto odustajanje od volje za nasilnom dominacijom.

U toj tradiciji, postizanje međunarodnog mira danas se pretežno shvata kao vođenje rata u ime „bezbednosti“ i „zaštite“, oružjem i metodama koje je međunarodno pravo proglasilo legalnim: frojdovsko „razrešenje“ nesankcionisanog nasilja sankcionisanim nasiljem. Konflikt i nasilje – naročito seksualno nasilje – trebalo bi da se kanališe i „izleči“ odgovarajućim transferom. Svoje napore na izgradnji mira Ujedinjene nacije opisuju kao suzbijanje „rizika od ponovnog pada u konflikt“ kroz ustavne mere i reformu bezbednosnog sektora. Njihov cilj je instalacija nove kulture, novog temperamenta.

Drugo, mnogi međunarodni pravnici i dalje veruju da se ova disciplina najbolje sprovodi kao izvršenje plana koji je smislio neko drugi negde drugde, sa međunarodnim pravom pozicioniranim s obzirom na postojeću vlast. Tu ideju su početkom 20. veka zagovarali vodeći američki stručnjaci za međunarodno pravo, Elihju Rut i Džejms Braun Skot. Predviđeni obrasci ponašanja koji i danas pune fioke međunarodnih pravnika liče na one uspostavljene 1914.

Ideal Ruta i Braun Skota bio je međunarodni sistem oblikovan prema ustavu SAD. To je sistem zasnovan na principu postojanja treće strane koja rukovodi sporazumnim rešenjem sukoba dve zaraćene strane. Ovaj ideal „konstitucionalizacije“ na globalnom planu i danas ima svoje zastupnike. Rut, prvi i najdugovečniji predsednik Američkog društva za međunarodno pravo i kasniji predsednik Karnegijeve fondacije za međunarodni mir, takođe je bio ministar rata u Mekinlijevoj i Ruzveltovoj administraciji, odgovoran za Filipine i Kubu. U tim ulogama, Rut je bio žestoki pobornik slobodne trgovine i u ratu. U tome nije bio usamljen. I Pariska deklaracija iz 1865. i Haške konvencije iz 1907. takođe se zalažu za održavanje trgovine u vreme neprijateljstava i za pravnu zaštitu „neutralnog trgovca“ u vreme rata. To su prioriteti međunarodnih zakonodavaca početkom 20. veka.

Za Ruta, ovi prioriteti su u 1914. prevedeni u projekat podizanja američke spremnosti za rat kroz rast njene ekonomske i vojne snage, uprkos politici neutralnosti Vudro Vilsona. Tragovi ove spremnosti za vojni i ekonomski sukob očigledni su u savremenim vizijama međunarodnog mira, iako stručnjaci za međunarodno pravo posvećuju veliku pažnju i Vilsonovoj baštini. Tako će, na primer, tadašnja državna sekretarka Hilari Klinton 2011. u tekstu „Američki pacifički vek“ naglasiti podudarnost vojnih i ekonomskih ciljeva, kao i potrebu za „bezbednosnom i ekonomskom arhitekturom“ sposobnom da se suoči sa „rastućim bezbednosnim izazovima“.

Treće, međunarodni pravnici su 1914. u značajnoj meri bili posvećeni smirivanju i asimilaciji onoga što su smatrali patologijom manjinske i verske pripadnosti. Sporazum iz Berlina 1878. obuhvatao je garancije verskih sloboda i drugih manjinskih prava kao uslove za priznanje država i teritorijalna osvajanja. Kako je primetio Natanijel Berman, ovaj sporazum je promovisao „fantaziju univerzalnosti i racionalnosti međunarodnog autoriteta“ kroz međunarodno preusmeravanje težnji pojedinačnih država. Suštinska ambivalencija ovog naloga postala je očigledna tokom pogroma i progona krajem 19. i početkom 20. veka. Kako opisuje istoričarka Kerol Fink, američki državni sekretar Noks upozorio je predsednika Tafta 1913. na „poricanje naših ekskluzivnih prava u Latinskoj Americi“ uplitanjem u rusku sferu uticaja, u ime „moralne obaveze“ prema evropskim Jevrejima i ostalima, a koju Amerika ne može da ispuni.

Danas se međunarodni autoritet i dalje hrani žestinom i iracionalnošću, koje se često pripisuju (s pravom ili ne) verskim uverenjima i oblicima odanosti državi podignutih na globalni plan. Prilikom govora na otvaranju Petog globalnog foruma Saveza civilizacija UN (inicijative za suprotstavljanje ekstremizmu), generalni sekretar UN Ban Ki-mun pozvao je na „odgovornu vladavinu“ širom sveta, koja bi trebalo da nadilazi „razdvajanja duž kulturoloških i sektaških linija“. Za Ban Ki-muna, omladina na Bliskom istoku suočena je sa izborom između mladosti „frustracije i radikalizma“ i „zrelosti“ koja „bira da ne mrzi“. Reči generalnog sekretara odjek su razvojne linije koja je već 1914. bila u opticaju, ali je od posebnog uticaja bila u međuratnom periodu: o lojalnosti manjinskoj i verskoj zajednici kao „primitivizmu“ koji treba disciplinovati i time ojačati međunarodni autoritet (rad Natanijela Bermana opet je ključna referenca za ovu drugu poentu).

Posle kontinuiteta, evo i nekih značajnih tačaka razilaženja između današnjice i onoga što smo nekada činili.

Najpre, danas je bitno smanjena vera u moć ekspertskog nadzora. Nema više poverenja u kapacitete globalne politike, u smislu planiranja i predviđanja. Zloglasni nemački Šlifen plan iz 1905. koji razmatra mogući francusko-nemački sukob, razrađuje detalje kretanja trupa do satnice polaska svakog vagona. Danas se vojne operacije vode na osnovu „real-time obaveštajnih informacija“ prikupljenih većim delom sa udaljenih sistema za praćenje. Vojno planiranje ponekad se i bukvalno oblikuje prema servisu za brzu isporuku robe u kompanijama kao što je Volmart. I globalna politika sve više usvaja ovaj model. Svoju inicijativu Globalni puls UN je namenila političarima kako bi „u realnom vremenu razumeli ljudsku dobrobit i moguće nedostatke“ kroz prikupljanje i automatsku analizu onlajn sadržaja, viškova podataka i fizički nadzor. Zaista, izgleda da je tokom poslednjih stotinu godina postalo nepodnošljivo verovati da je uopšte moguće planiranje na širem planu, u političkim i vojnim poslovima, kao i u ekonomiji.

Druga tačka razlaza sa 1914, a u vezi sa prvom, jeste pojava finansijalizacije. Tako je nazvan uticaj bez presedana koji finansijska tržišta, institucije i elite imaju na globalni društveni i ekonomski život. Markeri ove pojave koji se obično pominju jesu ogroman rast duga u stambenom sektoru; povećanje udela BDP-a u finansijama nekih zemalja; razvoj sektora osiguranja i nekretnina i pad trgovine i proizvodnje; rast nejednakosti prihoda u mnogim zemljama; povišen obim i brzina trgovanja u proširenom spektru finansijskih instrumenataa; smanjivanje značaja specifičnih znanja i veća očekivanja od upravljanja i kontrole rizika.

Došlo je do promene diskursa globalnog razvoja, pa se odnos globalne sirotinje sa finansijskim krugovima i mrežama zaduživanja – kroz mobilni novac na primer – često čini važnijim nego njihova kapitalizacija. Retorika nerazvijenosti (centralna za teoriju modernizacije) sve više ustupa mesto retorici ekonomske stagnacije, to jest razumevanju da je za arbitra rizika kretanje kapitala po svaku cenu važnije od svega. Finansijalizacija podstiče svako domaćinstvo, bez obzira koliko ono siromašno bilo, da sebe promišlja kao jedinicu finansijske razmene. Čini se da mnogi koji se danas bave pravom dele ovo stanovište, iako sa značajnim odstupanjima. Od 2011. Svetska banka vodi Globalnu databazu finansijske inkluzije (Global Findex) koju finansira Fondacija Bila i Melinde Gejts, a koja „meri kako odrasle osobe u 148 zemalja štede, pozajmljuju, plaćaju i upravljaju rizicima“.

Konačno mesto razilaženja između današnjice i 1914. nalazi se u difuziji rata, mešanja sa policijskom kontrolom u savremenom okruženju, uz postepeno nestajanje mirovnih utopija koje su u velikoj meri odlika međunarodnih pravnih poslova 1914. Iako mu se prvi predsednik Elihju Rut bavio pripremama za rat, Američko društvo za međunarodno pravo osnovano je 1906. kao „rezultat“ američkog mirovnog pokreta. Bertrand Rasel je 1914. priveden zbog protivljenja ratu, a Mahatma Gandi je svoje prvo hapšenje doživeo u kampanji za prava Indusa u Južnoj Africi. Uskoro je u Nemačkoj uhapšena Roza Luksemburg zbog protivljenja Prvom svetskom ratu. Svi oni su se dobrim delom pozivali na tadašnje međunarodne norme i institucije, postojeće ili zamišljene.

Danas je, umesto pacifizma, proporcionalnost postala arhetipski zadatak međunarodnog prava. To je donekle razumljivo, jer je danas daleko teže zauzeti informisan stav o tome protiv koga ili čega treba biti. Rat kao da se izrodio u beskrajni, mobilni poredak juridifikovanog nasilja, od „sajber ratovanja“ do „rata protiv terorizma“:

Ali ovi raskidi sa 1914. ne bi trebalo da potisnu ono čime su nas zadužili misao i praksa s početka dvadesetog veka. Difuzija rata i njegovo srastanje sa kontrolom izgleda da delom proističu iz zakonite rešenosti da se iskorene ekstremi lojalnosti pod-državnoj ili ne-državnoj zajednici, pre svega onih koji proističu iz religioznih uverenja. I finansijalizacija u sebi ima nečeg od starog terapeutskog stila, jer nastoji da ljude učini odgovornim menadžerima sopstvenih oprečnih poriva. Uočite samo pažnju sa kojom se danas stanovništvo finansijski opismenjava od najranijeg uzrasta. Nestanak velikih planera možda je posledica naše odlučnosti da skrojimo pravne i političke norme kao odgovor na zahteve svojih političkih ili ekonomskih elita – i naše spremnosti da jako malom broju ljudi predamo ovlašćenje za globalne akcije i podvrgnemo se njihovom pravnom nalogu. Možda nagomilani veliki planovi dvadesetog veka više ne staju u one stare strukirane haljine.

Kako god bilo, jedno je jasno: stotinu godina je dug period, ali 1914. nije toliko daleko. Kao što nas Bertold Breht podseća, uvek ima „toliko izveštaja, toliko pitanja“.

Fleur Johns, Critical Legal Thinking, 30.07.2014.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 06.08.2014.