- Peščanik - https://pescanik.net -

Beograd i kosovski izbori

Tokom poslednjih nedelja, a posebno za vreme kratkotrajne kampanje pred parlamentarne izbore 12. decembra, Kosovo su u tri navrata posetili predstavnici nekoliko nevladinih organizacija i medija iz Srbije. Cilj zajedničke akcije Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Fonda Biljana Kovačević-Vučo i Građanskih inicijativa, čiji aktivisti su obišli desetine „enklava“ u kojima živi većinsko srpsko stanovništvo, bio je da se „opipa“ njihov politički puls, saslušaju njihova mišljenja o situaciji u kojoj se nalaze i najzad, da ih se podstakne da uzmu učešća na izborima.

Ovaj tekst se neće baviti stranačko-političkim aspektima izbora, niti procenama i špekulacijama vezanim za broj osvojenih poslaničkih mesta ili formiranje nove izvršne vlasti. Svrha mu je da ukaže na neke od katastrofalnih posledica skandalozne politike zvaničnog Beograda prema Srbima u „enklavama“ i podstakne na razmišljanje o načinima da se prekine sa pogubnom „brigom“ o sunarodnicima na Kosovu, koja Srbima na severu Kosova cinično manipuliše, dok one na jugu grubo ignoriše.

Upravo održani parlamentarni izbori na Kosovu predstavljali su ispit za sve glavne aktere: vladu i druge državne institucije Republike Kosovo su imale dužnost da svim građanima – bez obzira na etničku pripadnost i druge razlike ili osobenosti – obezbede normalne uslove za glasanje. Ne malu ulogu u tome su imali i predstavnici međunarodne zajednice – EuLex, KFOR,UNMIK, itd. O stepenu ispunjenosti tih uslova konačan i jedino merodavan sud neće dati nahuškani beogradski mediji ili napaljeni „politički analitičari“, već međunarodni posmatrači koji su u hiljadama nadgledali izborni proces;

kosovske Srbe, koji su se na ovim izborima ne samo opredeljivali za jednu od osam lista, već su polagali test političke zrelosti i sposobnosti da prepoznaju zajednicu u kojoj žive kao politički prostor u kojem očekuju rešenja za mnogobrojne probleme sa kojima se svakodnevno susreću;

i beogradsku političku klasu, koja je imala priliku da se najzad odvaži i urbi et orbi pokaže da je sposobna da počne sa udaljavanjem od politike koja ni Kosovu ni Srbiji tokom proteklih dvadeset godina nije donela ništa dobro – naprotiv.

Posle decenijskog apartheida nametnutog albanskoj većini na Kosovu tokom devedesetih godina prošlog veka, praćenog oružanim sukobima na samom Kosovu, i „krunisanog“ bombardovanjem Srbije 1999. godine, nova vlast u Srbiji je imala istorijsku priliku da povuče jasnu liniju diskontinuiteta sa tom politikom, a sa kosovskim Albancima, kao tamošnjim većinskim narodom, pokrene dijalog o zajedničkom prevazilaženju teškog nasleđa. Ta prilika nije iskorišćena: umesto osude (ili bar žaljenja zbog) takve politike, Beograd kosovske (kao ranije hrvatske i bosanske) Srbe proglašava za glavne – često i jedine – žrtve balkanskih ratova, a najviši zvaničnici ove zemlje ne koriste nijednu priliku da tematizuju odgovornost Beograda za te ratove i njihove posledice. Ni u jednom od svojih bezbrojnih nastupa pred Savetom bezbednosti ili Generalnom skupštinom UN, u kojima je zastupao interese „ugroženih“ Srba van Srbije, Boris Tadić nije prozborio ni reč koja bi, bar indirektno, ukazala da je današnje stanje rezultat duboko pogrešne – zašto ne reći i zločinačke – politike vođene u ime Srbije. O Vuku Jeremiću u tom kontekstu ne treba trošiti reči.

Za interese kosovskih Srba se, naravno, ne bori (samo) u Njujorku. Stotine miliona eura teku iz Beograda ka kosovskim Srbima. Isplatu zarađenih penzija i plata zdravstvenom i prosvetnom osoblju niko ne dovodi u pitanje. To je jedno od prioritetnih pitanja koja bi trebalo rešiti odgovarajućim sporazumom između nadležnih u Beogradu i Prištini, jer su brojni i Albanci koji u zajedničkoj državi ne mogu da ostvare zasluženo pravo na penziju i zdravstvenu zaštitu. Neshvatljivo je, međutim, da se hiljadama kosovskih Srba, nekada zaposlenih u davno propalim preduzećima, isplaćuju „minimalci“, a još većem broju mizerna socijalna pomoć, a nikome ne pada na pamet da bi se taj novac mogao pretvoriti u mini-kredite za pokretanje zanatske i poljoprivredne proizvodnje ili nekog drugog posla. U desetinama susreta koje smo imali u selima oko Prištine, Štrpca ili Uroševca ponavljano nam je: „Nećemo milostinju od koje ionako ne možemo da živimo, nego nam dajte mogućnost da radimo.“ Razmere nezaposlenosti i sa njom neodvojivo povezanog beznađa unutar obeju zajednica su ogromne.

Srbi u „enklavama“ su se na siromaštvo i odsustvo perspektive, izgleda, navikli. Navikli su se i na neljudske uslove u kojima većina njih živi: u jednoj ambulanti blizu Štrpca pacijenti dobijaju lekove ako ih sami donesu, špricevi i ostali pribor se sterilišu iskuvavanjem, a o svemu tome se brine jedna medicinska sestra. Lekara tamo nema, a na naše pitanje da li lekari ponekad obiđu taj zaselak, sestra kaže: „Dugo ih nije bilo, ali sada su počeli da dolaze i kontrolišu da li se poštuje Zakon o zabrani pušenja.“

Tu dolazimo do jednog od ključnih pitanja: sestra i spremačica u toj ambulanti gorljivo zagovaraju bojkot „šiptarskih izbora“ i otvoreno kažu da to čine zato što iz Beograda dobijaju plate. Veliki broj seljana sa kojima smo razgovarali, međutim, odlučan je da na izborima učestvuje, jer je davno prestao da se nada da će im probleme u zdravstvu, školovanju dece ili gradnji i održavanju infrastrukture rešiti Beograd – ne sećaju se ni kada je neko iz Srbije došao da ih obiđe. Osim, naravno, lekara koji proveravaju da li se puši.

Fiksacijom na Severnu Mitrovicu i druge opštine teritorijalno povezane sa Srbijom i sistematskim ignorisanjem Srba na jugu Kosova, Beograd je na jednoj strani stvorio lažnu podelu na Srbe koji „samoproglašenu nezavisnost“ ne priznaju, i one koji su spremni da se „prodaju organima lažne države“. Zvanična Srbija ne može – ili neće – da vidi da se kod prvih radi o manipulisanim ljudima čija se lojalnost kupuje finansijskim doznakama koje otvaraju široke mogućnosti za korupciju, a kod drugih o desetinama hiljada teško razočaranih kod kojih jača svest da im beogradsko parolaštvo neće doneti struju i telefonske veze, zagrejati škole, izgraditi puteve i stvoriti uslove za zapošljavanje. Njihov odziv na prošlogodišnjim lokalnim, i još veći broj onih koji su glasali na jučerašnjim parlamentarnim izborima, jasno ukazuju da nivo poverenja u Beograd opada, a da rastu očekivanja od vlasti države u kojoj žive, očekivanja koja počinju da doživljavaju kao svoja legitimna prava.

Dosadašnjom politikom prema tako podeljenim kosovskim Srbima Beograd dugoročno nanosi štetu i jednima i drugima. Nastavi li da se na taj način oglušuje o zahteve zdravog razuma i da licemerno politikantstvo prodaje kao vrhovni nacionalni interes – kako nam je, uostalom, Miloševićeva družina već pokazala i dokazala – izlaz iz gliba u kojem se nalazi biće sve teži i bolniji.

 
Peščanik.net, 14.12.2010.