- Peščanik - https://pescanik.net -

Beogradska škola meteorologije

Foto: Peščanik

Možda ste čuli za nju: Beogradska škola meteorologije. Zapravo, verovatno ste čuli, jer njeni pripadnici često nastupaju kao stručni sagovornici u TV i radio emisijama, programima, člancima i novinskim izveštajima svih vrsta. U tome prednjače dvojica: Nedeljko Todorović iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda Srbije, verovatno najpoznatiji domaći meteorolog, i osnivač Milan Stevančević, penzionisani inženjer telekomunikacija.

Neobičan duo, ali svejedno, „Beogradska škola meteorologije“ zvuči vrlo profesionalno. Naučnici vole taj format „grad-škola-nauka“, kao na primer stara Čikaška škola sociologije, koja je pre Drugog svetskog rata bila pionir u sociologiji gradskog života. Takvih „grad-škola-nauka“ entiteta ima mnogo širom sveta i gotovo uvek je u pitanju grupa stručnjaka okupljenih oko nekog autohtonog pristupa u svojoj struci.

Na prvi pogled, Beogradska škola meteorologije je upravo to. Ona zaista jeste autohtona i autentično „domaća“, ona zaista okuplja grupu stručnjaka i oni zaista imaju sopstveni pristup istraživanju. Rekli bismo: odlično. Postoji tu i doza prestiža, imati „grad-škola-nauku“ u svom dvorištu. Možda je mediji zato i vole. Ali to je samo mali, gotovo beznačajni deo čitave priče.

Naime, Beogradska škola meteorologije je takođe i naš najveći izvor pseudonauke, tzv. klimatskog skepticizma, teorija zavere i, da se razumemo, notornih besmislica; jedan bizaran, autentično srpski projekat proizvodnje „znanja“ (koje, kao i u slučaju izdavačke delatnosti Mašinskog fakulteta u Beogradu, možemo nazvati nadriznanjem), a koji se, koliko sam uspeo da otkrijem, bez ikakve zadrške i preispitivanja preko domaćih medija servira kao vrhunski domet domaćeg naučnog rada.

***

Beogradska škola meteorologije je zapravo publikacija, godišnjak koji potpisuju gorenavedeni Nedeljko Todorović iz RHMZS i Milan Stevančević, penzionisani inženjer telekomunikacija, kao i još trojica autora i urednika: dr Milan Radovanović, direktor Geografskog instituta „Jovan Cvijić“ SANU, dr Milan Milenković, naučni saradnik Geografskog instituta „Jovan Cvijić“ SANU i dr Vladan Ducić, redovni profesor Geografskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Ozbiljna grupa – direktor instituta SANU i naučni saradnik, redovni profesor Univerziteta u Beogradu i meteorolog iz RHMZS, na čelu sa penzionisanim inženjerom telekomunikacija. Opet onako ovlaš i na prvi pogled, ono čime se ovih pet autora bavi u izdanjima Beogradske škole meteorologije zaista jeste nauka: zanima ih uticaj Sunca na klimu Zemlje i na vremenske prilike.

Do sada su objavili deset knjiga (jedna godišnje, od 2009. do 2019) u sopstvenoj radinosti, a svaka je pozamašan tom od više stotina stranica, puna naučnih radova (uglavnom ranije obljavljenih) ali i originalnih članaka i komentara, podataka i grafikona, fotografija, rezultata, tabela, proračuna i svega ostalog što se inače može naći u jednom prosečnom naučnom časopisu. U čemu je onda problem? I zašto dvojica urednika – dr Milan Radovanović i dr Milan Milenković – ne navode izdanja Beogradske škole meteorologije u svojim inače iscrpnim i ažuriranim akademskim biografijama na sajtu Geografskog instituta „Jovan Cvijić“ SANU?

Odgovor na ta pitanja može se nazreti posle samo letimičnog pogleda na naslovnu stranu poslednjeg izdanja Beogradske škole meteorologije na kojoj, verovali ili ne, piše: „Beograd, 7527. godina“. Ali idemo redom.

***

Beogradska škola meteorologije je časopis koji negira čovekov uticaj na klimatske promene. Nije poenta samo u Sunčevom uticaju na Zemljinu klimu; oni tvrde da je uloga Sunca u klimatskim procesima toliko velika da je emisija CO2 i ekvivalenata beznačajna. To, valjda u želji da imaju sopstveni kopernikanski obrt, nazivaju „heliocentričnom meteorologijom“.

Da se razumemo, nije to nova tema. Sunčeve aktivnosti zaista utiču na prirodne fluktuacije Zemljine klime, uključujući i temperaturu. Ali daleko od toga da je to zanemareno, zaboravljeno ili neistraženo polje u svetskoj klimatologiji. Poslednja istraživanja pokazuju da bi smanjenje Sunčeve aktivnosti moglo da spusti prosečnu temperaturu na Zemlji za oko 0,3°C u narednim decenijama, ali postignut je konsenzus svetske klimatologije da je to (privremeno!) zahlađenje zanemarljivo u odnosu na čovekov uticaj. Neće nas, drugim rečima, Sunce dovoljno ohladiti, niti dovoljno dugo.

Treba razumeti nešto kada je u pitanju klimatologija: pre svega zbog potrebe izrade izveštaja Međudržavnog panela o klimatskim promenama, ali i zbog prirode struke, klimatologija je neverovatno umrežena nauka. Hiljade i hiljade istraživača širom sveta svakodnevno objavljuju i uključuju svoje rezultate u izrazito sofisticirane modele, koji pokušavaju da objasne i predvide ponašanje tako razuđenog i promenljivog fenomena kao što je Zemljina klima.

Možda i više nego bilo koja druga nauka, klimatologija je globalni projekat, ali decentralizovan, u koji su, između ostalog, uključeni i istraživači i institucije iz Srbije, kao što je Fizički fakultet u Beogradu. Igrom slučaja, jedan od poslednjih radova upravo o ograničenjima Sunčevog uticaja na klimatske promene, koji je objavio švajcarski ETH, potpisao je i tada doktorand, a inače diplomac Fizičkog fakulteta u Beogradu dr Pavle Arsenović.

Beogradska škola meteorologije na sve to jedino može da kaže: svi su oni prevareni ili potplaćeni. I ovi u Srbiji, i oni u ostatku sveta, i istraživači i recenzenti i vođe projekata, i svi oni koji su decenijama bezuspešno pokušavali da utiču na najmoćnije industrije na planeti i na države koje su odbijale saradnju – sve je to zavera i prevara.

Doduše, glavnu reč u negiranju klimatskih promena imaju Nedeljko Todorović iz RHMZS i Milan Stevančević, penzionisani inženjer telekomunikacija; njihove akademske kolege dr Milan Radovanović, dr Milan Milenković i dr Vladan Ducić uglavnom koriste ovu publikaciju da prenose ili prevode svoje ranije objavljene članke, koji često i nisu otvoreno skeptični prema klimatskim promenama (uglavnom se bave uticajem Sunčeve aktivnosti na pojavu šumskih požara). Ali stav Beogradske škole meteorologije je nedvosmislen.

Nedeljko Todorović je tu poseban kuriozitet, kao neko ko godinama radi u Republičkom hidrometeorološkom zavodu, instituciji koja je, kao i mnoge druge slične širom sveta, uključena u međunarodne projekte istraživanja, sakupljanja i obrade podataka o klimatskim promenama (postoji i poseban, mada rogobatno nazvan, Sektor za klimatske promene, razvoj klimatskih modela i procenu rizika elementarnih nepogoda u RHMZS). Zavod se, koliko je meni poznato, nikada nije javno oglasio povodom činjenice da već godinama zapošljava najistaknutijeg „klimatskog skeptika“ u zemlji.

No, da ova ekipa u kućnoj radinosti samo negira klimatske promene, priča bi bila daleko dosadnija nego što zapravo jeste.

***

Naime, „heliocentrična meteorologija“, kako voli da je zove penzionisani inženjer telekomunikacija Milan Stevančević, nije puko istraživanje Sunčevog uticaja na Zemljinu klimu. Budući da ne umem da prepričam takav tekst, sledi samo mali citat iz najnovijeg izdanja publikacije koju su, da podsetim, osnovali meteorolog, direktor instituta SANU i univerzitetski profesor:

„Tokom vekova za istraživače prirode bila je nepoznanica koja je sila (gravitaciona ili elektromagnetna, prim. aut.) prvi pokretač, jer su sve ostale sile u Prirodi posledične, odnosno prividne sile (…) Prema Aristotelu Bog je prvi pokretač svih vremenskih pojava u prirodi. Na osnovu Njutnovog zakona pokretačka sila u atmosferi i unutrašnjosti Zemlje ne može da bude unutrašnja sila. To znači da gravitaciona sila nije prvi pokretač (…) Podizanjem naučnih satelita i prelaskom na heliocentričnu elektromagnetnu meteorologiju susrećemo se sa nematerijalnom elektromagnetnom silom koja nastaje uzajamnim dejstvom konvekcione električne struje koja dolazi sa Sunca i geomagnetskog polja (…) Pronalazak Prvog pokretača je najveći uspeh elektromagnetnog pristupa jer je tajna prvog pokretača bila nepoznata vekovima.“

Ništa vam nije jasno? Mislim da je ipak potrebno još. Iz nastavka istog teksta:

„Dve prirodne makroskopske sile, elektromagnetna i gravitaciona sila, formiraju nematerijalni svet koji nas okružuje (…) Sve do pojave heliocentrične elektromagnetne meteorologije smatrali smo da živimo u materijalnom svetu i da van tog sveta ništa ne postoji.“

I za kraj, jedno originalno stanovište o savremenoj klimatologiji:

„Svidelo se to nekom ili ne, celokupna važeća osnova Aristotelove meteorologije bez prirodnih nematerijalnih sila ne može se smatrati naučnom. Od svih dosadašnjih meteoroloških istraživanja samo merenja fizičkih veličina imaju naučnu osnovu i kao takva ostaju za kasnija proučavanja. Sve ostalo nema nikakvog značaja za nauku i odlazi u istoriju slično Ptolomejevom geocentričnom sistemu.“

Znači, džabe vam modeli i teorije, klimatolozi ostaju bez posla. Neko treba da javi centrali. Inače, ako vas to zbunjuje, autor Milan Stevančević pod „Aristotelovom meteorologijom“ misli zapravo na ovu savremenu nauku o klimi, inače gotovo dva i po milenijuma noviju od poznatog antičkog filozofa. Ko zna zašto je tako. Ali kao što može da se vidi, problematična nomenklatura nije ovde najveći problem.

Sa izuzetkom ponovo objavljenih članaka, najčešće o šumskim požarima, ovako izgleda dobar deo produkcije Beogradske škole meteorologije, u deset obimnih tomova: prvi pokretači, materijalne i nematerijalne sile, Aristotel i tako dalje, uglavnom iz pera Milana Stevančevića.

U međuvremenu, u istom izdanju, Nedeljko Todorović, najpoznatiji domaći meteorolog, ponavlja neke od bizarnijih mitova o Nikoli Tesli. Tvrdi da je poznati pronalazač „eksperimentisao sa ljudskim mozgom“ i „utvrdio da ljudsko telo stvara sopstveno elektromagnetno polje“, usput, naravno, pobijajući Ajnštajnovu „tezu“ da ne postoji brzina veća od brzine svetlosti. Citira, a i koga bi drugog u takvoj publikaciji, Velimira Abramovića. Sve je to „heliocentrična meteorologija“ ove beogradske škole.

***

Ipak, najupečatljiviji deo Beogradske škole meteorologije je način na koji se ona uključila u produkciju popularnog nacionalističko-ezoterijskog mita novijeg datuma. Da li ste znali za neposrednu istorijsku vezu između savremene Srbije i ni manje ni više nego Vinčanske kulture (one neolitske, stare skoro osam hiljada godina)?

Naime, kao što kaže naslovna strana svakog novijeg izdanja Beogradske škole meteorologije, mi živimo u 7527. godini po „starom srpskom kalendaru“. Taj kalendar je, kaku kažu, u to prastaro doba praistorijskih Srba iz Vinče, pratio solarne cikluse (eto opet Sunca!) i, verovali ili ne, bio zvaničan kalendar hiljadama godina, čak i Srpske pravoslavne crkve, ali je, ako sam dobro shvatio čitav narativ, tajno ukinut i obrisan iz istorijskih spomenika kada je nastajala savremena Srbija tokom 19. i početkom 20. veka.

Naravno, ostali su tragovi prikrivene istine, pa Beogradska škola meteorologije u svakom broju nudi sopstveno, originalno čitanje najčešće srednjevekovnih spomenika, u kojem se, nećete verovati, i dan-danas nalaze stari vinčanski simboli za vreme, a grob despota Stefana Lazarevića kaže da je on umro 6935. godine. Naravno, ne tako decidno, ne piše baš tako, ali kad se setite da upotrebite sistem označavanja vremena iz Vinčanske, odnosno stare srpske kulture – e onda sve dolazi na svoje mesto.

Milan Stevančević nam takođe u više navrata trijumfalno saopštava da Vizantija nikada nije postojala, zato što, kako je sam otkrio, ne postoji pod tim imenom u istorijskim izvorima pre 16. veka (što je sasvim normalno, jer se u doba kada je postojala prosto nije zvala Vizantija), što je opet nekakva podvala srpskom narodu, i to uticajne „bečko-berlinske“ škole koja je, opet ako sam dobro razumeo narativ, srpskom narodu podvalila i pokvareni Vizantološki institut SANU.

Varate se ako mislite da je ova pojava izolovana. U saradnike Beogradske škole meteorologije ubraja se, primera radi, i dr Sanja Šuljagić sa Instituta za političke studije. U jednom svom originalnom naučnom radu ona, kako navodi, istražuje „zapise o kulturi drevnih Srba koji su u periodu pre, za vreme i posle razvoja drevne kulture Vinče i Lepenskog Vira živeli na području od drevne Indije, Crnog mora i Kaspijskog jezera, Baltika, dolina reka Mesopotamije, severozapadne i srednje Evrope i Karpatskih planina sve do područja Podunavlja i Balkanskog poluostrva“.

Velika Srbija je izgleda još veća nego što smo mislili.

Ovaj originalni naučni rad dr Sanje Šuljagić, pod naslovom „Zasnivanje nacionalnog identiteta i (dis)kontinuiteta u Srbiji“, finansiralo je u okviru projekta „Demokratski i nacionalni kapaciteti političkih institucija Srbije u okviru međunarodnih integracija“ Ministarstva prosvete i nauke Republike Srbije, a objavljen je u Političkoj reviji, zvaničnom naučnom časopisu Instituta za političke studije.

Dr Šuljagić je u tom originalnom naučnom članku napravila i jedan presedan: iskoristila je kao istorijski izvor i ponudila citat čuvenog Džona Vitkomba, američkog kreacioniste i jednog od ideologa pokreta Young Earth, čiji pripadnici doslovno veruju biblijskoj slici nastanka sveta i Velikog potopa. Možda mu je to prvi citat ikada u jednom indeksiranom naučnom časopisu?

U svakom slučaju, to dr Sanji Šuljagić nije jedini članak na nadasve naučnu temu praistorije Srba – u istom časopisu, i u okviru istog projekta Ministarstva prosvete i nauke Republike Srbije, objavila je i originalan naučni članak „Primena srpske pismenosti i kalendara u periodu vladavine dinastije Nemanjić“, a ostaviću vam da sami zaključite o kakvom pismu i kakvom kalendaru je reč.

Tu se ne završava spisak saradnika Beogradske škole meteorologije. Tu je i popularni istoričar Radovan Damjanović, koji u trećem broju ovog časopisa objašnjava etimološke veze između reči kao što su „ozariti-Oziris“ ili „car-ar-Ra“ (misleći, a kako ne, na egipatskog boga Sunca), što bi trebalo da bude dokaz da je srpski, pored kalendara, i jezik najstariji.

Međutim, u sveskama Beogradske škole meteorologije pojavljuju se i drugi istraživači sa Geografskog instituta „Jovan Cvijić“ SANU, sa Geografskog i Saobraćajnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Instituta za vodoprivredu „Jaroslav Černi“, pa čak i dvoje ukrajinskih istraživača sa Univerziteta u Bukovini, Černivci. S obzirom da se većina njih verovatno našla na spisku saradnika Beogradske škole meteorologije preko dr Milana Radovanovića i njegovih kolega sa Geografskog instituta „Jovan Cvijić“ SANU i Geografskog fakulteta, ostaje pitanje – da li oni uopšte znaju šta je Beogradska škola meteorologije i kakva je publikacija u pitanju?

***

Gorica i Dragan, voditelji nekada popularne emisije „Buđenje“, verovatno nisu bili previše ozbiljni kada su davne 2013. pozvali Milana Stevančevića da govori o „starom srpskom kalendaru“ u njihovoj emisiji. Ovo neverovatno istorijsko otkriće je u međuvremenu našlo svoje mesto u mnogobrojnim medijskim prilozima. U igri je, doduše, faktor intimnosti.

Naime, kao što dr Milan Radovanović, direktor Geografskog instituta „Jovan Cvijić“ SANU i naučni saradnik dr Milan Milenković ne navode svoj rad u Beogradskoj školi meteorologije u svojim zvaničnim akademskim biografijama, tako se i Nedeljko Todorović i Milan Stevančević prilagođavaju medijima u kojima nastupaju.

Tako, na primer, 13. avgusta ove godine Nedeljko Todorović daje intervju za „BBC na srpskom“, u članku pod naslovom „Letnje vreme, vrućina i klimatske promene: U budućnosti nas ne očekuju topla leta“. Predstavljen samo kao „meteorolog i istraživač klimatskih promena“, ugledni domaći stručnjak tu, za razliku od svojih tekstova u Beogradskoj školi meteorologije, nastupa odmereno i skeptično, usput negirajući klimatske promene, što „BBC na srpskom“ nekritički prihvata, navodeći:

„Globalno zagrevanje je proces o kome se dosta govori prethodnih godina i koje je navodno glavni uzrok promene klime. Mediji svakodnevno povezuju klimatske promene sa uticajem čoveka na životnu sredinu, ali Todorović kaže da se promena ne dešava sada, već hiljadama godina unazad.“

Teško je svariti to do koje mere je ovaj iskaz nepošten. On pre svega otvoreno implicira da je ljudski uticaj na klimatske promene proizvod medijske hajke, a ne konsenzus čitave svetske klimatologije, dok Nedeljka Todorovića smešta u udobnu i poverenja vrednu poziciju predstavnika skeptične struke. Nerazumevanje prirode globalnog zagrevanja kao oblika, a ne uzroka klimatskih promena dodatno unosi konfuziju. Ovaj članak je u celosti i bez komentara preneo i sajt dnevnog lista Danas.

Međutim, sve je to donekle razumljivo. Kada se među novinarima, a posebno onima koji obično ne pišu o klimatskim promenama, pojavi potreba za sagovornikom, svima je prvi na spisku Nedeljko Todorović, poznati meteorolog iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda, uvek spreman na razgovor. Zašto bi tražili dalje kada će dobiti relevantan odgovor i zvaničnu afilijaciju?

Drugi mediji će progutati značajno veći deo kolača zvanog Beogradska škola meteorologije. Sajt RTS je objavio članak o „heliocentričnoj meteorologiji“, a emisija „Rečeno i prećutano“ na Radiju Beograd ugostila je pripadnike Beogradske škole meteorologije, uz sledeću najavu: „Zemlja jeste lopta i čovek voli da se igra, ali kada se zaigra voli i da izmišlja i postaje sklon senzacionalizmu, od čega nažalost nije imuna ni nauka“. Po ovom pogledu s visine izmišljene su, naravno, klimatske promene.

Nekritički su stavove Beogradske škole meteorologije prenosili i Blic, Politika i sajt B92, dok je na Kolarcu 2014. organizovan ciklus predavanja pod nazivom „Heliocentrična meteorologija“. Svako malo se u ovim „skeptičnim“ člancima i prilozima provuče i još poneki od ranije poznat bauk, kao što je HAARP. To nije čudno. Jednom kad prihvatite da je celokupna svetska klimatologija velika laž, razne druge zavere se mnogo lakše lepe na to.

Verovali ili ne, mediji nisu imuni ni na suludu priču o starom srpskom kalendaru. Dok je Kurir 2015. uz članak o „otkriću“ srpskog kalendara možda ipak ironično dodao nadnaslov „Ludi svet“, naučnopopularni portal Galaksija Nova već par godina bez zadrške i uredno objavljuje novogodišnje čestitke za 7527. i ranije godine, prenoseći tekstove Milana Stevančevića kao autorske priloge.

***

Skoro se na priču o starom srpskom kalendaru i pismu upecao i predsednik „Dosta je bilo“ Saša Radulović, koji je na svom Tviter nalogu početkom oktobra podelio sliku pečata kneza Stroimira iz devetog veka, navodeći da je on ispisan „ćirilicom“ (u pitanju je grčki) i da ga činjenica da poseduje dva koncentrična kruga dovodi u vezu sa Vinčom (jer kako se drugačije može opisati pojava tako kompleksnog oblika kao što je krug, ako ne kao deo tradicije stare 7000 godina). Očigledno deleći rečnik i kulturni prostor sa Milanom Stevančevićem, Radulović je istom prilikom napao tu „bečko-berlinsku školu“ koja nam je izgleda sakrila našu pravu (pra)istoriju.

S obzirom da je tvit jednog političara medijski prodorniji od časopisa kojeg sam ovde pokušao da opišem, Radulović se našao na meti kritike, a deo javnosti se našao u čudu: odakle njemu takve budalaštine? Odgovor je jednostavan – okruženi smo njima. Serviraju nam ih ne neki sumnjivi tipovi preko Jutjuba, već državne institucije preko javnih medijskih servisa. Radulovićev nesrećni pečat je samo jedna voćka sazrela na drvetu koje se pažljivo gaji već godinama.

Autor je urednik časopisa o nauci u društvu Odiseja, koji se takođe bavio ovom temom.

Peščanik.net, 01.11.2019.

EKOLOGIJA