- Peščanik - https://pescanik.net -

Beskompromisni intelektualac

Mihajlov je rođen je u Pančevu 1934. u porodici ruskih emigranata: “Sad se izjašnjavam kao Rus, ali godinama sam se izjašnjavao kao Jugosloven, sve dok je postojala stara SFRJ.”

Mihajlov je postdiplomske studije završio u Zagrebu 1961. sa radom “Dezintegracija ruskog realizma 1890–1917”. Doktorska teza “Motivacija ličnosti u romanima Dostojevskog”, završena 1964, nikada nije odbranjena. Naime, posle petonedeljnog boravka u Moskvi i Lenjingradu u leto 1964. Mihajlov objavljuje putopisne eseje Leto moskovsko, koji posle drugog nastavka u beogradskom časopisu “Delo” bivaju prekinuti.

Mihajlov je zbog tog eseja uhapšen u Zadru 1965. na intervenciju Puzanova, tadašnjeg ruskog ambasadora, a hapšenje je tražio jugoslovenski predsednik Josip Broz Tito.

Tito je procenio da je to pravi trenutak da se opet malo primakne Sovjetima. I održao je govor okružnim javnim tužiocima u kome je tražio hapšenje “profesorčića”: “Zar mi, političari, moramo uvek da pokazujemo ko je narušio zakon?! Eto, recimo, neki Mihajlo Mihajlov kleveće bratski SSSR… To je nova forma đilasizma, jeste li vi učinili nešto protiv toga?!”

Mladi slavista, asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru, 1966. biva osuđen na tri i po godine zatvora i zabranjeno mu je javno istupanje četiri godine, a samo nekoliko godina posle izdržane kazne, ponovo je u Novom Sadu osuđen na sedam godina zatvora zbog “neprijateljske propagande”. Posle ukupno sedam godina robije, oslobođen je 1977, a potom je otišao u Ameriku gde je predavao rusku književnost na više univerziteta. Vratio se u Srbiju 2001. godine.

Objavio je više knjiga, među kojima su Ruske teme (1966), Planetarna svest (1967) i Nenaučne misli (1979), Domovina je sloboda (1994). Leto moskovsko je u celini na srpskom jeziku objavljeno 1990. i prevedeno je na desetak jezika.

Poznate su njegove studije, “Povratak inkvizitora” i “Niče i ruski neoidealizam”.

Sam Mihajlov kaže da je disident postao slučajno. “Pre Leta moskovskog nisam razmišljao o politici, apsolutno sam bio izvan te sfere. Kakva pobuna, nisam ja Vlada-Revolucija! Uvek moram da podvlačim to da ja nisam pobunjenik, psihološki nisam takav tip. U politiku sam bukvalno nateran kada me je Tito napao i sve što sam radio bila je sama moja odbrana.

Nekoliko godina pre tog inkriminisanog teksta-putopisa, pisao sam i objavljivao tekstove o sovjetskoj kulturi, koji su dobijali najpozitivnije ocene. Verovatno zbog toga sam i poslat u Moskvu, u leto 1964, u kulturnoj razmeni studenata Zagrebačkog sveučilišta i Moskovskog državnog univerziteta.

Mislim da je njima smetalo to što sam više godina u svojim člancima podržavao Hruščovljevu liberalizaciju. To je njima bolo oči. Jedino o čemu pre toga nisam pisao u jugoslovenskoj štampi bio je prvi sovjetski konclogor kod Arhangelska 1921. U drugom tomu Arhipelaga gulag na prvih desetak stranica, Solženjicin se osvrće na to moje pisanje i kaže: Mihajlov nije bio u pravu! Logor kod Arhangelska formiran je 1919, a ne 1921. Bio je to prvi koncentracioni logor za uništavanje političkih protivnika.”

 
Vreme, 11.03.2010.

Peščanik.net, 10.03.2010.