- Peščanik - https://pescanik.net -

Besplatni saveti

Znam da vođe stranaka, ministri i predsednici imaju savetnike, pa opet, malo malo pa uhvatim sebe kako ih i ja podučavam, ne govorim im toliko šta da preduzmu i šta da kažu koliko čega da se klone, evo na pr.

Ivica Dačić, ministar policije, retko pravi gafove, ama je na radiju zažalio što monstrum kome su njegovi ljudi stali na rep neće biti pogubljen. Ovo ne verujem da mu je savetovao Vlade Divac (svetsko prvenstvo u fudbalu beše već počelo), niti her Ivica Tončev koji mu je savetnik za evropske integracije, potonji u Beču evropski integriše sportske kladioničare a u slobodno vreme savetuje našeg ministra policije – zar bi Tončev podstrekavao javni žal za smrtnom kaznom, ako su i Srbija i EU tu kaznu ukinule?! Drugo, ili prvo, ako policija nekoga uhapsi i sigurna je u njegovu krivicu, njezin šef vsetaki mora skromno da kaže: na potezu je slavni i nezavisni sud, mi smo uverni da je uzapćena odgovarajuća persona.

Da je o reči “monstrum” debatovao sa g. Divcem g. ministar bi čuo da se utakmica igra do poslednjeg zvižduka sudije (što se “Ciboni” obilo o glavu u duelu sa “Partizanom”) te da uhapšeni možda neće biti osuđen, a ako i bude proglašen krivim neće u ime naroda biti nazvan čudovištem, niti nakazom, niti ludakom, pa čak ni zlikovcem, jer to ne spada u pravosudni meni. Evo, o generalu Mladiću govori se kao o osobi osumnjičenoj za ratni zločin, neko može biti zločinac, ali nemamo ni reč genocidlija!

Ako je hteo da se javnosti predstavi i preporuči kao osoba tankoćutna i koja je stoga toliko potresena da na političku korektnost ne daje pet para, onda je ministar postigao cilj, pa opet, može mu neko reći; “A kad je tvoj šef naredio da se barem dvojica građana o državnom trošku streljaju, što je ušlo i u obrazloženje jedne pravosnažne sudske presude, onda je važila prezumpcija nevinosti, a?!”

Tomislav Nikolić, vožd novih radikala koga kumašin iz Haga hoće da pozdravi po plaćenom ubici veli da “zna za takve slučajeve iz haške prošlosti lidera radikala”! Zna, ali nije imao srca da zbog nekoliko poručenih atentata (je li koji uspeo, bogo moj?!) ocrni rođenog kuma i gurua! Je li njegov doglavnik Vučić znao da će ovo u etar? Da li sam kriv ako sam znao za porudžbinu da se neko liši života a nisam to prijavio najbližoj policijskoj stanici?! Možda je g. Nikolić to i učinio, možda je policija predupredila likvidacije i možda bi, da stvar nije sređena u tajnosti, spasioca nekolikih života “Novosti” nagradile za najplemenitiji podvig godine?! U razgovoru o Slavku Ćuruviji g. Nikolić nije odavao utisak (nedelje) da ima nešto protiv poručenih ubistava, stvar mu je postala nesimpatična tek kad je shvatio da i neki jako dobar čovek i uzorni rodoljub, koji je taman došao i do lepog zanimanja (profesionalni narodni poslanik) i do krasnog smeštaja u prestonici, može sa nekog moćnog mesta biti viđen kao izdajnik, štetočina ili prosto kao kvariigra!

Da sam u štabu g. Nikolića i da mi je intervju dat na autorizaciju ova bi misao – kako Vojvodi nije prvi put da odreši kesu ne bi li nekog lišio života – bila izbrisana, novinaru bih rekao da je pogrešno shvatio reči moga šefa, taman ih poslednik medija imao i snimljene: g. Nikolić je samo hteo reći da g. Šešelj ne preza od preterivanja, dapače, a kud ćeš većeg preterivanja nego kad teledirigovano nekog ubiješ!

Boris Tadić vinuo se službeno do Crne Gore, helikopter domaćina odvezao ga je do heliodroma najbližeg Smriječnu, kolevci sviju Tadića sa svih meridijana. Posetom stričevini šef države dao je rđav primer državnim službenicima da u toku službene posete svrate do svojih, šofer koji bez naloga premda ne bez razloga beše vozio sekretaricu u istočnu Srbiju imao je pravo da u povratku, kad sekretarica obavi svoje na tamošnjem univerzitetu, svrati do svog brata od strica i da u gepeku državnog audija donese netom uređeno prase.

Može naravno visoki gost kad ga pitaju koju bi znamenitost voleo da poseti reći da jedanaest godina nije bio u Smriječnom, ali bi bilo bolje da u posetu braći od strica, snajama i bratučedima ne vodi novinare koji daju oduška svom literarnom daru: “Muške glave nazdraviše u znak dobrodošlice. Kako kaže Sveto kome je predsednik Srbije brat od strica ‘tako je vazda bilo i biće kod nas na sjeveru Crne Gore. A žene, al’ da se ne vidi (međutim su novinari videli!), pustiše i suzu. Dugo pozdravljanje sa svim rođacima. Predsednik se izljubio sa svakim. One starije glave i predsednik posedaše za trpezu pred Spasojevom kućom: ‘Priđite, sedite’ pokušava Boris da oslobodi rodbinu pomalo, vidi se stidljivu…” (“Blic”, 10. juli 2010.)

Bolje da je u Smriječno poveo Dragana Todorovića i mene, bili smo obojica slobodni!

&

Pre ne znam koliko godina bio je Koštunica da li na Sajmu, u nekoj biblioteci ili u Svetom NIN-u, da, da, da, na dodeli NIN-ove nagrade, uglavnom je rekao: došao sam ovamo da podstaknem interesovanje stanovništva za pisanu reč! Ovo dirljivo uverenje da će se za svakim njegovim gestom povesti milioni sledbenika deli i Boris Tadić koji smatra da će njegov boravak i njegova govorancija u Herceg Novom biti reklama i po: “Evo, odavde da pozovem građane Srbije da letuju u Herceg Novom i Crnoj Gori, jer su Novljani miran i topao svet…” Time diskriminiše ostala turistička mesta u kojima privrženost Srbiji nije baš tolika kao u Herceg Novom, da i ne govorim o planinama i banjama u samoj Srbiji, ali visokom gostu ni to nije bilo dovoljno, njemu ne ide u glavu  da je puki predsednik Republike, a da nije ni otelotvorenje niti vođa puta vaskolikog naroda srpskog: u Crnoj Gori rekao je da ono što jedino traži (za njegove kolege psihologe znakovit glagol) “od srpskih političara i građana srpske nacionalnosti jeste da budu lojalni svojoj državi i da na taj način brane interese srpskog naroda.” Ili ja grešim ili je ovo stvar posve spektakularna?! Ko su “srpski političari i građani srpske  nacionalnosti?” To su Dodik i Srbi u Republici Srpskoj, ali ova je bujica potekla u Crnoj Gori – znači li to da u Crnoj Gori osim građana srpske nacionalnosti ima i sprskih političara?!

I to je predsedniku Srbije, opijenom zavičajem, bilo malo pa je rekao i ovo: “Moja je obaveza da razgovaram sa svim političkim predstavnicima, ali nikada Srbija ne sme da se meša u političke stvari Crne Gore. Niti se Srbija meša, niti ću ja to dozvoliti”, što osim prenaglašenog despotskog tona može da prođe, ali je odmah potom Ego Visokoblagorodie dometnulo kako je sa crnogorskim zvaničnicima razgovaralo o očuvanju srpskog jezika i kulture u Crnoj Gori: “To je moja ustavna obaveza. Od toga nikada neću odustati”, hm, nekoliko puta sam čitao Ustav i ne sećam se predsednikove obaveze da čuva srpski jezik u inostranstvu, a pamtim ono da predsednik ne može istovremeno obavljati dve javne funkcije, drugo, šta znači “nikad”? Našto oduzimati nadu građanima Srbije da će za svog života imati još kojeg predsednika?

Peščanik.net, 13.07.2010.