Navodno su (gotovo) svi u Hrvatskoj nezadovoljni aktualnom “razinom javnoga dijaloga” – od (već notorno smušenoga) Premijera do (već notorno navijački impostirane) Predsjednice (da se ostale i ne spominje). No, kako se čini, opće je nezadovoljstvo uglavnom usmjereno na (“skandalozne”, “nedopustive”, “mrziteljske”, “revizionističke”, “jugokomunističke”, ukratko: “ustašoidne” ili “udbaške”…) teze što ih pronosi rečena kakofonija (koja, posve sigurno, nije dijalog). I za to, svakako, ima dovoljno razloga. Ali, zatrpanost “žargonom navlastitosti” nužno ostavlja u drugome planu elemente javnoga komuniciranja koji su, ne samo dugoročno, važniji za koliko-toliko prihvatljivo funkcioniranje zajednice. Riječ je, naime, o argumentacijskim strategijama koje se koriste u svakidašnjim sukobljavanjima.
Narednih nekoliko (turobno poučnih) primjera pokazuje kako to izgleda na desnoj strani hrvatske političke scene – desnica je uzeta kao izvor (u mnogome paradigmatičkih) iskaza koji slijede ponajprije stoga što je trenutno ne samo osjetno glasnija i radikalnija, nego i stoga što je (uglavnom) na vlasti, te zato što je njezinim radikaliziranjem ideologijskih sukoba u društvu (započetim eksplicite s vukovarskim protućiriličnim harangama) započela sadašnja javna pomutnja.
O Hasanbegoviću
Zlatko je Hasanbegović doista već ofucana javna tema. No, ovdje se ne radi o sadržaju njegovih stajališta, koliko o njihovoj utemeljenosti. Glasovita rečenica: “Antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu” (izrečena u emisiji “Otvoreno”, HTV-a, 8. svibnja 2015.) naime nije po sebi revizionistička, ona upućuje na posve drugi problem, dodatno ekspliciran u povodu pitanja voditelja: “Spominje li se ZAVNOH?”; odgovor je, naime, glasio: “Da, spominje se, ali ne i antifašizam.” U povodu recentne rasprave o Hasanbegoviću, oglasio se je, 26. siječnja (izvještava HINA), i Hrvatski helsinški odbor rezolutnom podrškom, tj. tvrdnjom da se “ideologem ‘antifašizam’ doista ne nalazi u Ustavu”.
Nevladina organizacija (što HHO valjda još uvijek jest) nema, dakako, istu razinu intelektualne obveze u odnosu spram izvora kakvu ima profesionalni povjesnik. Izgleda naime, da Hasanbegović nije u stanju vidjeti da se antifašizam zaista spominje u Izvorišnim osnovama Ustava (koji je u ovome slučaju povijesni izvor) kao jedna od stepenica “održanja i razvitka državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost”, te se u tom slijedu navodi i “uspostava temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”. Valjda ne treba nikoga iz struke uvjeravati da se i pridjevni oblik “antifašističko” računa kada je o spominjanju antifašizma riječ (a neke bi druge struke mogle pomoći u utvrđivanju pravoga stanja stvari; ZAVNOH je zasigurno bio mnogo više antifašistički no državotvorno orijentiran) . Inače bi se, ekspertskim pristupom à la Hasabegović, moglo doći do toga ZAVNOH nije ni bio pod kontrolom komunista, jer se u njegovim dokumentima najčešće spominje KP (tu su komunisti ne samo u pridjevu, nego su čak “skriveni” u kratici koja označava Komunističku partiju). Pa bi mogao promaknuti, primjerice, arhivski dokument pod nazivom: “1943., ožujak 6. Okružni komitet KP Hrvatske Karlovac izvještava Inicijativni odbor ZAVNOH — a o organizaciji NOO- a na području kotara Karlovac, predlaže mjere za rješavanje ekonomskih problema i dostavlja priloženi zapisnik s konferencije predsjednika i tajnika kotarskih NOO- a održane 28.2.1943.” – premda je zapravo riječ o jasnome dokumentiranju činjenice da su partija i organi partizanske vlasti bili posve amalgamirani. No, kako će netko tko nije u stanju korektno interpretirati ni bjelodano jasne formulacije iz aktualnoga ustava izići na kraj s kompleksnim arhivskim gradivom (čime se je Hasanbegović nekada bavio, ali je, čini se, na brzinu zaboravio svoj zanat).
Revizionist bi mogao tvrditi nešto poput: moja su istraživanja pokazala da je pogrešno oslanjati suvremenu hrvatsku državu na ZAVNOH-u, te stoga predlažem promjenu ustavnoga teksta. I sam je Hasanbegović (prije) iznosio slične tvrdnje (s nešto manje preciznosti od predložene). Ali, tvrditi – kao ekspert – da u ustavu nema odrednice koja se u njemu jasno nalazi odista je profesionalna sramota. Slično se je – doduše pod vjerojatnim stresom zbog razotkrivenosti “tajne” njegove mladalačke fotografije – novome ministru dogodilo kada je, u prvoj verziji, tvrdio: “Ovo je još jedna u nizu podvala i provokacija kojima me se želi ljudski i moralno diskreditirati te politički likvidirati. Fotografija objavljena u tjedniku ‘Novosti’, glasilu Srpskog narodnog vijeća, na kojoj je i laiku vidljiva naknadna intervencija” (Večernji list, 10. veljače). Kada se je, međutim, naknadno pokazalo da “naknadne intervencije” nije bilo, ova je crta obrane napuštena (no činjenica da “Novosti” izdaje Srpsko narodno vijeće nije zaboravljena). U odgovoru pak na pitanje o tekstu objavljenome na naslovnoj stranici biltena nazvanoga “NDH”, iznad kojega stoji (bez “naknadne intervencije” ovoga puta): “piše Zlatko Hasanbegović”, ministar energično (i nesuvislo) odgovara: “Pročitajte tekst u cjelini. To nije autorski tekst.” (Večernji list, 11. veljače).
Ministar koji se diči povjesničarskom profesionalnošću (i smatra ju – poput brojnih podržavatelja – okosnicom svoje kvalificiranosti za funkciju) nije, čini se, u stanju udovoljiti zahtjevima koje pred današnje student(ic)e postavlja već i kolegij “Pomoćne povijesne znanosti” (u II. semestru studija). To se, za moralno i intelektualno zdravlje nacije, čini još većim problemom od njegova (inače nedvojbenoga) revizionizma.
O Šoli
Opetovano se (i, uglavnom, neuspješno) filozofstvujući kolumnist EPH (iz novodesničarskoga tima regrutiranoga prije otprilike godinu dana) bavi, svjetonazorski predvidivo, propašću Evrope suočene s “invazijom”. E da bi “pođonio” svoju tezicu obraća se pritom i velikanima: “Europa mora najprije samu sebe izabrati, i tu su, kako je tridesetih godina pisao Husserl, suočen također s velikom krizom europskog duha i civilizacije, samo dvije opcije u igri: ili propast, ili ponovno rođenje: ‘Ili zalaz Europe…, ili ponovno rađanje Europe iz duha filozofija putem herojstva razuma’.” (Slobodna Dalmacija, 25. rujna). Djeluje ovo doista poticajno, mudro – i načitano – ali, za peh, Husserl je (ne znajući za Šoline interpretacijske potrebe) u glasovitome predavanju “Die Krisis des europäischen Menschentums und die Philosophie” (“Kriza evropskoga čovještva i filozofija”), održanome na poziv bečkoga Kulturbunda 7. i 10. svibnja 1935. govorio drukčije. Zazvao je, zapravo: “Wiedergeburt Europas aus dem Geiste der Philosophie durch einen den Naturalismus endgültig überwindenden Heroismus der Vernunft” (“Ponovno rođenje Evrope iz duha filozofije junaštvom uma koje konačno prevladava naturalizam”).
Ostavi li se po strani to što Šola skriva dio rečenice o prevladavanju naturalizma (jer se odnosi upravo na polazište od kojega se Šola ne usuđuje udaljiti), naprosto je skaredno da netko tko nastupa “intelektualno” ne razlikuje um i razum (njemački: Vernunft / Verstand). Misleći, pored ostaloga, i u kantovskoj tradiciji, Husserl, jasno je, ne može govoriti o junaštvu razuma (jer razum “tek” uređuje iskustvo), nego o junaštvu uma (jer um završno povezuje razumske pojmove u cjelinu). Iz iskustva ne proizlazi junaštvo – dakle, uređenje svijeta otporima nasuprot, nego tek iz pojma do kojega se dopire umom. Zna to, više-manje, svaki osrednji student nižih godina filozofije, no ne i jedna od perjanica “novoga desnog intelektualnog ozračja” (o tezama koje formuliraju ovoliko pismeni i tako nema smisla posebice raspravljati).
O HNiPu i Vujiću
Ni kolektivni / združeni napori na desnici ne uspijevaju puno bolje; dobro to pokazuje (razmjerno) nova novinarska udruga HNiP (Hrvatski novinari i publicisti). U posve legitimnome nastojanju da ukinu monopol do sada jedine novinarske organizacije (Hrvatsko novinarsko društvo – HND) ova je udruga započela na posve bizaran način. Čak i da se ne problematizira to što su kao kriterij za članstvo postavili (nadasve ozbiljan) uvjet: “deset kartica objavljenog novinarskog teksta”, indikativno je njihovo lutanje hrvatskim (medijskim, ali ponajprije: svjetonazorskim) nebosklonom. Na samim počecima, predsjednik je društva, Siniša Kovačić, posve jasno rekao: “Ne želimo dijeliti ljude na lijeve i na desne. Želimo njegovati pluralizam i različitost.” (Večernji list, 13. studeni 2015.).
Već dva mjeseca kasnije (22. siječnja 2016.) udruga se je – u podršci Zlatku Hasanbegoviću – oglasila neprijeporno diobenim stavom – okomiše se tako na suvremenu umjetnost koja “promovira ružnoću i destrukciju”, a “nalegla je na ideologiju preživjele jugoslavenske elite”, te, ukratko, “sasvim očito proizvodi ‘civilizaciju smrti’ (sveti Ivan Pavao II)”. Ovako zloslutne društvene boleštine zahtijevaju – smatraju hnipovci/ke – i posve ljutu travu: “Ovaj presudni problem zapadne civilizacije mala Hrvatska ne može riješiti, niti rješavati sama, ali u sinergiji sa zemljama srednje Europe prema kojima nas odlučno usmjerava hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, može pridonijeti stvaranju jedne nove i konstruktivne društvene paradigme okrenute dobrobiti običnih ljudi, paradigme koja ne robuje propagandi i društvenom inženjeringu kojega su osmislili talijanski marksist Antonio Gramsci, te filozofi Frankfurtske škole Herbert Marcuse, Karl Popper i ostali zagovornici tzv. otvorenog društva. Glavna težnja ovih filozofija nije samo vladavina, nego i teror društvenih manjina nad većinom, a to se maltretiranje većine građana sve češće provodi uz pomoć ‘skupina za pritisak’, tj. prekobrojnih nevladinih organizacija.”
Riječ je o tekstu koji je – gotovo – bez presedana, ponajprije kao paradigma spektakularne nenaobraženosti. Može se, budući da je o argumentacijskoj razini ovdje riječ, zanemariti ulizivanje predsjednici republike (očit primjer kritičnosti ove udruge), pa i žalosna nepismenost – “inženjering kojega” (kao da je živ) , “prekobrojni” (kao oznaka za odveć velik broj, itd.). Ipak, ako (kolektivan) netko objavljuje tekst s tvrdnjom da je Karl Popper filozof Frankfurtske škole, a Herbert Marcuse zastupnik (“tzv.”, dakako) “otvorenog društva”, onda se više ne radi ni o omaškama, niti o previdima, nego o (pompoznoj) gluposti. Desetljeća su (veoma oštrih) diskusija između Poppera i frankfurtovaca (te njihovih brojnih nastavljača) u mnogome obilježila evropsku (i svjetsku) socijalno-teorijsku (i filozofijsku) scenu. A sada bi ih netko povezao (još i s Gramscijem!?) kao oznaku (opće) ugroze po spasonosni kurs Kolinde Grabar Kitarović…Na ovoj je razini čak irelevantno to što Gramscijev koncept hegemonije posve pogrešno nazivaju “društvenim inženjeringom” (kao da je o davnim konceptima J. C. Van Markena riječ), pa i to da takav inženjering upravo (“frankfurtovac”) Popper prigovara lijevim utopijama, pa i posve nejasna uporaba sintagme “skupine za pritisak”. Jer, ovo je primjer intelektualno nedopustivoga javnog govora (neovisno o povodu – koji je, u osnovi, osramoćen ovakvim “argumentiranjem”).
Možda novinari/ke (barem u Hrvatskoj) i ne trebaju poznavati ove teorijske “finese”, no onda bi bilo bolje da se i ne bave njima. A možda im je ovo “znanje” prenio samoproglašeni znalac, koji se je sličnim (kripto) teorijskim nepodopštinama već proslavio u lokalnim okvirima. Prvi bi kandidat pritom bio predsjednik Etičkoga foruma HNiP-a, Jure Vujić, (prema poznato objektivnoj Wikipediji: “hrvatski pravnik, diplomat, politolog, esejist, povratnik iz hrvatskog iseljeništva, hrvatsko-francuski pisac i mislilac.”). Njegova je kvalificiranost za vođenje etičkoga foruma javno znana; “Jure Vujić, zaposlen u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, gotovo doslovno prepisao je tri stranice članka profesora i predsjednikova savjetnika Dejana Jovića u časopisu ‘Međunarodne studije’. Jovićev tekst o novoj turskoj vanjskoj politici i pitanjima BiH objavljen je u ‘Političkim analizama’ prije dvije godine, a Vujićev tekst lani. Do toga je, prema riječima samog Vujića, ‘došlo zbog tehničke manipulacije tekstom’ (Večernji list, 1. ožujka 2012.). Rečenim je tekstom Vujić, dapače, “tražio da mu se omogući prijava doktorske disertacije bez završenoga doktorskoga studija”.
Moguće je da je udruga HNiP smatrala da postoji neka vrst zastare za ovakve kavalirske delikte (posebice kada je o izboru za prvoga etičara društva riječ), ili pak da se prepisivanje od pripadnika manjina ne računa…No, Vujić je svoje poimanje novinarske etike u međuvremenu i dalje razvijao. Suočen s prigovorima zbog eklatantnoga nepoznavanja filozofijske terminologije u tekstu koji je bio objavljen u Večernjem listu, Vujić je – doista kavalirski, a opet odrješito – odgovorio napomenom da je riječ o prigovoru “u kojem me podlo bez mojeg znanja proziva zbog kritičkog sadržaja moje knjige ‘Mitovi i realnosti titoizma” (Narod, 5. rujna 2015.). Priučenome se etičaru nekako čini da bi (javna) reakcija na njegov (javno objavljeni) tekst trebala izgledati tako da se kritičar najprije neposredno javi autoru (pismenom, telefonom, mailom, ili možda “laganim udarcem rukavicom od jelenje kože o obraz onoga koga se izaziva na dvoboj”) te ga, potom, zamoli za dopuštenje da spomene njegov tekst (u nepanegiričkome kontekstu – za ono drugo vjerojatno nije potrebno prethodno dopuštenje). One koji se ponašaju drukčije – i opet neovisno o sadržaju prigovora – Vujić bi jednostavno “lustrirao” (što osobito naglašava najavljeni pluralizam udruge).
Udruga koja ovako funkcionira nikada neće doći do razine na kojoj bi se o argumentima tek moglo razgovarati, npr. o tomu je li Hasanbegović revizionist, ili pak nije (to još otežava i već spominjani Vujić tvrdnjom da se problem nastavlja na “njemački l’Historikerstreit” – Narod, 2. veljače 2016. – netko tko misli da je njemački naziv za spor njemačkih povjesničara zapravo francuska riječ, koju je “hrvatsko-francuski mislilac” za svaki slučaj označio i francuskim l’article élidé, doista je diskvalificiran za iole ozbiljnu debatu; skupa s družinom koja ga uzdiže do razine funkcionara.
O Huiću
I onima se koji bi da civiliziraju (tj. liberaliziraju) desnicu događaju teško shvatljive (u punome smislu riječi: civilizacijske) havarije. Tako, primjerice, Davor Huić – oštro se obračunavajući s ljevičarima tvrdi i sljedeće: “nema ništa lijepoga ili plemenitoga u idejama Karla Marxa i drugova, to je jedna do srži antiliberalna, antidemokratska i destruktivna filozofija, koja u sebi nosi sjeme nasilja i državnog terora nad pojedincem. Marxovo razlikovanje “slobode od” i “slobode za” radikalan je i svjestan razlaz s cijelom zapadnom liberalnom tradicijom, temeljenom na pojedincu i njegovim neotuđivim pravima – pravu na “život, slobodu i vlasništvo”, kako je to formulirano u modernim demokratskim ustavima.” (“Marx i Lenjin ne idu u istu rečenicu sa slobodom i ljudskim pravima“, Večernji list, 14. veljače).
I opet, riječ je o polemičkoj nakani koja se utapa u samopripravljenome pojmovnom cušpajzu. Posve je moguće prigovarati Marxu da je njegova pozicija protivna liberalnim i demokratskim zasadama (koje su, međutim, historijski i sustavski i međusobno u raskoraku), da zastupa nasilje, itd. (premda ima i drukčijih formulacija u originalu, legitimno je pozvati se na Marxove nastavljače). No, pripovijedati o Marxovu “razlikovanju ‘slobode od i ‘slobode za'” kao “razlazu sa zapadnom liberalnom tradicijom” nepristojno je (barem u kontekstu iole odgovorne teorijske raščlambe). Jer, Marx, doduše, razlikuje pozitivnu i negativnu slobodu, nasljeđujući tradiciju koja, u novome vijeku, započinje s Leibnizovim suprotstavljanjem liberté de droit i liberté de fait (a nastavlja se, preko Rousseaua, Kanta i Schellinga, sve do Heideggera).
Pritom je sloboda različito poimana i kontekstualizirana, međutim u području filozofije politike razliku “slobode od” i “slobode za” uvodi – stoljeće poslije Marxa – Isaiah Berlin u nastupnome predavanju u Oxfordu, 1958. (“Two Concepts of Liberty”, “Dva pojma slobode”). Optužiti Berlina za “razlaz sa zapadnom liberalnom tradicijom” zahtijevalo bi, uz put, posve originalnu filozofijsko-političku interpretaciju – veoma vjerojatno odveć tešku za Huića. Marx je, nedvojbeno, još u “Židovskome pitanju”, smatrao “građansko ljudsko pravo na slobodu” konceptom koji “ne počiva na povezivanju čovjeka s čovjekom, nego na odvajanju (” Zur Judenfrage”, MEW Bd. 1, S. 364). Riječju, Marxu je bilo prije svega stalo do (revolucionarnoga) podruštvljavanja temeljnih relacija, pa i ljudskih prava. Utoliko je dvojben i naslov Huićeva teksta, točnije smislen je samo uz uvjet da se ljudska prava (mimo sve relevantne literature) svode isključivo na “prvu generaciju prava” (a drugu, i tako, uvodi baš socijalistički svjetonazor). No, to nije “razlikovanje ‘slobode od’ i ‘slobode za'”. I opet, ambicije koje nadilaze znanje, preprečuju put do željene polemike.
Primjera je ovakvih gubitaka elementarne raspravne razine uokolo doista mnogo (nikako samo na desnici – premda se ona trsi diktirati tempo). Pokušaj da se poučavanjem (ili, čak, izrugivanjem) intervenira u ovakvo stanje unaprijed je osuđen na neuspjeh. Ipak, nikada dosta ponavljanja da se padom “„ispod kritike” (kako su nekada govorili prosvjetitelji) u osnovi promašuje nosiva (polemička) intencija. Nestaje samo tlo polemike; ona, dakako, jest (svojevrstan) rat, no pojmovno bespuće kakvo je, dijelom, prikazano dovodi nestručnom uporabom kategorijalnih sklopova do (tekstualnoga) razoružanja koje, logično, onemogućuje svaku polemiku, ali, u najgoroj verziji, motivira za (kontekstualno) naoružavanje – u fizičko-društvenoj realnosti.
Banka, 19.02.2016.
Peščanik.net, 20.02.2016.
Srodni linkovi:
Viktor Ivančić – Smrt ministra kulture
Viktor Ivančić – Evolucija nade
Marinko Čulić – Bauk komunizma
Viktor Ivančić – Ološ na vlasti
Viktor Ivančić – Kinder ustaše
Heni Erceg: Hrvatska – put u tamu
Predrag Lucić – “Lažeš, Kolinda!” i drugi ogledi o Ustavu RH