Postoji zanimljiv psihološki eksperiment, poznat u nekoliko varijacija, no s jednakom suštinom. Mogao bi se ovako sažeti: u jednoj kancelariji radi petero ljudi i svi imaju platu od po hiljadu maraka. Pred bilo koga od njih postavlja se sljedeća dilema: ili će svima u kancelariji, osim upitanog, plata porasti na hiljadu i po maraka, s tim što njemu u tom slučaju plata ostaje na hiljadarki, ili će pak svima u kancelariji, uključujući i upitanog, plata biti smanjena na petsto maraka. Psiholozi tvrde da bi se u slučaju takve dileme ogromna većina ispitanika odlučila za drugu varijantu.
Džaba racionalnost, džaba teoretski savršeno razumijevanje činjenice da je bolje u džepu imati duplo veći iznos, a ne obazirati se na to koliki je iznos u džepovima bližnjih, ljudska je psiha odveć iracionalna i često joj je bliži koncept uravnilovke od nagrađivanja prema zaslugama. Psihološki i ljudski je, dakle, lako razumljivo osjećanje povrijeđenosti u Bosni i Hercegovini nakon što je postalo izvjesno da će državljani Crne Gore, Makedonije i Srbije od prvog dana iduće godine u EU putovati bez viza, dok će za državljane BiH vize i dalje biti potrebne. Iako za bh. državljane ne dolazi ni do kakve promjene, takva situacija pada teže uz svijest da se oni koji su doskoro bili u istoj gabuli polako iz nje izvlače. Racionalno gledajući, dobro je da u EU postoji poliička volja da se građanima ovog balkanskog „džepa“ između Mađarske i Grčke postepeno omogući da slobodno putuju „svojim“ kontinentom i da se ta politička volja i na konkretan način manifestira.
Naravno, za bosanskohercegovačke državljane bolje bi bilo da su i oni u „prvoj turi“ ali je pogrešno ljudski razumljivu frustraciju tumačiti različitim paranoidnim konstrukcijama. Makar sve peticije i otvorena protestna pisma dužnosnicima EU u ovom slučaju liče na proteste fudbalera koji se sudiji žale da je neka njegova odluka nepravedna (je li se ikad u povijesti fudbala ijedan sudija poslije igračkih protesta predomislio?), usporedba dviju na prvi pogled sličnih peticija je vrlo indikativna. Peticija koju je inicirao Dnevni avaz pod sloganom „Nismo zaslužili geto želimo slobodu!“ ističe stav da Evropska komisija „nema civilizacijsko pravo Bosnu i Hercegovinu te sve njene građane, a naročito Bošnjake kao najveće žrtve genocida i agresije, zatvarati u geto i nametati im izolaciju koju nisu zaslužili, a istovremeno sva evropska vrata otvarati za države i režime koji su provodili najstrašnije ratne zločine, genocid i urbicid.“ Imajući u vidu i višednevnu Avazovu kampanju, čija je perjanica nezaobilazni Muhamed Filipović, a koja u odluci Evropske komisije prvenstveno vidi antibošnjačku i antimuslimansku ujdurmu, ova peticija zapravo poručuje kako je građanima BiH („naročito Bošnjacima“) bezvizni režim trebalo dati već i zbog same činjenice da su bili „najveće žrtve genocida i agresije“.
Po ovoj logici su bezvizni režim s još većim pravom zaslužili i građani Ruande (Da se sad ne bavimo činjenicom da su i u BiH i u Ruandi i izvršioci i žrtve genocida bili zapravo najčešće građani iste zemlje.) Isto tako, u Avazu očito misle da pojedini „države i režimi“ nisu zaslužili bezvizni režim, barem ne prije Bosne i Hercegovine, i to jer su „provodili najstrašnije ratne zločine, genocid i urbicid“. Pošto su „države“ ovdje u množini, pretpostavljam da se misli na Crnu Goru i Srbiju, no nije mi jasno na koje se „režime“ misli.
Tadićev režim definitivno nije provodio nikakav genocid, tako da eventualno preostaje onaj Đukanovićev, makar mi u tom slučaju nije najjasnije da li se to Avaz „odmiče“ od svog omiijenog „državnika“. Peticija Fondacije „Heinrich Boll“ izbjegava Avazove greške. Ona najprije, s pravom, izražava podršku odluci o ukidanju viza građanima Srbije, Cme Gore i Makedonije, a zatim izražava zabrinutost zbog izostavljanja Bosne i Hercegovine iz ovog procesa te ističe da ovakva odluka diskriminira građane i građanke BiH „koji imaju jedno, bosanskohercegovačko državljanstvo“.
Prva peticija istrajava na „psihozi ratnog stanja“ priziva animozitet među susjednim državama prirodno upućenim jedne na druge, a Bošnjake tjera u paranoju namećući fatamorganu islamofobije kao univerzalno tumačenje svega što im ne prija. Uostalom, stotine hiljada Bošnjaka su državljani Srbije i Crne Gore, a stotine hiljada (muslimanskih) Albanaca su državljani Makedonije te će zbog ove odluke oni profitirati jednako kao i njihovi zemljaci drukčijeg etničkog određenja. Isto tako, nezanemariv je broj državljana Bosne i Hercegovine koji imaju samo to (bosanskohercegovačko) državljanstvo, a koji se ne smatraju Bošnjacima. Ovakva odluka diskriminira upravo državljane Bosne i Hercegovine bez dvojnog državljanstva, a ne tobožnji metafizički bošnjački kolektivitet.
Prečesto su u (novijoj) historiji Bošnjaci stradali zarad dušebrižnika koji su preferirali da po svaku cijenu govore u ime (organske) bošnjačke nacije i marginaliziraju (političku) bosanskohercegovačku naciju. Također, ne treba minimizirati još neke potencijalne posljedice njegovanja ovakvog šizofrenog odnosa prema Evropi. Ako je Evropa, naime, takva „kurva“ te nas iz čiste zlobe diskriminira, zašto uopće želimo da joj se pridružimo? Treba jasno reći, krivicu za ovakvu odluku treba najprije fakturisati ovdašnjim vlastima koje neoprostivo kasne sa izdavanjem biometrijskih pasoša. Znamo li da će čak i za građane država koje dobiju bezvizni režim ovaj važiti isključivo za nosioce biometrijskih pasoša, postaje jasno da bi se čak i da je BiH dobila bezvizni režim u ovom „paketu“ teško iko odavde prvog januara 2010. mogao uputiti preko šengenske granice.
Za razliku od primanja u Vijeće Evrope ili potpisivanja SSP-a, BiH ovoga puta nije ništa dobila „na lijepe oči“ (da ne kažem „na guzove“), nego je tretirana kao „normalna država“. Prilično je ironično što to toliko smeta prvenstveno onima koje se ubiše od zalaganja za „normalnu državu“.
Oslobođenje, 22.07.2009.
Peščanik.net, 26.07.2009.