- Peščanik - https://pescanik.net -

Bijeljinska nokturama

Kada pređete horor-most na Savi između Sremske i Bosanske Rače, na drugoj vas obali dočeka tabla dobrodošlice u Republiku Bosnu i Hercegovinu; već desetak metara dalje, eto i table – rekao bih, podjednako velike – koja vas prijateljski vabi u Republiku Srpsku. Onaj moj unutrašnji cinik odmah se budi pitajući: šta je to zapravo, danas i na ovom mestu, Bosna i Hercegovina? Možda tih desetak simboličkih metara “ničije zemlje”, iza koje počinje Stvarni Život?

Svetlana L, Miša B. i ja krenuli smo u Bijeljinu, na promociju 11. knjige Peščanik FM; ko zna koju po redu, ali tek drugu u Bosni i Hercegovini (posle Sarajeva), i svakako prvu u Republici Srpskoj. Od početka ne znam šta da mislim o toj ideji: državolika tvorevina RS oličenje je i ovaploćenje svega onog ružnog i sramnog u savremenoj srpskoj istoriji, i mnogo sam srećniji kad ne moram da imam bilo šta s njom. No, na drugoj strani, koja vajda od kvaziaristokratskog prezira? Svugde živi i soj i nesoj, pa tako i tamo…

U sali gradske biblioteke čeka nas pedesetak ljudi; tema tribine, koju su organizovali i (o)smislili prijatelji iz “Naše stranke”, ambiciozne organizacije s rastućom mrežom u celoj BiH, nešto je o “perspektivama evropskih integracija Srbije i BiH”. Negde na pola tribine, glas iz publike nas razložno opominje na taj naslov, prigovarajući da uglavnom govorimo o Srbiji. Pokušavam da izvadim stvar: mi smo samo troje zbunjenih Beograđana koji se ustručavaju da detaljnije govore o Bosni, bojeći se da ne ispadne da smo došli ovamo da njih podučavamo kako im je, kao da oni to ne znaju bolje… Posle skoro dva sata, završava se najčudnija i najtiša promocija u istoriji Peščanika: niti ko šta glasno odobrava, niti neko viče “pu, izdajnici”; publika je savršeno tiha i smerna, ne dobijamo čak ni rutinski aplauz na kraju, onaj koji se kilavo udeljuje čak i oznojenim glumcima neke turobno loše predstave. Posle nam dosta ljudi prilazi, svako ima nešto da kaže i da doda, kao da se tribina tek zahuktava tu na stepenicama biblioteke, ali to ne briše utisak o neobičnosti celog događaja: ili smo mi sasvim promašili temu, jezik i pristup ili je problem dublje naravi. Recimo, u tome što više nismo baš sigurni u koji bismo folder stavili jedni druge. Odlično se, kao, razumemo, ali zapravo ispod toga porivida teku paralelni monolozi.

I to nas vraća na početak: gde smo mi to zapravo došli? Šta je Republika Srpska, šta je Bosna i Hercegovina, i gde je jedan mali, a važni grad u svemu tome? Ako asocijativno spojimo pojmove “Bijeljina” i “rat”, teško da rezultat može glasiti ikako drugačije nego “Arkan”. No, da li je ova Bijeljina Arkanova Bijeljina? Usred naše promocije, centrom grada odjednom se razleže glasan hodžin poziv s minareta, baš kao da smo u Sarajevu ili Zenici. Da li je to bila “vizija” onih koji su šutirali ljudske glave po bijeljinskim pločnicima – to da će anno domini 2008 usred “srpske Beljine”, što bi kadgod rekla Ravijojla Plavšić, pevati mujezin? Proširimo sad malo tu sliku: da li je ova Republika Srpska isto što i Karadžićeva Republika Srpska? Po izvesnom svom konstitutivnom fundamentu jeste, po mnogo čemu praktičnom – nije. Samo, baš u tome je sakriven jedan neočekivan identitetski problem: Republika Srpska nije tek slučajno tvorevina masivnog etničkog čišćenja; njena “etnička čistota”, kao ključan deo Zajedničkog Zločinačkog Poduhvata trajnog razvaljivanja i urnisanja svake ideje i prakse Bosne i Hercegovine – nemojte nikada zaboraviti da je za RTS i ostalu vrlo oficijelnu beogradsku boraniju BiH bar četiri-pet godina postojala samo kao “bivša Bosna i Hercegovina” – jeste njen ključni konstitutivni element, ono na čemu ona stoji ili pada. Naime, ako ćemo živeti tako da se “ne zna šta je čije” i ko gde ima prebivati, onda čemu smo uopšte ratovali? Čemu smo u rekama ljudske krvi stvarali “entitete”? Tako na koncu ispada, nimalo paradoksalno, već sasvim neumitno, da “karadžićevska” Republika Srpska ima, doduše, svaki mogući problem s moralnim i legitimno političkim utemeljenjem, ali ne i sa identitetom; ova smlačena, “raskaradžićena” RS ima prevashodno baš identitetski problem: nije jasno čemu danas uopšte služi, ako već ne brutalnoj i nasilnoj separaciji bosanskih “nas” bod bosanskih “njih”.

Bijeljina je jedna od mogućih ilustracija te vrednosno-pojmovno-identitetske pometnje: ona na jednoj strani kao da hoće da ostavi dojam grada dominantnih “srpskih” obeležja, ali njihova je “srpskost” uglavnom kričavo manifestnog tipa, i otuda samu sebe ukida u svojoj preteranosti. Jer, ta preteranost naprosto kao da samoj sebi duboko ne veruje: ona više ritualno mantra neki obavezan sastav, nego što nešto uistinu hoće da kaže. Zato je zaista dominantno nešto drugo: univerzalna tranziciona ikonografija, prituljena balkanska varijanta konzumerističkog raja-iza-ćoška. Bijeljina je, dakle, jedna tranziciona pogranična postaja, i to je njen pravi žanr, a ovakva ili onakva “nacionalna obeležja” samo su folklor, ništa manje nego u Šidu, Vinkovcima ili Bihaću.

Otuda ovaj grad više ne živi košmar iz devedesetih, i ne pripada jednoj nestaloj “karadžićevskoj” slici Republike Srpske – jer ove, takve, više skoro da i nema – ali takođe ne pripada ni onoj na tabli obećanoj Republici Bosni i Hercegovini, jer takve republike zapravo još nema, a ono nešto plemenitih optimista nada se da će je jednom ipak biti. I ne samo da se nada, nego i ponešto radi na tome.

Na kraju smo, dakako, završili u “lovačkom” restoranu kakav bi i u beogradskoj prašumi vrlo brzo izbio blizu samog vrha ponude. Tu ima svega, i posnog i mrsnog, i halal i košer: čak se i kafa zove turska, ako sam dobro video. A onda opet u kola, pa na Raču: beskrajna kolona šlepera stoički čeka na, možeš misliti, “carinski pregled”, dok kamiondžije tutnje od Antverpena do Plovdiva a da ih ama baš nikakvo Službeno Lice ne priupita za junačko zdravlje. Srbijanskog je policajca, od puste čamotinje i dosade, živo zanimalo gde smo to bili, pa mu je naš vozač objasnio da smo promovisali knjigu. Kakvu knjigu? Peščanik. Onaj u meni se ponadao da će policajac zainteresovano reći “jel to Kišov Peščanik?”, što ovaj, dakako, nije učinio. Umesto toga zatražio je jedan primerak. Navikao čovek da bude čašćavan, pa ako nema ništa bolje, daj knjigu, da me ne tera maler. Ali knjiga više nema, sve je podeljeno. Odlazimo dok policajac prezrivo odmahuje u sremsku noć, koja je samo kilometar južnije bosanska noć. Ili republičkosrpska, kako se uzme.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 08.07.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)