Oktobar je u Švedskoj mjesec koji pompozno najavljuje skori dolazak Njegovog Mračnjaštva Novembra, mjeseca u kojem svi mi s korijenima, fotografijama i koferima iz nekih drugih krajeva, preispitujemo odluku da gazimo baš ove prostore ostatak života, umjesto da lješkarimo na portugalskom ili španskom suncu.
Ovoga novembra, svi mi gazitelji švedskog tla se nećemo toliko baviti egzistencijalno-klimatskom tamom ovog jesenskog perioda, koliko političkim mrakom koji navire nakon terorističkog čina u gradiću Trollhättanu u zapadnoj Švedskoj. Kažem terorističkog jer napad mačem, u školi, napad iza kojeg je ostalo dvoje mrtvih, napad koji je izveo maskirani mini-Breivik, dvadesetjednogodišnji Anton Lundin Pettersson nije zvanično okarakterisan kao teroristički napad (kako napadi islamista budu u roku od nekih 67 sekundi). Zaključeno je da se radi o ubistvu i zločinu iz mržnje. Suđenja neće biti jer je počinilac poginuo stekavši vječnu slavu u ekstremnim desničarskim krugovima. Danas u Švedskoj gore izbjeglički kampovi, svakodnevno, dok komentatori desno i liberalno orijentiranih novina i časopisa uporno konstatiraju da nema dokaza da se radi o požarima izazvanim političkim motivima. Vjerovatno ih pale da bi spasili kitove i delfine, šta li.
Terorizam je politički motivirana antidržavna djelatnost koja izaziva strah u građanima i stvara uslove za eventualne političke promjene. U slučaju Antona Lundina Pettersona postoje poveznice sa desničarskim ekstremizmom, ne toliko jasne kao kod Breivika, ali nikako zanemarljive. Njegov odabir škole u kojoj je veliki procenat učenika drugih rasa i etniciteta, njegova politički uslovljena mržnja prema švedskoj useljeničkoj politici nisu slučajni momenti. Ovi aspekti su rezultat slike svijeta u kojoj politička elita u Švedskoj, kako to često tumače desničarski krugovi, natura običnom Šveđaninu multikulturno društvo koje će vremenom dovesti do degeneriranja ponosne švedske nacije, ili će pak islamizirati cijeli svijet, ovisno o verziji. Nama sa Balkana ove misli, nešto drugačije prerađene, još uvijek glasno odzvanjaju u ušima.
Sverigedemokrati, ksenofobična partija koja dijeli ideološke postavke najbrže rastuće ideologije u današnjem svijetu, fascinirajuće sprege nacionalizma i rasizma, pokušava da zataška jasnu vezu između: retorike mržnje koja buja po švedskim internetskim prostranstvima, politike i vršenja nasilja nad određenim grupama. To što je neka osoba koja je počinila zločin iz mržnje takozvani usamljeni vuk ne znači da ta osoba nije dijelila ideološke zalogaje sa sličnomislećim na Redditu, mnogobrojnim Facebook grupama, koje očito nisu dovoljno bijedne da bi ih Zuckerbergova mašinerija cenzurirala, ili specijaliziranim forumima za rasistička promišljanja. Usamljeni vukovi ne žive u vakuumu; oni, kao i islamisti, žive u homosocijalnom prostoru u kojem se hrane i rastu, u kojem njihova slika svijeta mora biti potvrđena od drugih da bi oni smogli hrabrosti (i ludila) i prenijeli riječ u djelo.
Jer riječ jeste moć i nikada ne smijemo zaboraviti da su riječi iza svakog nasilja koje možemo zamisliti. Tako simpatizeri i članovi SD-a danas dijele savjete kako da se efikasnije pale izbjeglička naselja i kampovi, recepte za napalm i druga zapaljiva sredstva, traže nove izbore i pripremaju se za nešto što oni vide kao građanski rat. Šta u svom tom haosu koji je tu, i iza nas i ispred nas, rade one normalne desne stranke: Moderati, Folkpartiet, Kršćanski demokrati? Polariziraju javnost, ubiru jeftine političke poene ne bi li se, eto, ubrzo dokopali vlasti, govore o tome kako se atentat u Trollhättanu ne bi smio previše politizirati i, ono najjadnije, upiru se da provedu, u donekle ublaženom obliku, ideje Sverigedemokrata. Istovremeno, socijaldemokrati u Švedskoj, kao uostalom i drugdje, nisu ni sjenka onog šta su bili i ravnoteža između političkih blokova nije više dovoljna za održanje harmonije u Zemlji Nekada Savršenog Funkcioniranja. Tako smo nedavno dobili i privremene dozvole boravka za jedan dio izbjeglica. To je ono kad preživite rat, pa neko pritisne dugme za pauzu, pa stojite u mjestu par godina, pa vas onda bace natrag u isti haos s kojim više nemate ni približno iste poveznice kao nekada. Čini se dakle da ne postoji ništa što bismo mogli zvati umjerenim desnim, jer svako desno nakon određenog vremena završi kao radikalno, pa dođe neka kataklizma, svjetska ili regionalna, pa opet Jovo nanovo.
Bitke koje stoje pred nama nisu bitke iz ergele bajki Srećka Horvata, koji je smatrao da će se bosanskohercegovački, sada već zaboravljeni, plenumi jednostavno raširiti po svijetu. Radi se o mnogo skromnijim i prizemnijim bitkama, da sačuvamo i ovo malo svijeta što ga još imamo. Možda ne više ni zbog nas, ali svakako zbog naše djece, da im ne bismo ostavljali svijet iz romana Geto Veselina Gatala. Pa i djece onih Balkanaca pristiglih na zapad tokom devedesetih, koji danas u bijedi svoje malograđanštine smatraju da je primanje tolikih izbjeglica sasvim nerealna stvar. A onda se bace u kupovinu božićnjih poklona, naruče novogodišnji put na Tenerife ili Kubu, jer u Švedskoj, znate, ekonomsko stanje vanredno je teško. Pojedoše nas, eto, te izbjeglice.
Peščanik.net, 30.10.2015.
TEMA: MIGRANTI – LJUDI KOJI HODAJU