Popis stanovništva koji će ove godine najvjerojatnije biti proveden u svim zemljama Jugoistočne Europe, osim u Bosni i Hercegovini, ima šire implikacije za stanje u cijeloj regiji i gotovo svim njezinim zemljama. U etničkim demokracijama – kako, primjerice, Hrvatsku naziva Igor Štiks (2010) – a još više u etnokracijama u demokratskoj formi, primjerice u BiH i djelomice u Makedoniji, pitanje “koga ima više, a koga manje” jedno je od najvažnijih političkih pitanja. Na temelju brojnosti, i više nego na temelju povijesne ili tradicionalne pozicije, stječe se status, a etnički status određuje prava na kolektivnoj, a često i na individualnoj razini.
U prvom dijelu članka razvijam konceptualno-analitički okvir unutar kojega razmatram važnost i rezultate popisa stanovništva u postjugoslavenskim zemljama. U drugom dijelu govorim o pojedinim zemljama u regiji u komparativnoj perspektivi i ističem glavne prijepore glede popisa u svakoj od njih. Zaključujem da je popis stanovništva, ponajprije, sredstvo borbe za etnički status, i to kako etničkih većina koje žele konsolidirati status de facto suverena u etničkim demokracijama, tako manjina koje žele održati status koji im je nakon 1990. pripao na temelju brojnosti i spriječiti nestanak i nedobrovoljnu asimilaciju.
Bit će riječi i o odnosu multikulturalnosti i demokracije, osobito liberalne demokracije. Zaključit ću izazovnim pitanjem na koje ne dajem odgovor nego ga namjerno ostavljam otvorenim: idu li multikulturalnost i demokracija uvijek ruku pod ruku ili se, možda, instrumenti demokratskog odlučivanja, primjerice brojanje glasova i prevlast većine nad manjinom, koriste kako bi se konsolidirao monoetnički karakter ondje gdje je to moguće.
Konceptualni okvir
Da bi se razumjela važnost popisa stanovništva u svim zemljama sljednicama socijalističke Jugoslavije, treba objasniti dubinu promjena koje su nastale 1990. kad je napuštena stara paradigma koja se temeljila na načelu “nema ni većina ni manjina” i prihvaćena nova u kojoj su, u pravno-političkom smislu, stvorene većine i manjine. Borba za status etničkih grupa u postjugoslavenskim državama nije nikad prestala, te njihova međusobna kompetitivnost nije nestala raspadom multietničke jugoslavenske države. Štoviše, sve etničke skupine nastoje konsolidirati jednonacionalni karakter većine postjugoslavenskih država i gotovo sve misle da je takav karakter bio, jest i da bi opet mogao biti ugrožen od strane manjina koje u njima žive: starih (autohtonih), onih koje su nastale nakon raspada Jugoslavije i budućih (imigracijskih) koje bi se mogle pojaviti u zemljama koje će ući u Europsku Uniju. Borba za etnički status nije samo simbolička stvar, nego je riječ i o konkretnim statusnim pitanjima koja zadiru u svakodnevni život građana: pravu na državljanstvo i sva uz njega pripadajuća prava, istinskoj mogućnosti ostvarivanja načela da svaki državljanin može “birati i biti biran” (s posebnim naglaskom na “biti biran”) na bilo koju dužnost pod jednakim uvjetima, a u kriznim stanjima često i o stvarnom pravu na zaštitu od strane nacionalne države, o stvarnoj, a ne samo formalnoj jednakosti pred zakonom, o pravu na slobodno izražavanje identiteta, te o pravu na nesumnjičenje za namjere u političkom djelovanju.
U prvoj fazi neposredno nakon raspada Jugoslavije borba za status iskazivala se ponajprije kroz mjere i političko-pravne akte novostvorenih država, čiji je cilj bio osigurati kontinuitet statusa naroda za većinsku etničku zajednicu, dok je ostalima obično dodijeljen status nacionalne manjine. Dok je status “konstitutivnog naroda” preživio korjenite političke promjene i ostao u upotrebi i nakon 1990, pojam manjine, a djelomice i većine, bio je novina. Pojmovi “većina” i “manjina” nisu bili u službenoj upotrebi u socijalističkoj Jugoslaviji. Pojam “većina” bio je isključen iz socijalističkog vokabulara jer je indicirao tip političkog sustava koji se temelji na brojanju glasova, dakle izbornu demokraciju, što je bilo neprihvatljivo zbog ideoloških i političkih razloga. Pojam “manjina” bio je isključen kao politički nekorektan i uvredljiv za manje etničke grupe.
Kad se taj pojam ponovno pojavio krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, nekadašnjim “narodnostima” i dijelovima “naroda” koji su postali manjine u novostvorenim državama njegov je povratak izgledao kao uvreda i znak degradiranja u odnosu prema statusu koji im je bio priznat u socijalističkoj Jugoslaviji. Dodatne bojazni stvorili su antimanjinski postupci nacionalistički, a često i šovinistički orijentiranih predstavnika većina u gotovo svim republikama i pokrajinama ondašnje Jugoslavije, koji su bili utemeljeni na ideji dominacije i potčinjavanja, a ne multikulturalnosti i etničke suradnje. Sve je to stvorilo ono što u jednome svom tekstu nazivam strahom od postajanja manjinom (Jović, 2001). Taj strah – koji je manjim dijelom nastao spontano kao rezultat osobnih i kolektivnih uspomena, a većim su ga dijelom proizvele nove elite kako bi se manjine držale pod kontrolom – bio je jedan od glavnih razloga sukoba i rata na prijelazu iz 1980-ih u 1990. godine. Jednom kad je stvoren, taj je strah odredio okvir za nove manipulacije, uključujući i mobiliziranje za agresiju prema neprijateljskome drugome, pri čemu se agresija redovito proglašavala samoobranom.
Izravni pregovori s vladarom
U porecima koji se ne temelje na izbornoj demokraciji nego su u svojoj biti ideokratski, veličina neke etničke grupe nije bila presudna u odlučivanju. Manjine i manje zajednice općenito mogle su – ako su bile lojalne vladaru i poretku – ostvariti bolji status nego što im pripada prema njihovoj brojnosti i snazi. Politički status ovisio je o doprinosu stvaranju i održanju poretka, etničkom porijeklu, tradiciji, potrebi za uspostavom ravnoteže u međuetničkim odnosima, međunarodnim okolnostima, političkom pragmatizmu, a tek potom o veličini. Lojalne, to jest socijalističkom projektu odane manjine mogle su ostvariti status koji ne bi mogle postići neposrednim pregovorima s većinom u demokratskom poretku. Zato su upravo mali narodi – a u Jugoslaviji su svi bili, koliko god to zvučalo blasfemično onima koji su nekritički preuzeli i još primjenjuju narativ socijalističkog razdoblja, politički nepriznata manjina, jer je i najveći narod, Srbi, činio manje od 50 posto, a 1981. činio je samo 36,3 posto stanovništva – znali da taj projekt ima određene prednosti, makar kad je riječ o priznavanju etničkog statusa u odnosu prema predratnoj Jugoslaviji, a osobito u odnosu prema Kraljevini SHS koja je – iako je, formalno gledano, bila izborna demokracija – neprekidno pucala po šavovima, među ostalim, iako ne i ekskluzivno, kao što u svojoj novoj knjizi uvjerljivo pokazuje Dejan Đokić (2010), upravo na pitanju etničkog statusa. Hrvatsko pitanje, koje je najvećim dijelom nastalo zbog činjenice da su Hrvati brojčano manji od Srba – ali i zbog rezultata Prvoga svjetskog rata i općenitog nerazumijevanja smisla liberalnog koncepta u okviru liberalne demokracije – bilo je djelomice rješivo upravo instrumentom nagodbe između Dvora i predstavnika Hrvata, a ne toliko neprekidnim, ali neučinkovitim izravnim pregovorima izabranih predstavnika Srba i Hrvata (Đokić, 2010).
Etnički status manjih grupa dodatno je poboljšan u socijalističkome ideokratskom poretku, što je ponajviše bio rezultat izravnih pregovora sa središtem moći, dakle s partijskim vrhom i Josipom Brozom Titom osobno, a ne izbornog rezultata kojega i nije bilo u takvu poretku. Time je stvorena historijska pouka da manje zajednice mogu više postići izravnim pregovorima s vladarom nego demokratskom postupkom. To je osobito važilo ako je vladar percipiran kao neutralni arbitar, odnosno ako je bio etnički neutralan ili nadnacionalan. Takvo je bilo životno i političko iskustvo više generacija na ovome tlu: od osmanskoga i austrougarskog carstva preko jugoslavenskoga rojalističkog autokratizma (nakon 1929) do socijalističke Jugoslavije.
Republika i federalizam
U sklopu socijalističkog projekta posrijedi je bila ideja koja se temeljila na načelima preraspodjele moći, i to tako da ukida ili marginalizira one instrumente koji favoriziraju moćnije, veće i bogatije u odnosu prema manjima, slabijim i siromašnijim. Posrijedi su bile direktivne odluke koje su obično “pozitivno diskriminirale” razne manjine. Riječ je djelomice i o pokušaju ispravljanja povijesnih nepravdi i poništavanja posljedica prethodnih zločina ili nepravdi. U slučaju jugoslavenskog socijalizma taj je aspekt bio posebno važan, budući da su neke manjine/mali narodi teško stradali tijekom okupacije zemlje (1941-1945), dok su drugi, prema interpretaciji jugoslavenskih komunista, bili povijesno zakinuti u prethodnim razdobljima bilo time što nikad nisu uspjeli izboriti vlastitu nacionalnu državu (Makedonci, a djelomice i Slovenci), bilo time što je ona nestala postupcima koje su jugoslavenski komunisti smatrali nelegitimnima (spajanje crnogorske države sa srpskom 1918), bilo time što im se status jednakopravnog aktera u jugoslavenskoj politici nije ranije priznavao (bosanski Muslimani, a današnji Bošnjaci).
Uspostava Socijalističke Republike Hrvatske kao “nacionalne države hrvatskog naroda, države srpskog naroda u Hrvatskoj i države drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive” (čl. 1. Ustava SR Hrvatske iz 1974) prikazana je kao ispunjenje višestoljetne želje da se stvori vlastita država (u zajednici s drugim jugoslavenskim narodima). Tito je s pravom istaknuo da je Hrvatskoj i Hrvatima “dao” ono što je Stjepan Radić obećao, ali od čega je brzo, već 1925, djelomice odustao, te nikad nije uspio ostvariti: republiku i federalizam. Socijalistička je vlast nakon 1945. simbolički obnovila i državnost srpskog naroda time što je i Socijalističku Republiku Srbiju proglasila nacionalnom državom, što je bilo potpuno suprotno konceptu jugoslavenskog unitarizma koji je doveo do istiskivanja srpskoga, hrvatskog i slovenskog imena iz naziva države (1929), a potom i do centralističkog marginaliziranja etničkih posebnosti i potiskivanja posebnih narodnih identiteta od 1929. do 1939.
Socijalistička Jugoslavija bila je, u tom smislu, zajednica etničkih grupa od kojih nijedna nije bila u većini i nijedna nije prihvaćala biti manjina. Nasuprot ideji prevladavanja i dominacije pomoću izbornog postupka, trebalo je pronaći formulu kojom bi bila uspostavljena manje-više trajna i stabilna ravnoteža. Isključivanje glasovanja omogućilo je da i manje etničke grupe izbjegnu “majorizaciju” i dominaciju većih i snažnijih. Svaki pokušaj formiranja trajnih međunacionalnih koalicija u kojima bi dvije ili više grupa formirale većinu i tako pokušale ugroziti status neke treće grupe, smatran je politički nekorektnim. Mehanizmi zaštite svakog identiteta, pa i najmanjega, makar kad su posrijedi bili priznati konstitutivni narodi, uključivali su instrumente kao što su visoka autonomija u odlučivanju o delegiranim pitanjima, veto u odlučivanju o ključnim pitanjima politike (primjerice, o ustavnim promjenama), ravnopravna (ili gotovo ravnopravna) zastupljenost u federalnim institucijama i sl. Naravno, stvarna autonomija i stvarna politička moć ovisile su o odnosima snaga u sklopu zadanoga socijalističkog projekta, pa su ograničenja autonomije, moći i statusa bila ponajprije uvjetovana tim projektom. Bez ozbiljne analize ideološkog karaktera samog projekta nije moguće uspoređivati tu autonomiju i moć s onima u postsocijalističkom poretku.
Kategorija “narodnosti”
Načelo ukidanja manjina i većina, kao i politika posebne zaštite manjih i slabijih, stvorile su razmjerno povoljan status manjih naroda, dijelova svihnaroda koji su se našli u okviru socijalističkih republika koje nisu bile njihove “matične” države. Kategorija “narodnosti” uvedena je kako bi se izbjegla upotreba pojma “manjina” i jednako je teško prevodiva na strane jezike kao i pojam “konstitutivni narodi”. Istodobno se nikad nije izgubio iz vida ni aspekt ideologije, odnosno lojalnosti socijalističkom projektu. Nije bilo svejedno je li riječ o narodnosti za koju se držalo da prihvaća socijalistički karakter zajednice ili o onoj koju se sumnjičilo da je potencijalna peta kolona i faktor nestabilnosti. Status narodnosti izravno je bio povezan s idejom ideološke podobnosti. Primjerice, odmah nakon Drugoga svjetskog rata gotovo cijeloj albanskoj i mađarskoj zajednici bilo je dopušteno da ostanu na područjima koje su naseljavale, a dobile su i stanovitu institucionalnu zaštitu formiranjem pokrajina Kosovo i Vojvodina. Istodobno je većina pripadnika njemačke i talijanske zajednice protjerana iz Jugoslavije. Zašto? Glavni razlog treba tražiti u ideološkoj orijentaciji Albanije i Mađarske kao dviju socijalističkih i, prema tome, prijateljskih zemalja nasuprot “kapitalističkoj” Italiji i Njemačkoj. Ono što je bilo dopušteno Albancima i Mađarima, nije se primjenjivalo na Nijemce i Talijane. Ideološki je kriterij primjenjivan čak i unutar pojedinih etničkih grupa.
Kao što u svojoj knjizi opisuje Pamela Ballinger (2002), oni Talijani koji su pokazivali znakove lojalnosti novim vlastima, najčešće zato što su i sami bili lijevo orijentirani, mogli su ostati, te su u Istri dobili i institucije koje su kasnije omogućile opstanak talijanskog identiteta (škole na talijanskom jeziku, radijske stanice, TV Koper, izdavačke kuće, novine, dvojezičnost itd.). Oni koji su se prema socijalizmu odnosili kritički ili konfrontacijski, morali su otići. Političke netrpeljivosti među Talijanima koji su morali otići i onima kojima je bilo dopušteno da ostanu s vremenom su postale veće i od međuetničkih razlika između Hrvata odnosno Slovenaca, na jednoj, i Talijana, na drugoj strani.
(Nastavlja se)
* Dejan Jović izvanredni je profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti i glavni analitičar predsjednika RH.
* Ovaj je tekst izvorno objavljen u stručnom časopisu “Političke analize” br. 5, 2011.
* Stavovi izraženi u ovome tekstu isključivo su autorovi i ne treba ih pripisivati nijednoj instituciji.
Novosti, 09.04.2011.
Peščanik.net, 09.04.2011.
Srodni linkovi:
- Dejan Jović: Važnost brojeva u etnodemokracijama
- Dejan Jović: Monistički karakter dopuštenih odgovora