Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi. Glasio je tako famozni slogan teorije kaosa od prije nekoliko godina.
Ako bismo teoriju kaosa htjeli prevesti u socijalnu teoriju, neposredni bi kandidat za to bila čuvena teorija španjolskog sociologa Manuela Castellsa o globalnoj društvenoj mreži: svijet funkcionira kao globalna mreža u kojoj se sve može dogoditi i u kojoj je svatko povezan sa svakim. Današnjica joj, čini se, daje za pravo: iskazi, prilično banalni, šire se kao digitalne epidemije, diplomacija funkcionira preko web-stranica i SMS kampanja. Prije par godina se zbog karikatura proroka Muhameda u jednim danskim lokalnim novinama cijeli svijet digao na uzbunu.
No, je li pravilno zaključiti da živimo u globalno umreženom društvu? Ne. Takav zaključak je odveć simplificiran. Svijet ne funkcionira kao globalna mreža u kojoj se sve može dogoditi i u kojoj je svatko povezan sa svakim. Medijski atraktivno je reći, naravno, da svijet izgleda kao da je izvan kontrole – kao runaway world, odbjegli svijet, svijet koji nam izmiče, neukrotivi svijet koji je skliznuo s tračnica, svijet koji s nama prolazi i ne možemo ga zadržati bez ograničenja, prema riječima engleskog sociologa Anthonyja Giddensa, ili pak Risikogesellschaft, društvo rizika, prema njemačkom sociologu Ulrichu Becku. No, posrijedi su simplifikacije.
Zašto? Ponajprije zato jer epidemija mreže nije pravilo, nego izuzetak. Kad bi bilo ispravno da se moderno društvo opiše kao globalna, digitalna mreža, kaos bi tada bila normalna situacija. Premda je kaos potencijalni rizik, on je i dalje izuzetak.
Zato treba pribjeći sofisticiranijoj teoriji mreže: teoriji društva kao globalnog komunikacijskog sistema koju je razradio njemački sociolog Niklas Luhmann.
I Luhmann naglašava da se savremeno društvo može okarakterizirati kao globalna mreža. Postoji jedno umreženo svjetsko, informatičko i medijsko društvo. I Luhmann je, poput Castellsa, ekstremno skeptičan u odnosu na ideju prema kojoj bi društvo trebalo biti hijerarhija s vladom i državnom moći na vrhu. Naime, funkcionalna diferencijacija na djelomične sisteme jedna je, ako ne i glavna pouzdana karakteristika modernih društava. Nasuprot tome, predmoderna, stratifikatorska društva (dakle društva sastavljena od slojeva koji se razlikuju po stupnju autoriteta) koncentriraju kapacitete za rješavanje problema time što najvišim hijerarhijskim razinama povjeravaju kompetencije odlučivanja jednostavno o “svemu”. Da karikiramo: imaju li žene dušu ili treba li homoseksualce spaljivati na lomači – o svemu tome mora odlučiti vrh Crkve.
Savremeno društvo nije antropocentrično društvo. Ne postoji racionalni svemoćni čovjek koji povlači konce iz kontrolne sobe. Nema Subjekta koji bi imao kontrolu nad svim subjektima i objektima. Nema arhimedovske točke iz koje bismo mogli zahvatiti i opisati cjelinu. Ni religija ni umjetnost, ni filozofija ni politika, nemaju privilegiran položaj iz kojeg bi mogli govoriti u ime drugih dijelova društva, odnosno u ime čitavog društva. Savremeno društvo je policentrično društvo. Pokušaji da se uspostavi neka vrhovna diskurzivna instancija koja usmjerava, posreduje i regulira “cijelo društvo” imaju svoju fundamentalističku “draž”, ali malo izgleda na trajan uspjeh.
No savremeno društvo nije društvo koje izmiče, neukrotivo društvo koje je skliznulo iz tračnica (runaway society) ili društvo rizika, nego iznenađujuće stabilno društvo. U tomu je Luhmannov važan doprinos razumijevanju današnjeg društva. On je pokazao da stabilnost ne zavisi o racionalnosti i centraliziranoj kontroli i da u savremenom društvu alternativa ravnoteži nije kaos, nego kompleksnost, i da je ta kompleksnost rezultat dinamične, decentralizirane samoorganizacije. Policentrizam ne vodi u kaos, nego u dinamičnu samostabilizaciju, to jest u kompleksnost.
Kao prvo, naše globalno društvo nije golema mreža, nego se sastoji od izuzetno brojnih labavo povezanih mreža. Sve te mreže utječu jedna na drugu i ometaju jedna drugu, ali nisu direktno povezane. Samo pod izuzetno posebnim uvjetima dolazi do valova ometanja koji se samopojačavaju.
Kao drugo, prema teoriji kompleksnosti, iritacije normalnog poretka uzrokuju samorefleksiju en masse. Samorefleksija je jedan od načina na koji društvene mreže ponovno stvaraju internu stabilnost. Opći je učinak javnih rasprava, procesa kolektivne samorefleksije, ponovna uspostava stanja normalnosti.
Premda bi netko mogao očekivati da je u globalno umreženom svijetu kaos pravilo, Luhmann objašnjava zašto je kaos ipak izuzetak. No uvijek postoje moguće opasnosti: jedna reakcija, naime, izaziva sljedeću. Gotovo profetski, Luhmann je utvrdio da će prijelaz u globalni društveni sistem s mnogim funkcionalno različitim mrežama dovesti do “povećanog stupnja društvene iritacije”. Prednost je policentrizma u tome što nema središnju upravljačku funkciju, može puno brže reagirati nego centralizirano društvo. Loša je pak strana da “na osnovi nedostatka koordiniranja iritacije, društvo može samo reagirati iritirano”. Zbog toga što je temeljni socijalni mehanizam strukturalna sprega različitih socijalnih sistema koji funkcioniraju prema vlastitim funkcionalnim mehanizmima, ti se globalni mrežni sistemi razvijaju na način koji je u načelu nepredvidljiv. Rezultat je stanje globalne neuroze, odnosno “tjeskobe” (Heidegger).
U usporedbi s tradicionalnim samorazumijevanjem društvenih aktera, čini se da je sve izokrenuto.
Ponajprije, direktna politička kontrola znak je rizika, a ne sigurnosti. Ne samo iz demokratske točke gledišta, nego i iz pragmatičke točke gledišta, dobro je, primjerice, što (demokratski) političari ne mogu kontrolirati medije. Rizično je što to nije slučaj u nedemokratskim zemljama. Ne treba se u prvoj liniji bojati njihova oružja, nego nadasve nepostojanja granica između religije, medija i politike.
Drugo, moćni društveni akteri, premijeri i poslovni upravitelji, pri navedenim iritacijama doživljavaju tešku krizu identiteta. Misle da su gospodari svijeta, a pokazuje se da su samo pioni u velikoj igri.
Treće, jasno je da je čak i “male” države žive u globalnom društvu, premda njihove konzervativne i reakcionarne snage ne žele prihvatiti tu činjenicu.
Iritacije su blagotvorne: protivno vlastitoj namjeri – i sasvim ironično – najkonzervativniji i najzatucaniji elementi društva – mali, samodovoljni entiteti – jesu članovi društva globalnih mreža i moraju se u skladu s tim ponašati.
Možda najveća Luhmanova zasluga jest da nam je izložio diskretni šarm moderniteta. Nemamo ništa bolje od njega. Sa zapanjujućom pravilnošću, za njegove patologije odgovorni su militantni antimoderni pokreti.
Peščanik.net, 20.07.2010.