- Peščanik - https://pescanik.net -

Blanko ostavke ukidaju parlamentarizam

Ustavnom sudu podneta je inicijativa za ispitivanje ustavnosti člana 47 zakona o lokalnim izborima koji omogućava strankama da od odbornika u lokalnim skupštinama zahtevaju blanko ostavke čime se političkim strankama praktično omogućava da na lokalnom nivou neposredno vrše vlast.

O uvođenju blanko ostavki i zakonu o lokalnim izborima za Politiku je govorio Jovan Ćirić, direktor Instituta za uporedno pravo. O posledicama uvođenja imperativnog mandata Ustavom iz 2006. u emisiji Peščanik 2007. godine govorio je Vladimir Goati iz udruženja Transparentnost Srbija.

Jovan Ćirić: Problem je u članu 102 Ustava, prema kome je poslanik slobodan da poveri mandat stranci. Od toga moramo da krenemo ako govorimo o legalnosti člana 47 zakona o lokalnim izborima. Naravno, Ustavni sud ne može da proglasi Ustav neustavnim, to bi bio totalni apsurd.

Ni jedan evropski ustav ne propisuje mogućnost potpisivanja blanko ostavki. Ustavi Austrije, Nemačke, Danske, Španije, Italije… zasnovani su na principima da je poslanik slobodan da nastupa na osnovu svoje savesti, a ne na osnovu onoga što mu stranka naloži. U tim zemljama, ako poslanik napusti svoju stranku, ne može biti izbačen iz parlamenta, može samo iz parlamentarnih odbora.

S tog aspekta možemo govoriti o tome da je član 102 problematičan, iako je meni jasna intencija zakonopisca koji je hteo da se zaštiti od eventualne korupcije i trgovine mandatima. Kada u tom kontekstu posmatramo član 47 zakona o lokalnim izborima problematično bi bilo da kažemo da su odbornici slobodni, a poslanici vezani za stranke, jer je suprotno pravnoj logici da stranka može da zameni poslanika, a da ne može odbornika.

Osnovna stvar je da li su odbornici ili poslanici slobodni da prilikom glasanja ili diskusije nastupaju samostalno. U suprotnom postoji opasnost da se Narodna skupština pretvori u skupštinu akcionarskog društva i onda se ne vidi zašto bismo imali 250 poslanika, dovoljno je da ima nekoliko šefova poslaničkih grupa.

U teoriji se smatra da je takozvani imperativni mandat napušten još posle Francuske buržoaske revolucije. Politikolozi će vam reći da poslanik ni danas nije baš sasvim slobodan, da stranke na ovaj ili onaj način imaju mogućnost imperativnog mandata. Ali, teško da bi Ustav mogao baš direktno da kaže da partija raspolaže mandatima.

Vladimir Goati: Ustavom iz 2006. je ukinut slobodni mandat. Usled toga poslanici gube svojstvo poslanika i postaju zamenljivi delegati vlastitih partija. Oni nikada ne vode istinsku raspravu, nikada se nije dogodilo da pod snagom argumenata promene mišljenje, nego se nižu samo monolozi i ponavljaju unapred utvrđeni stavovi vlastite partije. Tu je reč, zapravo, o sumraku parlamentarizma, jer reč parlament izvorno znači razgovarati, razmenjivati stavove, usvajati najbolja rešenja i, po potrebi, menjati mišljenja. A to se kod nas nikada ne događa: Sednice parlamenta se tako pretvaraju u dosadni zbir paralelnih monologa. Tako nešto ne postoji nigde u svetu. Za razliku od imperativnog mandata, slobodan mandat je „kiseonik parlamentarizma”. Bez slobodnog mandata parlamentarizam je puka himera.

Do 2003. godine imali ste situaciju da ako se poslanik ogluši o zahtev svog partijskog lidera ili je njegov partijski lider obećao nekom drugom to poslaničko mesto, on preko noći bude isteran iz partije i samim tim mu prestaje funkcija u parlamentu. To je bilo doba apsolutne vlasti partije i onda je došla čuvena presuda Ustavnog suda 2003, kojom je poslanik proglašen vlasnikom svog mandata. Onda su se partije dosetile, pa su uvele potpisivanje blanko ostavke.

To znači – potpišem ostavku, kažem da više nisam u stanju da obavljam dužnost u parlamentu, ali bez datuma. Ni u jednoj evropskoj državi se blanko ostavka ne uvažava, jer prestanak funkcije člana parlamenta je jedan vrlo ozbiljan događaj i većina zemalja propisuje strogu proceduru u vezi sa tim.

Recimo, ako poslanik u Nemačkoj zaista hoće da izađe iz parlamenta, on ostavku mora lično da preda predsedniku Bundestaga, a ako je u stranoj zemlji, on svoju volju izjavljuje pred nemačkim ambasadorom.

Dakle, nije to nešto što može da se smandrlja.

Imamo ustav koji uvodi praksu imperativnog partijskog mandata. Moji prigovori bi bili sledeći – kada već imate imperativni partijski mandat, šta će vam 250 poslanika? Parlament se onda svodi na upravni odbor šefova partija. Mnogo bi bilo jeftinije da se skupe 7-8 šefova partija i da se dogovore o svemu. Nisu u pitanju samo poslaničke plate, nego i ogroman, skupi aparat, zgrade, kola, funkcionalni rashodi.

Imperativnim mandatom se praktično ukida funkcija parlamenta. Ono što se dogovore šefovi partija poslanici samo prenose, kao poštari. Na ovaj način su osnažene blanko ostavke i sada će onaj koji vedri i oblači, šef partije, imati ogromnu slobodu da nametne izjašnjavanje kako on hoće i to parlamentarizam čini suvišnim, jer parlament postaje jedna prazna školjka. On je jedna fasada, a u stvari će se dogovori postizati telefonom između šefova partija.

Peščanik.net, 08.02.2010.