Jedna od onih najočitijih mogućih istina koja se u najrazličitijim razmatranjima ovdašnje situacije najčešće previđa, valjda baš zato što je toliko očita, jeste činjenica da cijeli prostor nekadašnje SFRJ, izuzev možda Slovenije, još funkcionira po principu spojenih posuda. U kontekstu najtežih i najneuralgičnijih političkih bosanskohercegovačkih tema, upravo zanemarivanje ove činjenice često vodi do pogrešnih vizija i dijagnoza. To bi, međutim, mogla biti tema za mnogo duži i mnogo seriozniji tekst, a ovdje želim načiniti tek jednu malu nepretencioznu paralelu, paralelu koja može započeti pitanjem: Šta je zajedničko kralju Aleksandru, gradu Varšavi i Mula Mustafi Bašeskiji?
Šta može biti zajedničko kralju, gradu i hroničaru? To što se po njima daju imena ulicama: ime kralja Aleksandra nosi jedan beogradski bulevar, a imenima Varšave i Mula Mustafe Bašeskije prozvane su ulice u Zagrebu, odnosno u Sarajevu. Priča bi se sada ovdje možda mogla varirati na način da se kaže kako je zagrebačka Varšavska ulica i prije dvadeset godina bila Varšavska, dok su na mjestu kralja Aleksandra i Mula Mustafe Bašeskije u Beogradu i Sarajevu bili revolucija i Tito, no ovo nije takva priča. Ovo je priča o drveću i o ljudima. Ako čitate beogradske i zagrebačke novine, bilo da ste fanatik štamparske boje, medijski profesionalac, jugonostalgičar, jugofuturista ili tek neko svjestan istine o spojenim posudama, morali ste naići na temu platana na Bulevaru kralja Aleksandra, odnosno stabala u Varšavskoj ulici. Ne samo da su vodeći komentatori i kolumnisti iz Beograda i Zagreba pisali o namjerama lokalnih vlasti u ovim gradovima da to drveće posjeku, ne samo da su u oba grada pokrenute široke akcije suprostavljanja ovim namjerama, nego je već napravljeno i nekoliko komparativnih analiza o temi sličnosti i razlika između situacije na beogradskom Bulevaru kralja Aleksandra, odnosno u zagrebačkoj Varšavskoj ulici. Čitajući nekoliko sjajnih tekstova o ovim temama, tekstove protkane blistavim poetskim i popkulturnim citatima Vaska Pope, odnosno Đorđa Balaševića, razmišljao sam kako bi se Sarajevo kao grad ponijelo u sličnoj situaciji, odnosno koliko je umjesno uopće uvrštavati Sarajevo u taj niz.
Prije tri godine pravio sam intervju sa Peđom Kojovićem, tada još stalno nastanjenim u Americi. Pitao sam ga tada kao “Sarajliju u dijaspori koji se redovito vraća u grad” kako mu Sarajevo izgleda. U opširnom odgovoru on je najprije rekao: “Prije svega, drago mi je da smo prestali biti predgrađe glavnih gradova okolnih država”. Poslije je nekoliko puta konkretno imenovao Beograd i Zagreb. Zapamtio sam to insistiranje na uspoređivanju Sarajeva sa Beogradom i Zagrebom jer mi se učinilo kao tipično. Sarajevo kao grad pati od toga da se “takmiči”, na izvjestan način, sa Beogradom i Zagrebom i da u tom takmičenju po mogućnosti “pobijedi”, zaboravljajući po pravilu da je takvo takmičenje nemoguće jer po svojim gradskim gabaritima Sarajevo jednostavno ne igra u istoj ligi. Na isti način na koji su komična, recimo, nastojanja Zenice da se poredi sa Sarajevom, komična su i nastojanja Sarajeva da se poredi sa Zagrebom i Beogradom. Činjenica da je Sarajevo glavni grad nezavisne države tu ne mijenja ništa ili skoro ništa. Uostalom, i Podgorica je glavni grad nezavisne države, a njezino uspoređivanje sa Beogradom i Zagrebom bi vjerovatno i iz sarajevske perspektive proizvelo samo podsmijeh. Moglo bi se ovo do iznemoglosti argumentirati navodima o broju stanovnika i infrastrukturi, međutim, u ovom tekstu interesira me samo drveće.
Subota, dvadeset sedmi februar, bila je, čini mi se, prvi dan ove godine koji je mirisao na proljeće. Izišao sam prošetati. U rano poslijepodne, drvo u Ulici Mula Mustafe Bašeskije, veliko lijepo stablo iza sarajevske Katedrale, tačno preko puta tramvajske stanice i Bošnjačkog instituta, bilo je već posječeno. Pokraj panja su stajali izrezani ostaci debla, a u blizini se šepurio bager. Ljudi su mirno prolazili. Niko se nije pošteno ni osvrnuo. Bilo je lijepo to drvo i bilo mi je drago, no ja sam u Sarajevo došao prekasno da bi mi intimno značilo ono šta mi znače neki travnički “jablanovi viti i borovi pusti ponositi”. Neka neko drugi, neko ko je pod tim drvetom prvi put čekao svoju prvu ljubav, o njemu, ako želi, piše lirske varijacije. Ja samo hoću ponoviti pitanja koja je u jesen 2007. godine, poslije sječe jednog stabla u sarajevskoj Kranjčevićevoj ulici, postavio Boro Kontić: “Da li u ovom gradu još postoji Šumarski fakultet i profesori u njemu? Da li postoji Komunalno preduzeće, javno finansirano, koje daje dozvolu i vodi računa o procedurama kod sadnje i sječe stabala? Da li postoje općinske službe koje bi trebale reagovati? Da li je moguće da se usred grada, a svejedno i izvan njega, rovokopačem ili bagerom vrše egzekucije stabala i da za to niko ne odgovara?” I povrh ovih postaviti još koje novo pitanje. Da li građani u ovom gradu mogu barem unaprijed saznati da se neko drvo, u najstrožem mogućem centru grada, planira posjeći i mogu li barem dobiti priliku da eventualno kažu kako misle da to ne treba raditi? Građani ovog grada su, nije to bilo ni tako davno, spaljivali i knjige da bi se ugrijali, a drvo iza katedrale nije tada posjekao niko. Zbog toga su, ako ni zbog čega drugog, zaslužili da znaju i da ih se pita.
Oslobođenje, 02.03.2010.
Peščanik.net, 03.03.2010.
SARAJEVO