- Peščanik - https://pescanik.net -

Bog mu je zasmetao

Ideja da je božiji izabranik, Staljinu se krajem 30-ih godina činila sasvim realnom. On je štaviše tom idejom bio potpuno obuzet. Sve je bilo da bolje biti ne može. Oko milion ljudi je već poslao na onaj svet, opoziciju je potpuno sravnio sa zemljom i život mu je uistinu postao mnogo lepši, mnogo veseliji. Dosegao je visine najviše moguće vlasti. Već petnaest godina spokojno caruje, a njegovom dušom vladaju neizmerna sreća i mir. Nakon što ga je dobro natopio ljudskom krvlju, vožd je najzad osetio čvrsto tlo pod nogama i sledeća mu je misao bila da je došlo vreme da svojoj uspešnoj vladavini potraži i duhovnu analogiju. Polako, s pažnjom radoznalog istraživača, on temeljno prebira po prošlosti i bez dvoumljenja se zaustavlja na Ivanu Groznom. To je ono što tražim – govori on sebi i lično svojom rukom, na omotu knjige o krvavom caru, kitnjastim slovima ispisuje jednu jedinu reč zahvalnosti – „Učitelj“.

Znači, svoj Veliki Lik treba ovekovečiti nekim velikim umetničkim delom. Za sada je samo jedno jasno: taj se posao ni u kom slučaju ne sme poveriti nekom zanatliji, pa makar on bio i najbolji. Ovim se poslom mora baviti neko ko je zaista veliki, neko ko je stvarno značajan umetnik. Jedan se zanatlija već pokazao (M. E. Čiaureli s filmom Veliki odsjaj) i to je ispalo dosta kilavo. Ništa naročito. Zato bi za početak realizaciju ove ideje trebalo oprobati u nekom „manjem“ umetničkom žanru, ne tako masovnom kao što je film, na primer – literaturi. Ili još bolje – pozorištu. Tako je nastao pozorišni komad Batum. I šta mislite, od koga je naručen? Od pisca ideološki krajnje sumnjivog, no zato moćnog, od autora drame Dani Turbinih, jedne od voždovih najomiljenijih pozorišnih predstava, od nikog drugog do samog – Mihaila Bulgakova.

I opet ništa. Staljin je u ovom dramskom tekstu Bulgakova ispao nekako isuviše živ, skoro čovečan, nekako suviše prost. U njegovom liku nema ničeg uzvišenog, ničeg metafizičkog, a zahtevalo se baš to. Zahtevalo se da lik Vođe bude obavijen nekakvom misterijom – no, što je jako važno, ona mora biti realistična. Jer sve što nije realizam – to je formalizam. Da je kojim slučajem svoju već kanonizovanu Oklopnjaču Potemkin Ejzenštajn završio i spremio za prikazivanje tek 1937, taj bi film zbog formalizma odmah bio zabranjen, a rolne konfiskovane i smeštene u bunker.

Da, tačno, Ejzenštajn! Evo ga najzad umetnik kome treba poveriti razradu Velike Teme. Sergej Ejzenštajn, naravno on! A ko drugi? On je već više puta dobio po glavi, dovoljno je prignječen i zgužvan, ali se zato primerno ispravio filmom Aleksandar Nevski. Postao je poslušan i to bez posledica po svoj talenat. I što je najvažnije, njegov je umetnički izraz živi dokaz toga koliko je on sklon scenama svečane i mistične uzvišenosti. Bez sumnje, on je pravi majstor za stvaranje zanosnih, prosto čarobnih filmskih prizora.

A Staljinu se jedno mora priznati. Tridesetih godina se on još uvek dosta dobro razumevao u umetnost. Relativno široko bogoslovsko obrazovanje, prirodna inteligencija i spretnost, a takođe i izvesna bliskost, ako ne umetnosti a ono stvaralaštvu, očigledno su učinili svoje. Poznato je da je vožd pomalo bio i pesnik i da se ponekad, onako zabave radi, bavio i pisanjem stihova, a jedna njegova pesma iz mladih dana postala je veoma popularna i još uvek se često može čuti na radiju. To je čuvena pesma Suliko, pesma koju je po njegovom naređenju s gruzijskog na ruski preveo kolektiv tadašnjeg Moskovskog literarnog instituta. Prilikom emitovanja, ona se danas najavljuje pod „pseudonimom“ gruzijska narodna.

No vratimo se Ejzenštajnu. Njegovo viđenje sveta bilo je distancirano i ironično, često paradoksalno, no što je mnogo važnije, kosmički sveobuhvatno, sveobimno i svesprezajuće. A kada u čoveku s takvom svešću o sebi i svemu što ga okružuje neutoljivo vlada žeđ za zvaničnim priznanjem toga da je veliki, ako ne i najveći, da on neizostavno mora postati prvi među sebi ravnima, na takvom životnom putu je bol nešto s čim se mora računati. Avaj! On baš kao i Staljin, „ne pita za cenu“, s tim što su cene ove dvojice izražene u kvalitativno ražličitim ekvivalentima. Staljin deluje po horizontali, u realnom, ovozemaljskom vremenu i prostoru, pretvarajući sve oko sebe u hekatombe ljudskih leševa, a Ejzenštajn misli vertikalno, neprestano vodeći unutrašnji dijalog s Bogom, no pri tome on nikada ne zaboravlja da oda priznanje i Đavolu. Jer ovim svetom, svetom zemaljskim, svetom u kome je reditelj odlučio da postane prvi među sebi ravnima, vlada isključivo Đavo.

Saradnja sa Đavolom ga postepeno vodi, kako u potpuni životni poraz, tako i u svest o neophodnom, sve češćem pružanju otpora. On se sve više zbližava s ljudima koje uskoro odvoze tamo „gde im je već mesto“, a stolovi u kancelarijama NKVD-a postaju prosto zatrpani denuncirajućim prijavama o reditelju. I naravno, prema dokumentima u kojima su zabeležena saslušanja, Ejzenštajn je jedna od najopasnijih figura za bezbednost zemlje. No on je za sada na slobodi, jer što se njega tiče, vožd još uvek nije odlučio da izrekne svoje poslednje naređenje. Veliki režiser se još uvek da pripitomiti i naterati da služi njihovim ciljevima. Ne tako davno, on im je s veoma velikim uspehom služio. Istina, u poslednje vreme se nešto uzjogunio i kao da im je iz ruku iskliznuo.

Ne bi li ga isprobali, od Ejzenštajna naručuju film Aleksandar Nevski, a potom, sledeće 1939 godine, nakon uspešno potpisanog pakta s Nemačkom, naručuju mu i drugu ideološku misteriju (ovog puta u slavu Nemačkom herojskom duhu), pozorišnu postavku Vagnerove opere Valkire. Sve što se od njega tražilo, on je disciplinovano izvršavao. Napravio je dva, po izrazu plakatna, a po sadržaju apsolutno prazna scenska prikaza.

Ejzenštajn ponovo postiže uspehe, dostiže staru slavu i, pošto ga je vlast „rehabilitovala“, on se odlučuje na korak da im sam predloži neke svoje zamisli. Predlaže im dva filma, jedan o borbi s kugom i drugi o antisemitskom sudskom procesu nad Menahemom Bejlisom (Kijev, 1913). „Takve nas teme ne zanimaju“ – odgovorio mu je Ždanov glasno izgovarajući odluku, zna se već koga. Da je kojim slučajem Ejzenštajn predložio da snimi film o Staljinu, ja mislim da bi ga čak i tada, s istom lakoćom odbili. Naturati reditelju svoju volju, a potom strogo kontrolisati ispunjavanje uslova navedenih u narudžbini, to može. A da autor sam smišlja svoje teme – e to nikako ne može. Prvi i neprikosnoveni uslov za ostvarenje bilo kakvog scenskog projekta takvih razmera je sledeći: vožd je taj koji naručuje.

„Nego, napravi ti meni film o Učitelju!“ – govori njemu Staljin.

I Ejzenštajn – pristaje.

Dakle, rešeno je – Ivan Grozni. Ejzenštajn piše scenario, verovatno nešto sasvim u svečano-socrealističkom stilu kao što je bio scenario za film Aleksandar Nevski, i njegov rukopis sasvim glatko prolazi kroz sve kontrole, bez ijedne primedbe ili ispravke. I mada je već i rat počeo, posao na filmu ne staje. Niko ne žali snage i sredstva za realizaciju Glavne državne narudžbine. Ejzenštajn zajedno s ekipom odlazi u Alma-Atu i tamo započinje snimanje.

No iz nekog razloga, u Alma-Ati stvari ne idu kako treba. Filmski materijal nikako da krene, nikako da se zahukti i da sa punim zamahom nametne radni ritam, ni glumcima, ni filmskoj ekipi. Svaka se scena snima po nekoliko puta i opet, majstor nikako nije zadovoljan. Ejzenštajn se ljuti, praska i sve redom vređa, što za njega do tada uopšte nije bilo uobičajeno. Šta je s njim? Da nije ispao iz forme? Ili ga možda iz nekog razloga rad na ovom materijalu neprestano gura u stanje mračnog i nervoznog neraspoloženja, stanje nelagodne mučnine?

Pre će biti da je ovo drugo. On sam vrlo dobro zna šta ga zapravo muči. Pošto je napisao krajnje podanički scenario, on je ponovo zašao u iste one mutne vode kojih se toliko gadio snimajući Aleksandra Nevskog. Prvi deo Ivana Groznog će već nekako izgurati, a za drugi deo filma on je u svojim mislima već spremio neka svoja lična autorska rešenja, neke izmene koje će mu dopustiti slobodniji stvaralački izraz, što će mu po njegovom sopstvenom priznanju verovatno obezbediti „pouzdano samoubistvo filmom“. A sada se snima prvi deo, dvočasovna epizoda apsolutno sirova, potpuno jednoznačna, u izrazu sasvim primitivna. Uzgred, sva je primitivnost ugurana u sam sadržaj filma, a kao umetnik, Ejzenštajn snima ovaj film u već davno zaboravljenom ekspresionističkom stilu, stilu koji je suvereno vladao filmom ranih 30-ih godina, stilu preterano teatralnom i otvoreno grotesknom.

Čitav scenario je u skladu s već davno oprobanim kanonima. Sve je strogo propisano. Pred nama je dobri car, a njemu se protive podli bojari. Šta ti zli bojari zapravo hoće, čemu se oni protive i koji su to njihovi gnusni ciljevi, sve to do samog kraja ostaje nejasno.

U socrealističkim delima zlo nema nekakvu svoju poziciju, neku svoju istinu. Ono postoji samo po sebi i ono čini svakojake gadosti i smišlja razne podvale i smicalice prosto tako, samo zato što postoji. Tako i bojari na čelu s Efrosinijom Starickom, iz nekog, valjda samo njima znanog razloga neprestano ometaju Ivana Groznog. Oni imaju odvratne, zloćudno intonirane glasove, stalno tajno smišljaju i dogovaraju nekakve zavere, sve oko sebe nagovaraju na razna zlodela, sklapaju sporazume s tim tako mrskim strancima (a to je najteži mogući prestup, jer od stranca veće zveri nema) i na kraju truju Anastasiju, ženu Ivana Groznog. Zašto? – ostaje potpuno nejasno. Kad je već sve tako, bilo bi pametnije da su njega otrovali, no Efrosinija i bojari valjda bolje znaju.

Sam čin trovanja je prikazan veoma smešno. Anastasija leži bolesna i svojoj spavaćoj sobi, a gadura Efrosinija drsko, nekao zlokobno, bez straha i bez trunke kolebanja sedi kraj njenog uzglavlja (što je vrlo čudno, jer ona je od samog početka priče glavni neprijatelj cara). U sobu ulaze Ivan i Maljuta Skuratov, međusobom vode nekakav poverljiv državni razgovor, a Efrosimija ne samo da sve to sluša, već takoreći njima pred nosom sipa otrov u čašu koju potom potura Ivanu, a Ivan je uručuje Anastasiji… Sledeći kadar je: Anastasija leži na samrtnom odru.

Pošto glumci svoje uloge igraju u preterano teatralnom maniru dostojnom nekog satirično-humorističkog skeča, čitava ova scena više je nalik parodiji nego sceni iz nekog ozbiljnog istorijskog filma. A negde bliže samom početku filma, bojari spremaju jednu od svojih već uobičajenih podlih gadosti: namera im je da predaju Kazanj krimskom hanu. Zašto? – takođe nije jasno, ali svi razumeju da je to nešto loše, da je to izdaja, da je to protiv interesa Rusije. I car Ivan skuplja svoje poslednje snage i sam zauzima Kazanj. Opšti zaključak je da su bojari jedni obični gadovi, a Ivan Grozni junak nad junacima, pravi delija. I naravno, i sav narod zajedno s njim.

Ejzenštajn se protiv svog tog primitivizma bori starim već preživelim ekspresionističkim stilom, no daleko od toga da groteska, to sredstvo kojim se on tako obilato koristi, bilo šta u filmu može kardinalno da promeni. I sve rečeno važi do trenutka dok nije odlučio da unese i treću, za film praktično odlučujuću komponentu – paradoks. Istog trenutka film postaje mnogo zanimljiviji.

Pred sam kraj prvog dela, takoreći poslednji njegov kadar postaje zapravo prelomna tačka čitavog filma. Prema sadržaju, car Ivan je odjednom odlučio (takođe apsolutno nejasno zašto) da se usami, te se zato povukao u carsku rezidenciju Aleksandrovskog Kremlja (Александровская слобода). A onda se okupio narod da mu svojim hodočašćem oda priznanje, da ga zamoli da se vrati na tron i tako ih spase od omrznutih bojara. Posle nekog vremena, narod stiže do mesta koje je njihov voljeni car odabrao za svoje dobrovoljno zatočeništvo. I to je taj čuveni kadar koji zauvek ostaje u pamćenju svih onih koji su makar jednom videli film: oštri mefistofelovski profil Groznog, visoko uzdignut nad masom prispelog naroda. Kadar, bez i najmanje sumnje veoma izražajan. Ali u umetnosti, ništa nije prosto tako, samo po sebi izražajno. Istinita izražajnost u sebi uvek nosi neke utiske, emocije i sadržaje, a oni navode na razne misli ili čak omogućuju neku sasvim konkretnu spoznaju. Izražajnost Oklopnjače Potemkin je pobuđivala misli gledalaca (posebno u Evropi) na to da izađu na ulice i razbijaju radnje bogataša (što su oni i činili). Mi ovde vidimo izražajnost druge vrste. Ona nije ekstrahovana iz krvi i borbe, već je nekako pritajeno-psihološka. Svedoci smo jedne veličanstvene statične atrakcije, atrakcije ukočene misli. Ovaj relativno dugačak kadar, polako prerasta u čitavu predstavu. Ovaj mračni profil, ništa dobro narodu ne nagoveštava. To je crni gavran koji je natkrilio sićušne mrave.

Estetika paradoksa, započeta na samom kraju prvog dela filma, u drugom njegovom delu će skoro sasvim preovladati. Iz filma postepeno počinje da izrasta njegov osnovni kvalitet: mi više nikako ne možemo do kraja da shvatimo ko je tu u pravu a ko ne, ko je kriv a ko nevin, i mi na mnoge stvari više nećemo znati kako da reagujemo. Ne. Mi do kraja filma nećemo dočekati neku dublju psihološku obradu ličnosti koje se pojavljuju u ovoj drami, no ti relativno ravni likovi će postepeno početi da se boje nešto debljim slojevima boja koje će u odnosu na te iste likove imati njima sasvim nesvojstvenu gamu. I sve po principu paradoksa.

Kada je započeo rad na fimu, Ejzenštajn je izjavio da su njemu neophodni isključivo veliki glumci, glumci ekstraklase. „Ja s mediokritetima ne radim!“ – jasno i glasno je rekao on. No blago rečeno, to baš i nije bila (kako neki vole da kažu) „cela istina“. Radio je on bogami s raznima. Početkom i sredinom svoje karijere radio je on ne samo s osrednjim glumcima, već i s glumcima koji su bili netalentovani, glumcima tipiziranim skoro do idiotizma. Čak i u slučajevima kada je po svim merilima trebalo angažovati prave, već proverene glumce on se, kao na primer za ulogu Lenjina, iz nekog razloga odlučio na nekakvog Nikandrova, običnog radnika bez imalo glumačkog dara, čoveka s prilično neinteligentnim licem. Tada Ejzenštajnu nisu bili potrebni talentovani glumci. Hteo on to ili ne, oni bi ga snagom svog talenta vukli k nečemu višem, k nečemu što se zove božansko. A gde je tu onda režiser? Čemu bi on u tom slučaju trebalo da služi? Ne! On je taj koji će davati lični pečat umetničkom delu, a ostali mogu da budu samo puki izvršioci njegove volje. To važi za sve, pa i za glumce. Od njih se ne očekuje nikakva individualnost, nikakav lični doprinos.

No vremenom, ova koncepcija se postepeno menja i sada su Ejzenštajnu stvarno potrebni veliki glumci. Njemu su potrebni talentovani ljudi, osobe koje poseduju ono što se zove božji dar, ljudi koji umeju da stvaraju opsežne, složene, nekad i dvosmislene, ne lako razumljive likove. No u početku je Ejzenštajn baš te, talentovane glumce namerno terao da svoje uloge igraju što ravnije, što jednostavnije, kao da učestvuju u nekakvoj bufoneriji a ne u stvaranju filma predodređenog da govori o stvarnim istorijskim događajima i da budućim gledaocima tumači ozbiljne ljudske drame. I zbog toga, protiv njihove volje su tokom snimanja iz njihovih uloga stalno nekontrolisano iskakali elementi obične lakrdije. Ejzenštajna to ozbiljno ljuti, a glumce još više. Oni ne razumeju šta on od njih zapravo hoće. Nazvanov, glumac koji u filmu igra Kurbskog, toliko je besan da već počinje da mrzi Ejzenštajna, i o tome on, u pismima svojoj ženi, s iskrenim bolom piše. Čerkasova je jednom prilikom obuzeo pravi histerični napad. On je prosto pao na pod i vrišteći od nemoći, počeo po njemu sumanuto da se valja. Bio je to prvi i jedini nervni slom u njegovom životu, a završio se dubokom depresijom zbog koje je čitava ekipa celih nedelju dana morala da obustavi rad.

Snimanje se oteglo na godinu, pa potom na dve, tako da se već svima činilo da će, kao nekakvi galioti za galiju, celog života biti lancima prikovani za ovaj film. Sreća te novac na sva ta česta prekidanja, na zastoje, promašaje i odlaganja niko ne žali, što svi redovno dobijaju izuzetno visoke plate i što vožd strpljivo čeka isporuku svoje narudžbine. Tim pre što na sve strane bukti rat. Da nije rata, odavno bio on već naterao Ejzenštajna da malo požuri – misle oni. A ovako, žive kao da su država u državi. Rečju, kao da su smešteni i žive na nekoj drugoj planeti, planeti koja se zove Ivan Grozni. Pošto je praktično izgubio pojam o vremenu, Nazvanov se u pismima svojoj ženi žali kako mu se čini da će mu ceo život proći u snimanju. S jedne strane bolje i to nego da sedi u logoru (gde se on do početka snimanja Ivana Groznog zapravo i nalazio), a s druge, sve vreme ga neprestano tišti atmosfera neke mračne bezizlaznosti, tupog beznađa od kojeg nikako da se oslobodi. Još im je na nesreću stigao i tifus koji svuda unaokolo besni i svakodnevno odnosi desetine ljudskih života. Napomenimo da je cela grupa koja je radila na filmu Ivan Grozni blagovremeno bila vakcinisana, a da ostale filmske ekipe takve privilegije nisu imale. Sovjetski film je tih dana ostao bez mnogih glumaca, između ostalih i tako velikih imena kao što su Blinov i Magaril.

Izlaz iz ovog sveopšteg mraka i haosa je ipak pronađen i kako je već ranije rečeno, njegovo ime je – Paradoks.

Paradoks ovladava filmom u trenutku kada se u njemu pojavljuje mitropolit Filip. Pošto ovaj lik pripada taboru mrskih neprijatelja Ivana Groznog, Abrikosov ga tumači strogo prema scenariju, to jest kako treba – sasvim „negativno“. E baš u tom grmu i leži zec. Mitropolit Filip vrlo jasno brani svoj stav. On ima svoju istinu, sasvim zdravu, potpuno objašnjivu i svima razumljivu. I mi odjednom, prvi put počinjemo da primećujemo kako i Čerkasov takođe, tumači svog junaka ne sasvim „pozitivno“. Čak štaviše, najzad smo postali svedoci toga kako stil teatralizovane groteske na kome režiser od samog početka toliko insistira, sada dobija svoje puno opravdanje. Zahvaljući njemu mi vidimo da su sva lica ove drame više-manje nakaze. Postaje nam jasno da su oni svi do jednog zapravo svojevrsne polukarikature, nestvarna lica kojima su dodeljene razne uloge u Đavolovoj lakrdiji totalnog mračnjaštva.

Ova lukavo smišljena Ejzenštajnova igra počinje postepeno da raste i polako preuzima vođstvo. Svedoci smo još jedne nove scene, nove psihološke atrakcije smeštene u ovaj Luciferov „luna-park“ kome je ime Zlo. Ona mrska muškobanja gadura i izdajnica Efrosinija, odjednom uzima lik nežne žene, i te kako sposobne na izlive majčinske ljubavi. U istoj sceni ona s jedne strane plete novu intrigu protiv Ivana Groznog maštajući o tome da ga ubije, a s druge, nežno ljulja svoga sina Vladimira i peva mu dirljivu, no vrlo čudnu uspavanku, pesmu o nesrećnom dabru.

A pesma je namerno prilično zamršena i zvuči pomalo apsurdno. Tekst glasi otprilike ovako: kupao se dabar u reci Moskvi, no nikako da se okupa, sav je blatom uprljan (šta god to značilo, već na samom početku zvuči dosta zagonetno), a onda beži u šumu, no tamo ga čekaju lovci, hoće dabra da ubiju (i naravno, kako je on glavni junak pesme, mi počinjemo da ga žalimo), no ne samo da ga ubiju, već i Vladimiru (maloumnom Efrosinijinom sinu koga ona uspavljuje) od dabrovog krzna budući carski ovratnik da naprave (to jest, sve se obrće naglavce jer odjednom sada ispada da našeg „pozitivnog junaka“ dabra, lovci zapravo i treba da ubiju).

Željeno stanje opšte zbrke je najzad postignuto i sada može da počne slavlje. Došlo je vreme za Ejzenštajnov trijumf, realizacija njegove dugo spremane osvete. On svojim rukama pravi ogromnu mišolovku u koju treba da bude uhvaćen niko drugi do sam Vrhovni Gledalac. I evo gde paradoks počinje da vlada ne samo filmom već i zbiljom. Jer ako se u mišolovku uhvati onaj kome je ona namenjena, nesumljivo će tvorac mišolovke biti taj kome se crno piše. Iste sekunde će zapravo on biti pretvoren u miša. I on više nema kud. Put u obratnu stranu ne postoji. Ako se misija koju je sebi zacrtao i ne ostvari onako kako je pokušao da je izvede, ostaće zapamćen po tome da je bio učesnik velike igre, igre s đavolom, igre sa smrću.

A šta ako mu se posreći? Jednom se već bio provukao podnoseći im na uvid scenario u kome je dosta toga moglo da mu donese sasvim dovoljno problema. Tamo se na spisku kažnjenih bojara, u šifrovanom obliku nalazilo nekoliko istaknutih političkih i kulturnih radnika epohe koje je Staljin likvidirao. Iza bojara Sergeja Tretjaka stajao je Sergej Tretjakov, iza Vsevoloda Jurjeviča, velikog kneza vladimirskog, očigledno se krije Mejerhold, a na spisku je i neki Maksim Litvin koji po svoj prilici treba da insinuira na neposredno pre toga otpuštenog, a nakon toga i ubijenog Maksima Litvinova. Ejzenštajn jednostavno nije umeo da se odupre izazovu da s vremena na vreme čačne tamo gde se ne sme, ili kako je on sam govorio, „da se neprimetno prikrade vlasti, umiri se, a onda je naglo ugrize za zadnjicu i brzo pobegne“.

Filmom Ivan Grozni, on se baš toj „zadnjici“ i prikradao. Da ovo potvrdi, dovoljna bi bila scena obredne inscenacije biblijske priče o spasavanju troje dece iz ognjene peći, to jest ona scena kada Grozni ulazi u palatu i stupa u konflikt s mitropolitom Filipom. Usred te scene u kadru se pojavljuje dete koje na svu dvoranu viče: „Je li to taj grozni car, car paganski?“, pokazuje prstom na Ivana i glasno se smeje. I u čitavom filmu je ovo jedini slobodan, neusiljeni smeh. Svi ostali su ličili ili na izveštačeni grohotan smeh samog đavola ili kiselo hihotanje ljudi kojima uopšte nije do smeha. Ovo dete je ovde glavni gledalac i delimično alter ego svih ostalih gledalaca, jer nije ono to kome se pojašnjava smisao ove obredne inscenacije, već smo to mi koji sedimo pred filmskim platnom i u zamračenoj dvorani gledamo ovaj film.

U poslednjim scenama filma caruje njeno veličanstvo Maska. Basmanov pleše pred Ivanom maskiran u ženu (inače, tu i tamo, s vidljivim zadovoljstvom autora se kroz čitav film provlače insinuacije na njegov ljubavni odnos s Groznim), Ivan bez nekog posebnog razloga s njim pada na tepih gde oni nastavljaju da ovlaš puze jedan preko drugog, a sam car kao da se stara da više ne pokazuje svoje lice kao što je to ranije činio. U sledećim scenama car pred Starickim glumi naivnu budalu, potom se kao stavlja pod komandu Vladimira i hvata svog nesuđenog ubicu Petra Volinca, razgovara s njim naglašeno ljubazno, ironično ga zapitkuje, a onda ga iznenada pušta na slobodu. („Nije se on na cara namerio, već na dvorsku budalu!“)

A iza svega ovoga stoji sasvim razumljiva histerija, histerija čoveka koji je stigao do visina apsolutne vlasti i ostao potpuno sam. Ostao mu je samo jedan Vožd, jedan Učitelj – sam Đavo. Samo njemu on može da polaže zakletvu, samo njemu da služi. Više nema kome.

Režiser tačno zna šta hoće, a Ivan do samog kraja ne zna. On ne razume (kao i mi, gledaoci) ko je protiv njega, a ko za. Svud okolo je samo blato i mulj. Postupci su mu ne samo paradoksalni, već prosto divljački, besmisleni, bezumni. Veliki Apsurd i Velika Krv – uvek idu zajedno.

Drugi deo filma je završen, a sprema se i treći…

Ali, trećeg neće biti. Staljin je razumeo i opasno se naljutio… Zabraniti tu gadost i baciti je u đavolsku mater!

Sad je već sasvim izvesno da je rukavica bačena i da je dvoboj počeo, no Staljin ne žuri sa zabranom i sankcijama. On ipak odlučuje da igru doigra do kraja, a onda da obuzda i slomi nepokornog umetnika. On kao i Grozni s Volincom dejstvuje ne štapom, već šargarepom. Prvi deo Ivana Groznog trijumfalno izlazi na ekran i dobija Nagradu Staljina (Сталинская премия). Nakon toga, Staljin Ejzenštajna i Čerkasova iznenada poziva na razgovor u Kremlj. Ejzenštajn s pravom očekuje najgore, no tokom ovog razgovora, Staljin krajnje meko i s punim uvažavanjem sagovornika, iznosi svoje primedbe o filmu i predlaže da se u „trećem delu“ greške isprave. Staljin sporim kretnjama dejstvuje graciozno i meko kao mačka koja je odlučila da se malo poigra sa svojim plenom, a Ejzenštajn, sav stegnut i usiljen, prihvata ponuđeni predlog.

***

Rekli su nam (S. M. Ejzenštajnu i N. K. Čerkasovu) da se te večeri, u 11 časova pojavimo u Kremlju. U prijemno odeljenje smo stigli u 10.50, a tačno u 11 je ušao Poskrebišev i poveo nas u kabinet. Daleko u dubini ogromne prostorije sedi Staljin, a do njega Molotov i Ždanov. Ulazimo, pozdravljamo se, sedamo za sto…

Staljin: Vas zanima istorija?

Ejzenštajn: Više-manje, da…

Staljin: Hm..Više-manje?… Istoriju sam i ja takođe pomalo izučavao, tako da i ja ponešto znam. Opričnina (опричнина – carski vojni odredi i istovremeno tajna policija, osnovani za vreme Ivana Groznog) je u vašem filmu pogrešno prikazana. Opričnina – to je kraljeva lična vojska. Za razliku od feudalne vojske koja je mogla u bilo kom trentku da smota svoje zastave, spakuje znamenja i napusti boljno polje, ovo je bila regularna armija. Da li vi razumete kakav je to bio progres? A vaši opričnici izgledaju kao da su iz Kju-kluks-klana.

Ejzenštajn: Ali oni imaju bele kapuljače, a ovi u filmu imaju crne.

Molotov: Što se same suštine tiče, to baš i nije neka razlika.

Staljin: Car je kod vas ispao nekako neodlučan i više mi liči na Hamleta nego na Ivana. Svi oko njega mu stalno nešto šapuću, sugerišu mu šta treba da radi. On svoje odluke ne donosi samostalno. A car Ivan je bio veliki i mudri vladar, i ako ga uporedimo s Lujem XI (vi ste čitali o Luju XI i o tome kako je u stvari on bio taj koji je pripremio osnove apsolutizma Luja XIV), onda postaje očigledno do koje je mere Ivan Grozni bio napredniji. Mudrost Ivana Groznog se sastojala u tome što je on čvrsto stajao na poziciji odbrane nacionalnih interesa, i u cilju zaštite od inostranog uticaja, on u svoju zemlju nije puštao strance. U tom smislu su u vašem predstavljanju Ivana Groznog učinjena mnoga odstupanja i tako dopušten veliki broj grešaka. Petar I je takođe bio veliki vladar, no on se suviše liberalno odnosio prema strancima, suviše široko je otvorio državne kapije i dozvolio inostranom uticaju da se razmahne. Dozvolio je da se Rusija ponemči. A tome je još više pomogla Ekatarina. I dalje, može li se dvor Aleksandra I nazvati ruskim dvorom? Ne. Bio je to nemački dvor.

Izvanredan potez Ivana Groznog, kao mudrog i odvažnog državnika, bio je taj što je on prvi uveo državni monopol na spoljnu trgovinu. Ivan Grozni je bio prvi, a Lenjin – drugi.

Ždanov: Ejzenštajnov Ivan Grozni je neurastenik.

Molotov: I uopšte, uporište čitavog fima je na njegovom duševnom stanju. Preterano se podvlače unutrašnje psihološke protivurečnosti i njegova lična preživljavanja.

Staljin: Istorijske ličnosti treba prikazivati tačno i u stilu epohe u kojoj su živeli. To što Ivan Grozni u prvom delu filma tako dugim poljupcima ljubi svoju ženu, to na primer nije u redu. U to vreme to nije bilo dozvoljeno.

Molotov: A u materijalu za drugi deo vidim da je drugi nastavak prosto ceo pritisnut niskim svodovima, nekim mračnim podrumima. Tamo nema svežeg vazduha, nema one moskovske širine. Mi tu nigde ne vidimo narod. Mogu se pokazivati razni razgovori, protivurečja, mogu i represije, ali ne samo to.

Staljin: Ivan Grozni je bio veoma žestok, veoma surov vladar. I to treba prikazati. Ali treba prikazati i to zašto je surovost vladara neophodna.

Recimo, jedna od grešaka Ivana Groznog je bila ta što nije posekao još pet feudalnih porodica. Da je na vreme uništio tih pet znamenitih bojarskih porodica, ne bi nam se dogodilo ni Vreme meteža (Смутное время; 1598-1613). A šta je car Ivan radio? On se posle svake izrečene i izvršene kazne, dugo kajao i Bogu molio. Ispada, sam mu je Bog u poslu smetao… Morao je da bude mnogo odlučniji.

Molotov: Istorijske događaje treba prikazivati osmišljeno i s razumevanjem. Evo na primer, imali smo jedan nemili slučaj s libretom Demijana Bednoga za operu Bogatir. Tamo se Demijan Bedni ismeva nad pokrštavanjem stanovništva u drevnoj Rusiji i to nije pravilan pristup. Hrišćansko pokrštavanje je u tom istorijskom trenutku bila progresivna stvar, pojava koju valja pohvaliti.

Staljin: Mi naravno baš i nismo neki veliki hrišćani, no ne sme se odricati progresivna uloga hrišćanstva u određenom periodu istorije. Za tadašnju rusku državu je ono značilo približavanje Zapadu, a ne orijentaciju na Istok…

Dalje, Staljin iznosi niz primedbi na interpretaciju lika Ivana Groznog i govori o tome da je Maljuta Skuratov bio veliki vojskovođa i o tome kako je on herojski poginuo u bitki za Livoniju.

Čerkasov mu odgovara da je kritika uvek dobrodošla, da je njemu lično, ona uvek bila od velike pomoći i da je Pudovkinov „Admiral Nahimov“, tek nakon usvajanja kritičkih primedbi postao stvarno odličan film. Ja sam uveren u to da smo za tako nešto i mi sasvim dovoljno sposobni – nastavlja Čerkasov i dodaje: Ja već godinama radim na liku Ivana Groznog i to ne samo na filmu već i u pozorištu. Taj sam lik iskreno zavoleo i smatram da bi neke ispravke scenarija učinile da film bude do kraja valjan i istinit.

Staljin: Pa hajde…(obraćajući se Molotovu i Ždanovu) da probamo?

Čerkasov: Ja sam uveren u to da će ispravke biti uspešne.

Staljin: Nek’ vam je bog na pomoći. (smeje se)

Ejzenštajn: Govorili smo već o vrlo uspelim sekvencama u prvom delu filma, a to nam daje uverenost u to da će i drugi deo biti dobar.

Staljin: To u čemu ste uspeli, to je dobro. Ali mi sada ne razgovaramo o tome šta je dobro. Mi sada govorimo samo o nedostacima.

Ejzenštajn ga pita da li će biti još nekih posebnih ukaza u vezi s filmom.

Staljin: Ja nisam tu da vama dajem naređenja. To što slušate su primedbe gledaoca. Istorijske ličnosti se moraju istinito prikazivati. Evo na primer skoro su nam pokazali Glinku. I kakav je to Glinka? Ma to je Maksim a ne Glinka! Njega glumi Čirkov, a on uopšte ne poseduje moć preobražavanja. Za glumca je najvažnija moć preobražavanja. (obraća se Čerkasovu) Vi na primer tu moć imate. Vi umete da se preobražavate.

Na to Ždanov govori kako se Čerkasov baš i nije proslavio s Ivanom Groznim, pa onda o tome da je bila tamo nekakva panika s filmom „Proleće“ i da je posle toga počeo da igra uloge čistača ulica. U filmu „U ime života“ on igra čistača ulica.

Čerkasov govori da on uglavnom igra careve, i da je igrao čak i Petra Prvog, i Alekseja.

Ždanov: Trudite se da pratite naslednu liniju…?

Staljin: Istorijske ličnosti se moraju verodostojno i snažno prikazivati. (obraća se Ejzenštajnu) Evo na primer „Aleksandar Nevski“. On je vaš, zar ne? Njega ste vi režirali? Ispalo je odlično! Najvažnije je sačuvati atmosferu istorijske epohe. Režiser može da odstupi od istorije, da podstakne svoju uobrazilju, no samo u okvirima stila istorijske epohe.

Ždanov napominje da se Ejzenštajn preterano zaneo igrom senki (što nepotrebno odvlači pažnju gledalaca od filmske radnje), kao i bradom Ivana Groznog. On suviše često podiže svoju glavu ne bi li svi videli njegovu dugu, šiljatu bradu.

Ejzenštajn obećava da će brada Ivana Groznog ubuduće biti kraća.

Staljin: (prisećajući se ostalih uloga iz prvog dela Ivana Groznog) Kurbski je izvrstan. Staricki (glumi ga Kadočnikov) je izuzetno dobar. On odlično lovi muve. Kao on je budući car – a ovamo rukama lovi muve! To je dobro. To su detalji koji otkrivaju suštinu čoveka…

Ponovo hvali Čerkasova za to što ume da se preobražava. Seća se i hvali Hmeljeva…

Čerkasov mu govori kako je mnogo od glumačkog zanata načio od Šaljapina, radeći kao statista u Marinskom pozorištu u Lenjingradu.

Staljin: Da, bio je to veliki glumac.

Staljin: (posle kraćeg razgovora o još nekim filmovima i glumcima) I tako znači, sva smo pitanja rešili. (obraća se Molotovu i Ždanovu) Šta vi mislite drugovi? Da damo mogućnost drugovima Čerkasovu i Ejzenštajnu da dovrše film? Dobro. Onda obavestite o tome druga Boljšakova.

Čerkasov pita o još nekim detaljima filma i spoljnom izgledu samog Ivana Groznog.

Staljin: Spolja Ivan Grozni sasvim dobro izgleda. Njega ne treba menjati.

Čerkasov: A ubistvo Starickog? Tu scenu možemo da ostavimo u scenariju?

Staljin: Da, možete. Ubistva su se događala.

Čerkasov: U scenariju je i scena u kojoj Maljuta Skuratov davi mitropolita Filipa.

Ždanov: To se dogodilo u Tverskom Otroč-manastiru?

Čerkasov: Možemo li i tu scenu da ostavimo?

Staljin je rekao da tu scenu svakako treba ostaviti. To bi bilo istorijski ispravno.

Molotov je ponovo naglasio da represije treba pokazivati, njih je čak nužno pokazivati, ali da treba pokazati i zašto su se one događale, u ime čega su one činjene. Zato scene političkih događaja treba da izađu iz podruma i zatvorenih prostora, i da se tako šire pokaže uloga države.

Čerkasov govori o svojim idejama o prepravljanju scenarija i o budućem scenariju za drugi deo filma.

Staljin: A kako će se film završiti? Da li bi bilo bolje napraviti još dva nastavka, to jest drugi i treći deo?

Ejzenštajn govori kako bi bolje bilo da se sjedini već snimljeni materijal drugog dela, s prepravkama i dopisanim delovima novog scenarija i da se tako napravi jedan dugačak film. S ovim predlogom su se svi složili.

Staljin: I, kako će se završiti film?

Čerkasov mu odgovara da će se film završiti slomom Livonije, tragičnom smrću Maljute Skuratova, izlaskom na more, gde u poslednoj sceni Ivan Grozni okružen vojskom stoji na obali i govori: „Do mora smo stigli i tu ćemo i ostati!“

Staljin: A baš se tako i desilo! Čak i malo lepše.

Čerkasov pita da li treba sinopsis budućeg scenarija nositi u Politbiro radi utvrđivanja ili usaglašavanja.

Staljin: Ne treba nikome ništa nositi. Rešavajte sve sami. I uopšte, na osnovu scenarija je teško donositi bilo kakve zaključke. Mnogo je lakše suditi kad se u rukama drži već gotov proizvod. (okreće se prema Molotovu) Vi bi verovatno voleli da pročitate scenario?

Molotov: Ne, moja specijalnost je nešto dugačija. Neka ga Boljšakov čita.

Ejzenštajn govori da bi bilo bolje da ih ne požuruju da završe ovaj film. Ova primedba kod svih izaziva veoma živu reakciju.

Staljin: Ni u kom slučaju nemojte žuriti. I uopšte, ubuduće ćemo sve zbrzane filmove konfiskovati, a onda i zabraniti njihovo prikazivanje. Rjepin je svoju sliku Zaporožci slikao 11 godina.

Molotov: 13 godina.

Staljin: (insistira) 11 godina.

Svi se slažu sa zaključkom da samo dugotrajni rad na nekom filmu može garantovati njegov visoki kvalitet. Što se Ivana Groznog tiče, Staljin govori da se na taj film može utrošiti još godina i po, dve, pa čak i tri, samo da na kraju on stvarno bude dobar. Taj film mora da izgleda veličanstveno, kao monumentalna skulptura. I uopšte, naš je gedalac već dorastao do nivoa kada može da konzumira samo dobru produkciju. Neka bude i manje filmova, no oni moraju da budu kvalitetni.

Pomenuli su i Celikovskuju (carica Anastasija) i potvrdili da je ona dosta dobra ne samo u toj, već i u drugim ulogama. No ona ipak nije glumica. Ona je u prvom redu balerina.

Ejzenštajn: Mi jesmo odgovorni za rad u studiju, no u Alma-Ati nikako nismo mogli da nađemo neku drugu glumicu koja bi nam odgovarala.

Staljin govori da režiser mora da bude nepopustljiv u svojim zahtevima. Boljka naših režisera je da se brzo i lako predaju kada naiđu na nekakve teškoće. Događa se da je za neku ulogu neophodan stvarno veliki glumac, a da se režiseri lako i naprečac saglašavaju da je daju glumcu kome ta uloga upšte ne odgovara.

Ejzenštajn: Tražili smo Goševu, no njeni iz Moskovskog hudožestvenog teatra nisu hteli da je puste da dođe u Alma-Atu. Trebalo nam je dve godine da nađemo caricu Anastasiju.

Staljin: Žarov na primer ne odgovara ulozi Maljute. On se neodgovorno i šarlatanski odnosi prema ulozi vojskovođe. To je neozbiljni vojskovođa.

Ždanov: Taj nikako ne valja. To nije Maljuta Skuratov, već nekakav lakrdijaš.

Čerkasov govori kako nažalost i na svoju veliku sramotu on nije video drugi deo Ivana Groznog. Kada je film definitivno bio montiran i prvi put probno prikazan, on se zbog nekog drugog posla nalazio u Lenjingradu.

Ejzenštajn dodaje da ni on nije video konačnu verziju filma jer se odmah nakon završetka snimanja razboleo.

Obe ove primedbe su izazvale među domaćinima veliko čuđenje. Razgovor se završio tako što nam je Staljin poželeo mnogo uspeha u daljem radu. „Bog vam pomogao!“ – bile su njegove poslednje reči.

Rukujemo se i odlazimo. Razgovor je završen u 12.10.

Prilikom rukovanja, Staljin se, onako više usput, zainteresovao za Ejzenštajnovo zdravlje.

Razgovor prepričali Ejzenštajn i Čerkasov, a zapisao ga B. N. Agapov.

***

No Ejzenštajn gubi vreme. On ne žuri s dogovorenim prepravkama scenarija i dosnimavanjem novih scena. Za to postoje i opravdani razlozi: Ejzenštajnovo zdravlje je dosta ozbiljno narušeno i on zbog bolesti srca odlazi u bolnicu na duže lečenje.

U međuvremenu se događaju zanimljive stvari. Staljin dodeljuje Ejzenštajnu mesto u Jevrejskom antifašističkom komitetu, komitetu budućih žrtava. Ejzenštajn koji nikada sebe nije smatrao za nekog velikog Jevrejina, saglašava se (a probaj da se ne saglasiš!), no s očiglednim nezadovoljstvom. Već 1947. je za sve članove komiteta bilo predviđeno da postanu žrtve buduće antijevrejske kampanje, a među njima treba da bude i Ejzenštajn, uzgred, jedini filmadžija u tom društvu. Staljin je inače, filmadžijama lako opraštao njihove „grehe“. Bili su mu i te kako potrebni. Opraštao jeste – ali ne i Ejzenštajnu. Njega je on uzeo na zub i samo je čekao da nešto „zabrlja“, pa da ga onda „službeno“ proglasi za narodnog neprijatelja i pošalje na streljanje. A za sada, neka ga, nek’ čeka. I na njega će doći red. A ako se popravi, ako prepravi svoj film, mi ćemo ga naravno pomilovati. Mada… ne znam, uostalom videćemo. Već mi je pun nos tog Ejzenštajna. S njim bi trebalo svakako raskrstiti jer ovako, svakom klovnu može pasti na pamet da izaziva Vožda.

I tada se umešalo proviđenje. Ejzenštajn je iznenada umro, moglo bi se reći – srećom. Jer po svoj prilici on i nije imao nameru da prepravlja svoj film, a kakve bi muke morao da preživi da su ga kojim slučajem na to prinudili, može se samo zamisliti. Bio je to pravi ćorsokak. Ejzenštajn se približio tom ćorsokaku, no smrt ga je sprečila da u njega kroči. Dogodilo se „samoubistvo filmom“, a samim tim se dogodilo i veliko pokajanje pred Bogom.

Tokom onog razgovora s Ejzenštajnom u Kremlju, Staljin je rekao: „ Recimo, jedna od grešaka Ivana Groznog je bila ta što nije posekao još pet feudalnih porodica. Da je na vreme uništio tih pet znamenitih bojarskih porodica, ne bi nam se dogodilo ni Vreme meteža. A šta je car Ivan radio? On se posle svake izrečene i izvršene kazne, dugo kajao i Bogu molio. Ispada, sam mu je Bog u poslu smetao… Morao je da bude mnogo odlučniji.“

„Bog mu je smetao“… I hvala Bogu što mu je smetao.

Evo, kao da je i ovoga puta „zasmetao“, i zato – pobedio. U sukobu s Đavolom, jedan jedini put tokom svih dugih godina Staljinove vladavine, pobedio je Bog.

 
Aleksandar Špagin, Diletant – časopis za popularizaciju istorije, januar 2012.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 20.08.2012.