- Peščanik - https://pescanik.net -

bog nije veliki

Christopher Hitchens
god is not Great
How Religion Poisons Everything

Twelve, New York, Boston, 2007.

Kristofer Hičens
bog nije veliki
Kako religija truje sve

Peščanik, Beograd, 2008.

Za Jana Mekjuana, u mirom ispunjenom sećanju na La Refulgencia

O, zlehuda sudbino ljudska, Rođena po zakonu jednom, a potčinjena drugom; Plod taštine, a taština ti zabranjena, Stvorena slabašna, a silina ti zapoveđena. – Fulke Grevil, Mustafa

I veruješ li zaista da takvima kao što si ti, Družini pilećeg mozga, izgladneloj, fanatičnoj, Bog dade tajnu, a od mene je sakri? Dobro, dobro – ma, nije važno! Veruj u to slobodno! – Rubaija Omara Hajama (prema prevodu Ričarda Le Galijena)

Mirno će oni umreti, tiho će se ugasiti u ime tvoje, a ugrobu će naći samo smrt. Ali mi ćemo sačuvati tajnu i radi njihove sreće mamićemoih nagradom nebeskom i večnom. – Veliki inkvizitor svom “spasiocu” u Braći Karamazovima

Prvo poglavlje
Blago rečeno

Ukoliko zainteresovani čitalac ne bude mogao da se zadovolji time što se neće složiti s piscem, pa stoga pokuša da otkrije koji su ga to gresi i nastranosti motivisali na pisanje ovakve knjige (a ja sam, naravno, takve sklonosti uočio upravo kod onih koji javno drže do dobročinstva, saosećanja i praštanja), onda se neće sporečkati samo sa nesaznatljivim Tvorcem čije ime se ne uzima u usta i koji je – pretpostavljam – odlučio da me stvori baš ovakvim kakav jesam. Čitalac će morati da oskrnavi i sećanje na dobru, časnu, jednostavnu ženu čvrste i iskrene vere po imenu Džin Vots.

Zadatak gospođice Vots bio je da me podučava poznavanju prirode, ali i veronauci, kada sam sa nekih devet godina pohađao školu u predgrađu Dartmura na jugozapadu Engleske. Često je đake vodila u šetnju dražesnim predelima mog i inače veoma lepog rodnog kraja i učila nas da imenujemo različite vrste ptica, drveća i biljaka. Zadivljujuća raznolikost bila je skrivena u tim šumarcima; čudo od ptičjih jaja položenih u složeno ispleteno gnezdo; kopriva koja nam žari noge (jer su kratke pantalone bile obavezne), a odmah do nje, nadohvat ruke, lišće koje umiruje upaljenu kožu: sve mi se to urezalo u sećanje baš kao i “lovočuvarski muzej” u kojem su tamošnji seljaci izlagali ulovljene pacove, lasice i druge štetočine i grabljivice, koje nam je podarilo, pretpostavljam, neko manje ljubazno božanstvo. Ako pročitate nezaboravne pastoralne pesme Džona Klera, osetićete nešto od muzike koju želim da vam dočaram.

Kasnije smo na časovima veronauke dobijali papiriće na kojima je pisalo “Potraži u Svetom pismu”, a koje je školi dostavljala nekakva državna institucija zadužena za nadzor veronauke. (Veronauka i svakodnevne verske službe bile su obavezne i država je vodila računa o njihovom sprovođenju.) Papirići su se sastojali od svega jednog stiha iz Starog ili Novog zaveta, a naš zadatak je bio da pronađemo mesto odakle je, i da pred razredom, ili učitelju, usmeno ili pismeno, prepričamo priču iz koje je stih izvučen i kažemo njenu poruku. Voleo sam tu vežbu, čak sam se u njoj isticao, tako da sam (kao i Berti Vuster) često dobijao najbolje ocene iz veronauke. To je bio moj prvi susret sa praktičnom i tekstualnom kritikom. Čitao sam sve što je pisalo pre traženog stiha, a zatim i sve stihove iza njega da bih bio siguran da sam shvatio “smisao” zadatog stiha. I dalje sam vešt u tome, što silno nervira neke moje neprijatelje; i dalje gajim poštovanje prema onima koje neki kritikuju jedino zbog toga što im je stil “samo” talmudski, kuranski ili “fundamentalistički”. Te vežbe su bile dobar i potreban mentalni i literarni trening.

No, onda je došao dan kada je jadna, draga gospođica Vots prevazišla samu sebe. Ambiciozno pokušavajući da spoji svoju ulogu instruktorke u poznavanju prirode i učiteljice Biblije, rekla je: “Eto vidite, deco, koliko je Bog moćan i velikodušan. On je svu travu i svo drveće napravio da bude zeleno, jer ta boja odmara naše oči. Zamislite da su umesto toga sve biljke ljubičaste ili narandžaste, kako bi to bilo strašno!”

Kakva greška, kakav promašaj! Voleo sam gospođicu Vots: ona je bila osećajna udovica bez dece, držala je simpatičnog ovčarskog psa koji se zaista zvao Rover i ponekad nas je posle škole pozivala na kolače i razne poslastice u svoju pomalo ruševnu staru kuću pored pruge. Ukoliko je satana odabrao baš nju da me namami u zamku i navede na pogrešan put, onda je mnogo domišljatiji od prevejane zmije u Rajskom vrtu. Gospođica Vots nikada nije podigla glas niti upotrebila silu – što se ne može reći za ostale moje učitelje – i uopšte je bila jedna od onih ljudi, od one vrste ovekovečene u Midlmarču, o kojima se može reći da “ukoliko vama i meni nije toliko loše koliko bi loše moglo biti”, onda “za to dobrim delom treba zahvaliti velikom broju onih koji su u veri živeli svoje tihe živote, i sada počivaju u grobovima koje niko ne obilazi”.

Kako god, bio sam iskreno zapanjen time što je rekla. Trake na mojim malim sandalama uvile su mi se oko gležnjeva od stida zbog nje. Sa devet godina nisam imao pojma da postoji teološki argument o postojanju boga i inteligentnog dizajna, niti o Darvinovoj evoluciji kao njegovom rivalu, kao što nisam znao ni za vezu fotosinteze i hlorofila. Tajne genoma bile su mi skrivene kao i svima u to doba. Tada još nisam posećivao predele u kojima je gotovo sve zastrašujuće ravnodušno ili neprijateljski nastrojeno prema ljudskom životu, ako ne i prema životu uopšte. Ali, naprosto sam znao, bezmalo kao da sam imao privilegiju da me prosvetli neki viši autoritet, da je moja učiteljica uspela u samo dve rečenice sve da postavi pogrešno. Naše oči su prilagođene prirodi, a ne obrnuto.

Neću se pretvarati da se svega tačno sećam, pa čak ni da se sećam kojim redom su se stvari odvijale, ali ubrzo posle ove epifanije počeo sam da primećujem i druge neobične stvari. Zašto se, ako je bog tvorac svih stvari, od nas očekuje da neprekidno ponavljamo da je “hvaljeni” zbog onoga što je učinio sasvim prirodnim putem? To mi je, pored ostalog, zvučalo servilno. Ako je Isus mogao da izleči slepca kojeg je slučajno sreo, što nije izlečio i slepilo kao takvo? Šta je tako čudesno u njegovom isterivanju đavola ako oni potom uđu u krdo svinja? To mi je delovalo zloslutno – bilo je više nalik crnoj magiji. Ako se već neprestano molimo, gde su rezultati? Zašto moram da ponavljam, javno, da sam bedni grešnik? Zašto se tema seksa smatra toliko opasnom? Ovi nesigurni i detinji prigovori su, kako sam u međuvremenu otkrio, široko rasprostranjeni, delom i zbog toga što nema religije koja na njih može da pruži zadovoljavajući odgovor. A onda se postavilo još jedno, značajnije pitanje. (Kažem “postavilo se” a ne “palo mi je na pamet”, jer ovo su prigovori koje nije moguće ni prevazići niti zaobići.) Direktor škole, koji je inače držao svakodnevnu službu i molitve i nosio u ruci Knjigu, i bio pomalo sadista i pritajeni homoseksualac (ali kome sam odavno sve oprostio zato što je probudio kod mene interesovanje za istoriju i pozajmio mi primerak P. Dž. Vudhausa), jedne večeri je zapodenuo ozbiljan razgovor sa nekolicinom nas učenika. “Vi možda sada ne vidite šta je svrha vere”, rekao nam je, “ali videćete jednog dana, kada počnete da gubite bliske i drage ljude.”

Opet sam osetio ubod neverice i nelagode. Pa to je kao da kaže da religija možda nije istina, ali nema veze, pošto nam može poslužiti kao oslonac kad nam zatreba uteha. Kako jadno! Tada sam imao skoro trinaest godina i postajao sam prilično nepodnošljivi mali inelektualac. Nisam još bio čuo za Zigmunda Frojda (a on bi mi svakako koristio u pokušaju da razumem direktora), ali upravo sam bio dobio priliku da naslutim ponešto od onoga o čemu govori njegov esej “Budućnost jedne iluzije”.

Gnjavim vas ovom celom pričom da bih vam pokazao kako nisam jedan od onih koji zbog zlostavljanja u detinjstvu, ili zbog brutalne indoktrinacije, više nisu u stanju da prihvate isceljujuću moć vere. Znam da su milioni ljudi doživeli takve stvari, i ne mislim da religiji može ili treba da bude oprošteno što je izazivala takve nesreće. (Nedavno smo videli kako je Rimokatoličku crkvu ukaljalo učestvovanje u neoprostivom grehu silovanja dece ili, kako bi se to latinski formulisalo, “ne sme se preskočiti nijedno dete”). Ali i druge, nereligijske organizacije, počinile su slične, ako ne i mnogo gore zločine.

Ipak, ostaju četiri prigovora religioznoj veri: ona potpuno pogrešno predstavlja poreklo čoveka i kosmosa; ona, zbog te početne greške, uspeva da poveže maksimum servilnosti sa maksimalnim solipsizmom; ona je istovremeno i rezultat i uzrok opasne represije seksualnosti i, konačno, ona je zasnovana na mišljenju koje je oblikovano isključivo našim željama.

Mislim da nisam arogantan kada kažem da sam ova četiri prigovora otkrio (a usput primetio i vulgarniju i očigledniju činjenicu da je religija instrument moćnika koji uz njenu pomoć sebi obezbeđuju dodatni autoritet) još pre nego što mi je glas mutirao. Potpuno sam uveren da su milioni drugih ljudi došli do sličnih zaključaka na manje-više isti način, takve ljude sam sretao na najrazličitijim mestima u desetinama različitih zemalja. Mnogi od njih nikada nisu bili vernici, dok su drugi nakon neke teške unutrašnje borbe napustili veru. Neke od njih je neverovanje naprasno zaslepelo – mada je verovatno da su njihovi trenuci zaslepljenosti bili manje epileptički i apokaliptički (kao što su se kasnije mogli racionalnije i moralnije opravdati) od onoga koji je doživeo Savle iz Tarsa dok je išao za Damask. I to je ono što želim da kažem o sebi i o onima koji misle kao ja – naša vera nije vera. Naši principi nisu verski. Mi se ne oslanjamo samo na nauku i razum budući da to dvoje, iako nužni, nisu dovoljni. Međutim, mi ne verujemo ni u šta što protivreči nauci ili razgnevljuje razum. Naša mišljenja se mogu razilaziti u mnogo čemu, ali slobodno istraživanje, otvorenost duha i bavljenje idejama zbog njih samih, to su stvari koje poštujemo. Ne držimo se svojih uverenja dogmatski: profesor Stiven Džej Guld i profesor Ričard Dokins se u mnogo čemu ne slažu u vezi  “isprekidane evolucije” i praznina u postdarvinističkoj teoriji, ali to ćemo razrešiti uz pomoć dokaza i razmišljanja, a ne putem uzajamne ekskomunikacije. (Uporno se prepirem sa profesorom Dokinsom i Danijelom Denetom zbog njihovog problematičnog predloga koji mi izaziva nelagodu – da se ateisti tašto nominuju za naziv “pametnih”.) Mi nismo imuni na privlačnost čuda, tajanstvenog i zapanjujućeg: imamo muziku i slikarstvo i književnost, i smatramo da Šekspir, Tolstoj, Šiler, Dostojevski i Džordž Eliot na bolji način tretiraju naše ozbiljne etičke dileme od mitskih poučnih priča iz svetih knjiga. Duh i – pošto nema bolje metafore – dušu bolje hrani književnost nego Sveto pismo. Mi ne verujemo u raj i pakao, pa ipak nema te statistike koja će dokazati da usled nedostatka tog laskanja i pretnji mi činimo više zločina iz pohlepe ili nasilja nego što ih čine vernici. (U stvari, kada bi bilo moguće sprovesti čestito statističko istraživanje, siguran sam da bi ono dokazalo da stvari stoje upravo suprotno.) Pomireni smo sa time da živimo samo jednom, izuzev kroz svoju decu, i srećni smo kada shvatimo da moramo da se sklonimo u kraj kako bi oni dobili mogućnost i prostor da idu svojim putem. Čini nam se da postoji makar mogućnost da ljudi, kada jednom prihvate ideju da je život kratak i težak, ipak postanu bolji, a ne gori jedni prema drugima. A potpuno smo uvereni da je moralan život moguć i bez religije. I znamo da je tačno zapažanje kako se upravo zahvaljujući religiji nebrojeno mnogo ljudi ponaša ne samo ništa bolje od ostalih, već sebi dopušta stvari nad kojim bi se zamislili ne samo upravnici bordela već i oni koji se bave etničkim čišćenjem.

Ali možda je najvažnije što nama nevernicima nije potrebna nikakva mašinerija za sprovođenje i primenu naše nevere. Mi smo oni koje je Blez Paskal imao u vidu kada je pisao čoveku koji je izjavio “takav sam da ne mogu da budem vernik”. U selu Montaju, tokom jednog od većih srednjovekovnih progona, inkvizitori su pitali ženu odakle joj jeretičke sumnje u postojanje pakla i vaskrsnuća. Naravno da je morala znati da se izlaže užasnoj opasnosti da je ti bogobojažljivi ljudi osude na smrt, ali je ipak odgovorila kako joj sumnje nije ulio niko drugi već da su se rodile u njoj samoj. (Često možete čuti vernike kako veličaju jednostavnost svog stada, ali ne i kada se javi ovakva spontana i savesna trezvenost i lucidnost; po njoj se gazilo i ona se bacala na lomaču, i to u tako velikom broju da nikada nećemo biti u stanju ni da imenujemo sve žrtve.)

Mi ne moramo da se okupljamo svakog dana, ili svake nedelje, ili uopšte bilo kog važnog ili radosnog dana da bismo objavili kako smo pravični ili da bismo pokajnički padali na kolena zbog svoje nedostojnosti. Nama ateistima nisu potrebni nikakvi sveštenici, niti bilo kakva sveštenička hijerarhija koja bi vodila računa o poštovanju doktrine. Odbojni su nam i žrtvovanje i ceremonije, kao i relikvije i obožavanje bilo kakvih slika ili predmeta (čak i predmeta kod čijeg oblikovanja je ljudska inovativnost  pokazala svoju najkorisniju stranu – listova papira povezanih u knjigu). Za nas nijedno mesto na zemlji nije i ne može biti “svetije” od nekog drugog; pompeznoj apsurdnosti hodočašća, ili naprosto užasu ubijanja civila u ime nekog svetog zida ili pećine ili hrama ili stene, mi kao protivtežu možemo da ponudimo lagani ili užurbani hod s jednog kraja biblioteke na drugi, od jedne galerije do druge, ili ručak s dragim prijateljem, a sve u potrazi za istinom, suštinom i lepotom. Neke od tih ekskurzija do police sa knjigama, ili na ručak ili do galerije, očigledno će nas, ukoliko su ozbiljne, dovesti u kontakt sa verom i vernicima, počev od velikih pobožnih slikara i kompozitora pa sve do dela Avgustina, Tome Akvinskog, Majmonida i Njumana. Ovi moćni učenjaci možda jesu napisali mnogo poganih i mnogo blesavih stvari, bili su smešne neznalice kada je reč o teoriji koja objašnjava kako bacili prenose bolesti, ili onoj o tome koje mesto Zemlja zauzima u Sunčevom sistemu, a kamoli u čitavom univerzumu, i to je jednostavan razlog zbog kojeg danas više nema takvih kao što su oni, i zbog kojeg takvih ni ubuduće više neće biti. Religija je davno izgovorila svoje poslednje razumljive, plemenite ili inspirativne reči, kada se pretvarala u hvale vredni, ali istovremeno i vrlo neodređeni i rasplinuti humanizam, kao u slučaju, recimo, Ditriha Bonhofera, hrabrog luteranskog pastora kojeg su nacisti obesili zato što nije hteo sa njima da sarađuje. Nećemo imati više proroka ili mudraca starog kova, i stoga današnji verski žar nije ništa drugo do odjek i ponavljanje prošlosti, povremeno glasan do vriska, kao da želi da se odbrani od sopstvene stravične praznine.

Neke apologije religije su u svojoj ograničenosti ipak naprosto sjajne (mogli bismo citirati Paskala), a neke isprazne i apsurdne (ovde je nemoguće izbeći K. S. Luisa) – no, obema je zajedničko to što moraju da se izlažu velikim naporima. Koliko je teško potvrditi nešto što je neverovatno! Asteci su svaki dan morali da otvore po jedan ljudski grudni koš samo da bi bili sigurni da će sunce sutradan izaći. Monoteisti, po pravilu, svog boga gnjave još češće, ukoliko nije gluv. Koliko se samo taštine skriva – i to loše skriva – u pretenziji da sebe proglasite za lični objekat božanskog plana? Koliko se samopoštovanja mora žrtvovati da bi se čovek neprekidno valjao u nelagodi budući da je svestan svojih greha? Od koliko nepotrebnih pretpostavki se mora poći i koliko je misaonih vratolomija neophodno da bi se svako novo naučno otkriće prihvatilo i prilagodilo na takav način da se “uklopi” u reči otkrovenja drevnih božanstava koje je čovek izmislio? Koliko je svetaca, čuda, saveta i konklava potrebno da bi se najpre napravila dogma, a da bi se potom – posle beskrajno mnogo nanesenog bola, posle gubitaka, apsurda i okrutnosti –ljudi osetili primoranim da se odreknu dogme? Bog nije stvorio čoveka prema svom liku. Očigledno je bilo upravo obrnuto, i u tome leži i sasvim jednostavno i bezbolno objašnjenje za brojnost bogova i religija, i za bratoubistva, kako među verama tako i unutar njih, koja svakodnevno gledamo oko sebe i koja uveliko usporavaju razvoj civilizacije.

Nekadašnji i sadašnji verski zločini nisu se dogodili zato što je čovek zao, već zbog prirodne činjenice da je ljudska vrsta, biološki gledano, samo delimično racionalna. Evolucija je dovela do toga da su nam čeoni režnjevi mozga premali, žlezde sa unutrašnjim lučenjem prevelike, dok su reproduktivni organi, očigledno, proizvod odluke nekakvog komiteta – što je recept za nesreću, koji i sam za sebe, i u kombinaciji s nekim drugim, sasvim sigurno vodi u nesreću i haos. Ipak, koliko je različito kada čovek ostavi po strani strasne vernike i pogleda Darvina, recimo, ili Hokinga ili Krika, koji u svom radu nisu pokazivali ništa manje strasti. I kada greše, ili kada pokazuju kako su pristrasni, što je neizbežno, oni mnogo više prosvetljuju od bilo koje lažno skromne religiozne osobe koja tašto pokušava da izračuna kvadraturu kruga i da objasni kako ona, puka kreacija Kreatora, uopšte može znati kakve su Kreatorove namere. Ne mogu svi da se slažu u pitanjima estetike, ali mi, sekularni humanisti, ateisti i agnostici, niti ne pomišljamo da čovečanstvo lišimo čuda i uteha. Ni najmanje. Ako malo vremena posvetite proučavanju zapanjujućih fotografija snimljenih teleskopom Habl, ući ćete u svet mnogo čudesniji, tajanstveniji i lepši – a istovremeno i mnogo haotičniji, sveobuhvatniji i strašniji – od bilo kakve priče o kreaciji ili “sudnjem danu”. Ako čitate Hokingove zapise o “horizontu događaja”, što je teorijski izraz za “crnu rupu” u koju bi, po teoriji, moglo da se upadne i da se vidi prošlost i budućnost (samo što, nažalost, onaj kome bi se to dogodilo ne bi, po definiciji, imao baš “dovoljno vremena” za gledanje), onda biste me veoma iznenadili ukoliko biste i dalje s divljenjem posmatrali Mojsija i njegovo nimalo impresivno “žbunje u plamenu”. Ako ispitate lepotu i simetriju duple spirale, a zatim na analizu date i vlastiti DNK, bićete impresionirani time što se u osnovi vašeg bića krije takav, gotovo savršen fenomen; uočićete, nadam se, i da imate mnogo zajedničkog sa drugim plemenima ljudske vrste (budući da su “rase”, kao i “kreacija”, već završile u korpi za smeće), i bićete dodatno fascinirani saznanjem da ste istovremeno u velikoj meri i deo životinjskog sveta. Kad sve to saznate, postajete konačno istinski skromni pred svojim tvorcem koji nije “neko”, već je to proces mutacije u kome ima mnogo više nasumičnosti nego što bi to vaša taština volela da prizna. Samo to je već dovoljno misteriozno i čudesno za jednog sisara: čak i najobrazovaniji čovek na svetu danas mora da prihvati – neću da kažem da prizna, kao što se tokom ispovesti priznaju gresi – da zna sve manje i manje, ali je polje obuhvaćeno njegovim sve manjim saznanjem zapravo sve veće.

U vezi sa utehom, budući da religiozni ljudi često tvrde da vera zadovoljava tu navodnu čovekovu potrebu, samo ću reći da oni koji nude lažnu utehu nisu ništa drugo do lažni prijatelji. Kritičari religije ne poriču da religija može da ublaži bol. Ali zato upozoravaju da je u pitanju placebo-efekat, šećerna vodica. Verovatno najpoznatiji pogrešni citat u moderno doba – a svakako najpopularniji u ovoj vrsti rasprave – jeste ona krilatica o tome da je Marks odbacio religiju rekavši kako je ona “opijum za narod”. Međutim, Marks, koji je izdanak linije rabina, shvatao je veru veoma ozbiljno i u svojim Dodacima kritici Hegelove Filozofije prava, rekao je:

“Religijska bijeda je jednim dielom izraz zbiljske bijede, a jednim dijelom protest protiv zbiljske bijede. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh bezdušnih prilika. Ona je opijum naroda. Prevladavanje religije kao iluzorne sreće naroda zahtjev je njegove zbiljske sreće. Zahtjev da napusti iluzije o svome stanju jeste zahtjev da napusti stanje u kome su iluzije potrebne, dakle kritika je religije u klici kritika doline suza čija je aureola religija. Kritika je potrgala imaginarno cvijeće s lanca ne zato da bi čovjek nosio lanac bez fantazije, bez radosti, nego da bi lanac odbacio i brao živi cvijet.”

Dakle, taj slavni pogrešni citat nije toliko “pogrešan citat” koliko je vulgaran pokušaj da se na pogrešan način predstavi filozofski napad na religiju. Oni koji su verovali u ono što su im sveštenici, rabini i imami govorili o tome šta i kako nevernici misle, malo kasnije će naići na još neka iznenađenja. Možda će posumnjati u ono što im je rečeno – to jest, možda naprosto više neće “verovati na reč”, a to je problem od kojeg treba krenuti.

Marks i Frojd, mora se priznati, nisu bili ni doktori, niti su se bavili egzaktnim naukama. Najbolje je posmatrati ih kao značajne i maštovite esejiste koji su umeli i da pogreše. Drugim rečima, kada se intelektualni univerzum promeni, ne treba biti toliko arogantan i sebe izuzimati od kritike. Ja bez ikakvog problema prihvatam da će neke protivrečnosti zauvek ostati protivrečnosti, da moždana kora kojom su sisari opremljeni nikada neće biti dovoljna za rešavanje nekih problema, i da će ponešto definitivno ostati nedostupno ljudskom umu. Ako se otkrije da je kosmos beskrajan, ili pak da ima kraja, za mene su oba ta otkrića podjednako zapanjujuća i neshvatljiva. Sreo sam mnogo mudrijih i oštroumnijih ljudi od sebe, ali ne poznajem nikoga ko bi mogao biti toliko mudar ili inteligentan da misli drugačije.

Stoga je i najblaža kritika religije istovremeno i najradikalnija i najrazornija. Religija je ljudski izum. A čak i oni koji su je izumeli nikako da se usaglase oko toga šta su njihovi proroci, iskupitelji i gurui zaista govorili i radili. A još manje mogu da nam kažu koje je “značenje” kasnijih otkrića i događaja koje su njihove religije na početku pokušale da onemoguće ili denunciraju. No, vernici i dalje tvrde da znaju! Ne samo da znaju, već da znaju sve. Ne samo da znaju da bog postoji, da je zamislio i nadgledao čitav poduhvat, već da znaju šta “on” od nas zahteva – počev od ishrane, preko raznih rituala pa do seksualnog morala. Drugim rečima, u velikoj i složenoj naučnoj diskusiji u okviru koje znamo sve više i više o sve manje i manje stvari, i u kojoj se, kako napredujemo, možemo nadati daljem prosvetljenju, jedna frakcija – i sama sastavljena od više zaraćenih frakcija – toliko je arogantna da nam tvrdi kako već raspolažemo svim ključnim znanjima koja su nam potrebna. Takva glupost, u kombinaciji sa takvom taštinom, već je sama po sebi dovoljna da “veru” isključi iz pomenute diskusije. Osoba koja je sigurna, i koja tvrdi da ima božanske garantije za to u šta je sigurna, danas spada u predstavnike detinjeg doba u razvoju ljudske vrste. Možda će nam dugo trebati da se oprostimo od takvih ljudi, ali taj proces odvajanja i opraštanja već je počeo i s njim ne treba odugovlačiti. Kao što to i inače ne treba činiti kada se od nekoga opraštate.

Verujem da kada biste me upoznali, možda ne biste ni poverovali da je ovo moje stanovište. Češće  se srećem i više vremena provodim sa prijateljima koji su vernici nego sa bilo kojom drugom vrstom ljudi. Oni me često nerviraju kada kažu da ja “tražim kavgu”, jer ja nisam takav, ili barem nisam na način na koji oni to misle. Ako bih se vratio u Devon, gde se nalazi grob gospođice Vots, koji niko ne posećuje, sigurno bih tiho sedeo u dnu neke stare keltske ili saksonske crkve. (Moj stav je na divan način izrazio Filip Larkin u pesmi “Odlazak u crkvu”.) Napisao sam knjigu o Džordžu Orvelu, koji bi mogao da bude moj heroj da imam neke heroje, i uznemirila me je njegova ravnodušnost prema spaljivanju crkvi u Kataloniji 1936. godine. Sofokle je, mnogo pre uspona monoteizma, pokazao da je Antigona govorila u ime ljudskog roda kada se zgražavala nad skrnavljenjem. Vernicima ostavljam da jedni drugima spaljuju crkve, džamije i sinagoge, i to je nešto na šta se uvek može računati da će činiti. Kada ulazim u džamiju, ja skidam cipele. Kada ulazim u sinagogu, pokrivam glavu. Jednom sam čak poštovao pravila indijskog ašrama, iako to nije bilo nimalo jednostavno. Roditelji nisu pokušavali da mi nametnu neku religiju. Verovatno je sreća što sam imao oca koji nije naročito voleo svoje strogo baptističko-kalvinističko vaspitanje, i majku koja je više volela asimilaciju – delom i mene radi – nego judaizam svojih predaka. Sada dovoljno poznajem sve religije da bih znao kako ću uvek i svuda biti nevernik, ali moj ateizam je protestantski ateizam. Prva stvar sa kojom se nisam složio bila je sjajna liturgija iz Biblije kralja Džejmsa i Kranmerovog molitvenika (liturgija koju je zatucana Anglikanska crkva olako odbacila). Kada mi je otac umro, i kada je sahranjen u kapeli koja gleda na Portsmut – istoj onoj u kojoj se general Ajzenhauer molio za uspeh noć pre “Dana D” 1944. godine – obratio sam se sa govornice u crkvi. Odabrao sam stihove iz Poslanice Savla iz Tarsa Filibljanima, koji će kasnije postati poznat kao “sveti Pavle” (glava 4, stih 8):

“I dalje, braćo moja, što je god istinito, što je god pošteno, što je god pravedno, što je god prečisto, što je god preljubazno, što je god slavno, i još ako ima koja dobrodjel, i ako ima koja pohvala, to mislite.”

Odabrao sam taj deo zato što je pun tuge i nekog smisla koji izmiče, nečega što će me pratiti do sudnjeg časa, i zato što izriče nalog koji je u suštini sekularan i jasno se izdvaja u pustinji agresivnih ponavljanja, pritužbi, besmislica i pretnji koje ga okružuju.

Rasprava sa verom je temelj i počelo svih rasprava, jer je to početak – ali ne i kraj – svih rasprava koje se tiču filozofije, nauke, istorije i ljudske prirode. Religija je takođe početak – a nikako i kraj – svih sukoba u vezi sa dobrim životom i pravednom državom. Religijska vera je, upravo zato što smo bića koja i dalje evoluiraju, neotklonjiva. Ona neće odumreti nikada, ili barem ne dok ne prevaziđemo strah od smrti, mraka, nepoznatog, ili strah jednih od drugih. Zbog toga ja takvu veru ne bih zabranio čak i kada bih bio u situaciji da tako nešto učinim. Vrlo velikodušno od mene, reći ćete. A hoće li i vernici sa svoje strane biti tako popustljivi prema meni? Pitam zato što postoji stvarna i ozbiljna razlika između mene i mojih religioznih prijatelja, i oni prijatelji koji su ozbiljni, i pravi prijatelji, dovoljno su iskreni da to priznaju. Što se mene tiče, sasvim je u redu da dolazim makar na micvu njihove dece, da se divim gotskim katedralama, da “poštujem” to što veruju kako je Kuran izdiktiran, i to baš na arapskom, jednom nepismenom trgovcu, ili da se zanimam za utehu kod vika, hinduista ili đaina. I sva je prilika da ću nastaviti tako da se ponašam ne insistirajući na uzvratnoj ljubaznosti – koja bi se sastojala u tome da i oni mene isto tako ostave na miru. To je nešto što religija naprosto ne može da učini. Dok ispisujem ove reči, i dok ih vi čitate, ljudi od vere, svako na svoj način, planiraju kako da unište i vas i mene, da unište sve što je čovečanstvo uspelo da izgradi s puno napora. Religija truje sve.

S engleskog prevela Aleksandra Kostić

Peščanik.net, 23.04.2008

ATEIZAM