- Peščanik - https://pescanik.net -

Bogdan, Bokan, najlon i Bjelica

Ja sam bio sa Bjelicom kad je upoznala Dragoslava Bokana, budućeg vođu Belih orlova i njenog budućeg „verenika”. To je bilo, ja mislim, u februaru 1990, kada sam u funkciji „filmskog kritičara” izvještavao sa Festa za Omladinski program. Isidora i ja smo otišli na dernek kod nekakvih beogradskih filmskih kritičara čija lica i imena su potpuno izbrisana iz mog pamćenja, ali koji su pripadali vrsti koja bi s ushićenjem pisala o porno filmovima ili najumobolnijim holivudskim produkcijama zato što bi ovi, šatro, narušavali misteriozne „žanrovske konvencije”. Elem, Bokan je bio prijatelj te kritičarske porodice, budući da se i on nekad bavio filmom. Bokan je netom došao iz Amerike, gdje se susretao sa „srpskom imigracijom” i iz Amerike je donio odjevni predmet koji je meni izgledao kao bavarski kaputić – od čohe, zelen, sa okruglom kragnom i prošivenim rubovima. Bokan je onda bulaznio o tome kako su Srbi arijevska rasa i kako svijet polako preuzimaju Jevreji i masoni – naročito masoni – i ja sam shvatio da je bavarski kaputić bio povezan sa njegovom težnjom da izgleda arijevski. I zaista, izgledao je kao Šicer iz Salaša u malom ritu, sa naočarima tankih oboda i tankim usnama i odsječnim govorom, karikatura palanačkog policajca. Bokan je očigledno bio specijalni slučaj štrebera, neko ko nikad nije mogao igrati lopte s ostalom djecom. Bio je tu i tip pod imenom Bogdan Zlatić, potomak „stare srpske porodice”, toliko stare da su već četrdeset i kusur godina zdušno prezirali komuniste, te nisu dozvoljavali Bogdanu da radi za njih. Otud je Bogdan završavao svoj treći fakultet – scenaristiku – sa diplomama iz prava i stomatologije. Bogdan je bio bucmast, sa bradom „intelektualca” – specijalni slučaj štrebera – i pričao je sa neobaveznim entuzijazmom studentarije, osim što je bio u ranim četrdesetim godinama. Bokan i Bogdan su, podsjećajući na Loleka i Boleka, čitavu noć pričali o tome ko je mason u Srbiji i Jugoslaviji, a ko nije. Bilo ih je vrlo malo koji nisu bili masoni. Ja sam uglavnom gledao televiziju te večeri – na programu je bila izvrsna engleska serija The Singing Detective – i kad se završila epizoda, Bokan i Bogdan su se, pjani, grlili i govorili jedan drugome: „Ja znam da si mason, al’ dobar si čovek!”.

Nakon tog derneka, Isidora i ja smo se zgražavali nad količinom gluposti koju su emitovali Bokan i Bogdan. Isidora mi je pričala o skupštini Udruženja filmskih kritičara Srbije na kojoj je došlo do omanjeg skandala, jer je jedan od imbecilnih kritičara zahtijevao amandman koji bi zabranio članu Udruženja da istovremeno bude i član masonske lože. Tada mi je izgledalo da ona prepoznaje bezumlje u svemu tome, da je ta glupost zgražava i da joj je jasno da su Bogdan i Bokan idioti – da su Bokan, Bogdan i masoni nevjerovatni, te tako nestvarni. Bio sam glup.

To su bila vremena kada sam se, kao i mnogi moji prijatelji, pravio da me se sve to ne dotiče – da su glupost i bezumlje tako daleko od mene da jedino što sam mogao da radim je da sve to prezirem sa arogantne distance. Ako se ljudi ne mogu prizvati pameti i vidjeti kako glupi i bezumni su Bokani i Bogdani i Radovani i Franje i Gojke, šta im ja mogu – ja koji sam bio permanentno priključen na pumpu pameti. To su bila vremena kad je jedan moj prijatelj pisao da se od najezde papaka i rata treba braniti plesom, kad smo mislili da se od šumskog nacionalizma i seljakluka branimo urbanim, urednim ispijanjem kafa u ugostiteljskom objektu znanom kao Teatar.

Svi ljudi koje ja znam (oklijevam da kažem „svi mi”, jer ne znam ko smo „mi”) imaju jednog ili više prijatelja „sa one strane”. Ne sa one strane granice, nego sa one strane razuma, sa one strane dobra i zla. Ja sam se dopisivao sa svojim najboljim prijateljem iz gimnazije Zoranom K, koji je završio u Beogradu nakon početka rata, sve dok nisam shvatio da je moj prijatelj nestao u tom bezumlju i da se ukazao neko drugi, bezuman. Nakon što sam mu u jednom pismu iz Chicaga napisao da je Milošević vrlo sličan Hitleru, zato što je nacional-socijalista, Zoran mi je napisao da je Hitler preporodio njemački narod, ubrizgao mu samopouzdanje i samopoštovanje. „Ali pri tome ostavljam po strani”, napisao mi je Zoran, „Jevreje koji su ubijeni.” Tu se naša korespondencija završila i nikad se neće nastaviti.

Isidora Bjelica je bila moja dobra prijateljica, sve dok nije prešla na onu stranu pameti, dobra i zla, i počela da misli da je rat umjetničko djelo, da je genocid performans, da su ratni zločinci romantični heroji, da je fašizam seksi, da je bezumlje isto što i strast. Moja je greška – s kojom nikako ne mogu da izdeveram i sebi oprostim, uprkos savjetima pametnih i cijenjenih ljudi – to što nisam primijetio kad je prešla na onu stranu. Bio sam previše zabavljen sobom i svojim ispraznim teorijama o individualnosti, pa sam propustio trenutak Isidorinog prelaska na drugu stranu. Da sam upratio taj trenutak, sad bih tačno znao u kom trenutku je počeo rat.

Nepotrebni povod ovom moraliziranju je autobiografski zapis Isidore Bjelice u beogradskom listu Dama. Čitajući ga, spopala me je blaga jeza, jer je to zapis koji dolazi s one strane. Ta jeza se, međutim, neobjašnjivo oblikovala u sliku skupog namještaja i tepiha, permanentno umotanih u najlon u kojem su dostavljeni u stan dobrostojeće gospođe (iz neke „stare” porodice). Gospođa drži svoj skupocjeni namještaj u najlonu, jer je to, u mračnoj provinciji u kojoj živi i izvodi performanse, jedini dokaz njenog aristokratskog statusa, a najlon usporava neizbježni proces truljenja i štiti namještaj od vulgarnih guzova.

BH Dani, 26.10.1998.

Peščanik.net, 29.04.2009.