- Peščanik - https://pescanik.net -

Boginja Izida pod suncem Vergine

Skopje, foto: Ivica Podobnik

Upotreba simbola u procesima konsolidacije makedonskog identiteta

Od samog raspada Jugoslavije i proglašenja nezavisne Makedonije u novembru 1991. balkanske države su se ustremile na glavne simbole makedonske državnosti. Ovaj pritisak je samo naglasio krhkost Makedonije prisiljavajući njene političke elite na “dvostruku borbu za priznanje”. Shodno tome, savremena strategija izgradnje makedonske nacije proistekla je iz konstitucionalnog nacionalizma, pošto je ustav iz 1991. privilegovao pripadnike jedne etnički definisane nacije, dajući manjinama drugorazredni status. Uopšte, konsolidacija nacionalnog identiteta Makedonaca je bila neskriveni državni prioritet.

Početna hipoteza ovog teksta je da su makedonske vladajuće elite posegle za pogrešnom strategijom izgradnje nacije, baš kao što je to učinjeno i u okolnim zemljama (Bugarska, Albanija, Srbija/Jugoslavija, Grčka). Drugim rečima, Makedonci su takođe podlegli “kompleksu porekla”, kako je Ivajlo Dičev metaforički opisao ovaj tragikomičan balkanski fenomen. Dalje, makedonske elite neprekidno naglašavaju samobitnost Makedonaca koja ih razlikuje od susednih naroda, igrajući se različitim istorijskim konceptima, kao što je na primer preovlađujući etno-mit o njihovom antičkom poreklu.

Jedan od zagovornika ove teorije je i Svetski makedonski kongres čije skupove redovno obezbeđuju konjanici sa svim simbolima i atributima falanke Aleksandra Velikog. Očigledno, takva ikonografija je osmišljena kako bi potvrdila kontinuitet sadašnjih Makedonaca sa “njihovim” antičkim precima. Čak je i bivši visoki zvaničnik SFRJ Vasil Tupurkovski objavio 1993. dvotomnu istoriju Makedonaca, čiji je prvi deo u potpunosti posvećen antičkoj Makedoniji. Na sličan način je 2004. i vojni istoričar Vančo Stojčev do detalja obradio Aleksandrov pohod na Persiju, u svojoj voluminoznoj vojnoj istoriji Makedonije.

Pojava nacionalističke VMRO-DPMNE kao vodeće političke partije u nezavisnoj Makedoniji, na simboličkoj ravni je oživela ideale VMRO i Kruševske republike, najvažnijih istorijskih simbola makedonske borbe za nezavisnost i slobodu. Samo sećanje na Ilindenski ustanak, taj glavni nacionalni mit, poslužilo je kao rezervoar nacionalizma u vreme socijalističkog režima, ali i kasnije. Ilindenski spomenik (zajedno sa beračima duvana) je jedini umetnički sadržaj na prvoj seriji makedonske banknote denar, izdate 1992. godine, nazvane po rimskom srebrnom novčiću denarius, što je takođe od simboličke važnosti. Nova vizuelna koncepcija makedonske novčanice obogaćena je narednih godina novim “apples and oranges” motivima, pa su se tako na licu i naličju denara ređali vrhovna egipatska boginja Izida (čija je statua pronađena u arheološkom nalazištu Stobi), madona Episkepis, Samuilova trvđava u Ohridu, tursko kupatilo, manastiri i crkve, pogled na Skoplje iz albanske kuće, zlatna maska, cvet maka, devojka za kompjuterom i slično.

Ovo nepredvidivo kombinovanje različitih tradicija i epoha i oživljavanje anatemizovanih ličnosti ima duboke korene u istoriji. U očima francuskih lingvista, čitava balkanska galama oko uzurpiranja Makedonije izgledala je kao “makedonska salata” ili kaša. Od kraja 19. veka Makedonci su u svom najbližem okruženju smatrani “amorfnom masom” (Cvijić), pogodnom za svaku vrstu nacionalne transformacije i manipulacije. Shodno tome, promoteri i nosioci jugoslovenske nacionalne politike između dva svetska rata poslužili su se takođe “gastronomskim” metaforama, poredeći nacionalno preoblikovanje Makedonaca sa “mešenjem testa”.

Usled neuspeha tako olako prihvaćene i rigidno primenjene srpske koncepcije s početka 1920-ih, jugoslovenske vlasti su počele da upotrebljavaju širi dijapazon simbola, trudeći se da obnove srpsko i jugoslovensko nacionalno osećanje tokom naredne decenije. U najvažnije spadaju toponimi, spomenici, verska infrastruktura, arhitektura, godišnjice koje slave “srpske oslobodioce” od turske vlasti, sa uobičajenim prenošenjem moštiju srpskih vojnika u kosturnice itd. Zloupotrebom i naturanjem simbola, vlasti su proizvele još veći otpor među makedonskim stanovništvom, što znači da je strategija simboličke izgradnje jugoslovenske nacije otišla daleko od željenog pravca.

U savremenoj Makedoniji proces izgradnje nacije je vidljiviji kao pokušaj konsolidacije identiteta nego li nacionalnog buđenja, koje je formalno okončano još u socijalističkoj Jugoslaviji. Zanimljivo, iako je nadnacionalni jugoslovenski identitet težio da postane nacionalni (umesto marginalizovanih etničkih), Josip Broz Tito je podržavao promociju makedonske nacionalne individualnosti kako bi podrio bugarske, srpske, albanske i grčke teritorijalne apetite.

Nezavisno od tradicionalnih aspiracija svojih balkanskih suseda, Makedonija se već duže vremena suočava i sa ozbiljnom unutrašnjom pretnjom u vidu albanskog nacionalnog problema. Makedonski političari su često potencirali nacionalnost kako bi obezbedili međunarodno priznanje, što je raširilo strah kod njihovih albanskih sugrađana da će neslovenski stanovnici Makedonije biti izuzeti iz procesa izgradnje države. Albanci, koji čine četvrtinu populacije, su doživljavani kao faktor razdora i ozbiljna smetnja za snaženje nove države zbog čega su izloženi svojevrsnoj diskriminaciji u makedonskoj birokratiji i prosvetnom sistemu. Diskutabilan je i tretman Albanaca u najuticajnijim udžbenicima i enciklopedijskim izdanjima, kao n primer u Makedonskom istorijskom rečniku iz 2001. godine. Pored činjenice da utvrđuje istorijski kontinuitet između antičke i moderne Makedonije, ova knjiga isključuje i prećutkuje sve “nemakedonske”, to jest etnički nepodobne delove iz istorije Makedonije. Albanska većina iz severozapadne Makedonije pojavljuje se jedino kao grupa koja je pomogla italijanskim okupacionim snagama tokom Drugog svetskog rata, ili u kontekstu ideologije velikoalbanske ideje koja je ugrožavala ideju o makedonskoj državi, kako tvrdi Štefan Troebst.

Slučaj makedonske nacionalne zastave otkriva nekoliko problema sa projektom izgradnje nacije, ukazujući na brzopletost i dezorijentaciju izvršnih organa vlasti. Nakon ekonomske blokade koju je uvela Grčka sredinom 1990-ih, vlasti u Skoplju su morale ukloniti antički makedonski simbol sa zastave – tzv. sunce Vergine (mesto u severnoj Grčkoj u kome su pronađeni ostaci drevnih makedonskih kraljeva), grb dinastije Filipa Makedonskog, i zameniti ga osmokrakim “novim suncem slobode” koje se pominje i u makedonskoj nacionalnoj himni. U početku, nova zastava nije bila prihvaćena kod konzervativnih Makedonaca, pa su dugo vremena u zvaničnoj upotrebi bile obe zastave. U opštinama u kojima je vladala nacionalistička VMRO-DPMNE na javnim zdanjima su se vijorile isključivo stare zastave.

Za razliku od ove smušene i nekonzistentne strategije makedonskih vlasti, javno isticanje albanskih zastava u severozapadnoj Makedoniji (uključujući i Skoplje) sadrži nedvosmislenu simboličku poruku. Upotreba zvaničnih simbola Republike Albanije mogla bi u najmanju ruku biti provokativna, implicirajući širenje jedne države na račun druge. Albanski etno-mit o njihovom ilirskom poreklu direktno je suprotstavljen pomenutom makedonskom etno-mitu. On je čak i realizovan na kratko, kada je proglašena nezavisna teritorija Ilirida u zapadnim krajevima Makedonije, što je rezultiralo oružanim sukobima 2001. i Ohridskim mirovnim sporazumom. Značajan deo makedonskog društva smatrao je državu jedinim zaštitnikom svog nacionalnog identiteta i stoga se suprotstavio nameri Ohridskog sporazuma da revidira ustav i podari široka prava manjinama. Za mnoge Makedonce prihvatanje sporazuma je značilo gubitak sigurnosti, kako tvrdi Ulf Brunbauer. Sa druge strane, držanje naroda u neprekidnom strahu i napetosti, uz podsticanje straha od kulturne apsorpcije, godilo je makedonskim političarima jer su tako lakše opstajali na vlasti, što je primetio i mladi makedonski etnolog Davorin Trpeski.

Ipak, raspaljivanje istorijske mašte sa puno entuzijazma među svim društvenim slojevima započeto je još nakon 1944. kada se makedonska republika pojavila na kartama, istina, samo kao deo jugoslovenske federacije. Mlade političke i kulturne elite započele su proces izgradnje nacije eksploatišući simbol “otadžbine” kao kombinaciju upečatljivih slika iz prošlosti i geografskih elemenata, kako bi efektnije prikazale nacionalni kolektiv. Za tu svrhu državne vlasti su osnivale naročite kulturne institucije, kao što su Institut za nacionalnu istoriju i Muzej Makedonije. Posle 1991. mnoge naučne konferencije su bile posvećene istorijskim ličnostima koje su do tada bile od marginalnog značaja. Makedonski istoričari počinju da pišu mitove o poreklu, doživljavajući bavljenje nacionalnim temama kao svoju patriotsku obavezu. Neskrivena politizacija istorije i nacionalnog pitanja može stvoriti utisak da je proces izgradnje makedonske nacije još uvek nedovršen, tvrdi Brunbauer.

Stvaranje novog političkog entiteta-države, praćeno je i formiranjem posebne kulture kroz standardizaciju makedonskog jezika i pisma, pošto je on imao odlučujuću ulogu u definisanju pojma nacije još od davnina. Na važnost jezika za nacionalni identitet ukazuje to da su očuvanje ili izgradnja jezika gotovo uvek bili primarni cilj nacionalizama, a nacionalni pokreti često viđeni kao jezički pokreti. I pored važnosti ovog kulturnog momenta, on je u prvi plan stavljao makedonsku pripadnost vizantijsko-cincarskom kulturnom pojasu. Dakle, pored normiranja jezika, trebalo je pristupiti i stvaranju autonomne Makedonske pravoslavne crkve. Ironično, komunistički režim je bio prinuđen da sarađuje sa pravoslavnom verskom zajednicom kako bi iznedrio i učvrstio novi nacionalni identitet. Crkva je postala osnovno oruđe za konsolidovanje Makedonaca kao nacije, kao i usvajanje simbola i mitova antičke Makedonije, koji su prethodno bili deo grčkog nacionalnog identiteta.

Milenijumski krst, kao jedan od najglamuroznijih simbola Skoplja, izgrađen je 2002. pod okriljem Makedonske pravoslavne crkve na vrhu planine Vodno, umesto malog krsta iz turskog doba. Da li je ovaj 67 metara visoki spomenik svojevrstan vizuelni odgovor na digitalne zvuke koji svakog podneva dopiru iz skopskih džamija, odzvanjajući sa obe strane Vardara? Ova simbolička protivteža je svakako uspostavljena kako bi ohrabrila pravoslavne stanovnike Skoplja, ali je takođe mogla biti provokativna za veliku muslimansku zajednicu u gradu. Pošto je tadašnji premijer Georgievski donirao budžetska sredstva kako bi se završila izgradnja, komunistička opozicija je počela da ga optužuje za rasipništvo, upoređujući izgled grada sa velikom grobnicom iznad koje je poboden milenijumski krst!

Slika o sopstvenoj posebnosti, to jest različitosti u odnosu na druge isticanjem makedonske jedinstvenosti, preovlađuje i u modernoj sakralnoj arhitekturi, čak i po cenu verske protivrečnosti. Pravoslavna mitropolitska ili Saborna crkva Svetog Klimenta u Skoplju, nalik nekoj postmodernoj konstrukciji, građena je od 1972. pa sve do 1990. godine. Crkva je sva u kupolama i lukovima, a jedna od kapela je posvećena caru Konstantinu i carici Heleni. Ako izuzmemo megalomaniju fresko-umetnika koji je oslikao Isusa Hrista na površini od 70 kvadratnih metara, ova crkva odskače od kanona u još dva slučaja. Štaviše, ispred hrama se nalazi orijentalna česma koju je donirala Islamska verska zajednica. Ova aglomeracija i mešanje simbola različitih verskih tradicija i epoha može izgledati kao izražavanje međuverske tolerancije i kulturnog jedinstva, ali takođe ukazuje i na haotičnu strategiju u ovoj formi izgradnje nacije.

Folklor, kao sredstvo formiranja nacionalne svesti je takođe korišćen radi legitimizacije političkog projekta pred sopstvenim narodom kao i pred međunarodnom zajednicom. Političari i pisci neprekidno ističu različitost sopstvene nacionalne tradicije u odnosu na susedne narode, kako bi i u političkom smislu povukli definitvnu granicu. Ne iznenađuje što su pioniri izgradnje makedonske nacionalne države bili književnici koji su u svojoj politički angažovanoj poeziji pisali makedonskim jezikom, u doba kada on još nije bio ni standardizovan. Međutim, u pokušajima da Makedonce izdvoje od ostalih balkanskih nacija i kultura, bilo je dosta preterivanja. Pozivajući se na finansijske razloge tokom 1960-ih, kratkovide političke elite su planirale da iz Enciklopedije Jugoslavije ekstrahuju sve delove koje se odnose na Makedoniju i publikuju ih zasebno! Čuveni hrvatski i jugoslovenski pisac Miroslav Krleža (glavni urednik tog velikog leksikografskog poduhvata) ljutito je kritikovao svoje makedonske kolege, poručivši im da to nije bila stvar za ekonomisanje, već se ticala kulturne politike.

Nakon 1991. makedonska narodna umetnost je postala prigodno marketinško sredstvo za međunarodnu promociju nezavisne makedonske države. Jedan od kulturnih produkata institucionalizacije narodne muzike i igre bio je stvaranje posebnog makedonskog plesnog prototipa. Međutim, već od ranih devedesetih godina došao je novi parakulturni uticaj sa severa u vidu vulgarizovane pop-folk muzike, zadovoljavajući najniže porive osiromašenog stanovništva. U Skoplju je trećina radio-stanica puštala narodnu muziku koja je naročito bila popularna među etničkim manjinama. Ova „dobrovoljna regresija“ do koje je došlo pod uticajem arogantne balkanske intime bila je vrsta „kontrakulturne strategije“, kako je jedan bugarski filozof ispravno primetio. U tom smislu, zanimljivo je obratiti pažnju i na ostale vidljive promene u društvenim aktivnostima i navikama, koje su takođe sastavni deo nacionalnog identiteta (makedonska muzika, književnost, životni stil, odevanje, nacionalna kuhinja i ishrana, arhitektura, sport itd).

Projekat Skopje 2014 predstavlja klimaks urbanističkog nacionalizma koji još uvek izaziva kontroverzna tumačenja njegove simbolike, značenja i uticaja na politički i društveni život Makedonije. Dvadesetak monumentalnih građevina muzeja i državnih institucija, mahom replika antičkih zdanja, te četrdesetak mermernih i bronzanih statua, načičkanih duž vardarskog keja podelili su i samu makedonsku javnost u trenutku nepodnošljive ekonomske krize. Procene vrednosti realizacije ovog estetski nesvakidašnjeg poduhvata, ili urbanističkog izliva “retardiranog nacionalizma” i “istorijskog kiča”, kako ga kvalifikuju levičarski nastrojeni oponenti, kreću se i do pola milijarde evra! Iako je osnovna ideja autora projekta bila dokazivanje kontinuiteta sa antičkom Makedonijom Aleksandra Velikog i njegovog oca Filipa II, krajnji efekat je bio potpuno suprotan, pa je i londonski The Guardian ironično primetio kako su skopski intelektualci imali osećaj da je njihova prestonica preko noći pretvorena u minijaturni Las Vegas.

Ako je upotreba simbola trebalo da osnaži vezu identiteta između vlasti i građana, onda rezultati istraživanja Skopskog centra za istraživanje i politiku, a koji pokazuju da dve trećine Makedonaca i dalje žali za Jugoslavijom, sugerišu da je takva politika ostala bez očekivanih rezultata. Da li je flertovanje sa gotovo nespojivim simbolima različitih imperija, vera, epoha i tradicija proizvelo željeni cilj ideologa makedonske nacije? Izgleda da nije.

Peščanik.net, 06.09.2013.

MAKEDONIJA