- Peščanik - https://pescanik.net -

Boravak u pravoslavnom gulagu

„Donesite ašov“, naredio je Keba.

„Kakav ašov“, pitao sam se; iako sam po forumima čitao da tuku ašovom, ono malo ljudskosti u meni nije htelo da poveruje da je to istina.

„’Ajde, uvuci nogavice u čarape i namesti se“, naredio je opet mirnim glasom Keba. (…) „Kolena na klupu, telo preko stola a dvojica nek’ mu drže ruke“, rekao je, dok je zamahivao ašovom po vazduhu kao da ga zagreva.

Tri lika su uhvatila Igora za ruke prosto se radujući. Dosta njih se smejalo onom što dolazi. Nisam mogao da verujem među kakve ljude sam zapao.

Kad je Igor bio namešten kako treba, poč’o je da seva ašov. Keba ga je podizao koliko god je mogao pa u silaznoj putanji dodavao na silu zemljine teže i svoju silu. (…) Popio je pet ašova, a onda ga je saterao ispod ikone Bogorodice s Isusom i krenuo s pesničenjem. Nije ga pucao iz sve snage ali rukavice su bile pune olova. Lepo se videlo kako mu lice otiče posle svakog udarca. Valjda da odmori pesnice, udarao ga je laktovima po licu. Onda mu je naredio da skine patike i ostane u čarapama pa da se opet namesti za ašove. Primio je još pet komada i čovek se bukvalno usrao.

Tad sam skapirao zašto se nogavice stavljaju u čarape. Ipak se tu jede.

A tu su i ikone Isusa Hrista, Bogorodice s malim Isusom, Svetog oca Simeona Bogoprimca i još neka ikona iza stolice na začelju gde sedi Keba kada nema oca Dejana, i gde sedi glavnokomandujući otac Branislav koji je i posedovao ovaj centar u Crnoj Reci i još tri u okolini Loznice.

*

Vest glasi ovako: u ponedeljak, 06-08-2012. godine, upravnik samozvanog i takozvanog Centra za lečenje zavisnosti od droge, alkohola, duvana i kocke „Sretenje“ u Jadarskoj Lešnici kraj Loznice, protojerej Branislav Peranović (54), aka „otac Branislav“, klirik i nadrilekar, već od ranije ozloglašen po svom metodu „lečenja“ narkomanije (i drugih bolesti zavisnosti) brutalnom silom, optužen je da je mnogostrukim udarcima motkom usmrtio štićenika ove ustanove, Nebojšu Zarupca (39).

Ubistvo se dogodilo nakon što se Zarubac s vikenda vratio, po proceni oca Branislava, drogiran. Što je bio dovoljan razlog da se primeni uobičajen metod kažnjavanja koji je ovog puta naprosto otišao predaleko i završio onako kako je mogao i toliko puta ranije (a pravo je čudo da nije) – ubistvom.

Protojerej Branislav je uhapšen nakon što je sam pozvao policiju i prijavio ubistvo. U javnosti se već sutradan po ovom tragičnom događaju podigla silna halabuka. Svi mediji i društvene mreže bili su doslovno preko noći zapljusnuti vestima o protojereju-batinašu optuženom za ubistvo. Policija i novinari opkolili su kamp koji je napustilo pedesetak njegovih zbunjenih i obeshrabrenih štićenika i uputilo se svojim kućama. Isto je učinila i supruga te verna saradnica oca Branislava, (protinica) Milanka Peranović, i njihovo dvoje odrasle dece.

Najstrašniji problem s ovom tragedijom jeste u tome što je mogla i morala da bude predupređena. Atipične metode „lečenja narkomana“, specijalnost oca Branislava, već su nekoliko godina dobro poznate srpskoj javnosti. Kao i postojanje u međuvremenu raspuštenog „terapijsko-duhovnog“ gulaga, sačinjenog od četiri „centra“ ili „kampa“ (Crna reka, Cikote, Dvorska, Cer) čiji je ponosni osnivač, vlasnik i štaviše guru bio upravo Peranović i u kojima su obespravljeni narkomani tretirani kao robovi i primoravani na težak fizički rad, duge verske obrede i ceremonije, izgladnjivanje, sporadično nasilje ili ponižavanje od strane nadređenih nasilnika te povremena uterivanja u pamet okrutnim batinanjima.

Poznate su i mnogobrojne sporedne ekstravagancije ovog po mnogo čemu atipičnog prote. Svojevremeno duhovni savetnik beogradske fensi-šmensi ekipe, upravo one koja gaji posebnu strast prema new age-pravoslavlju i bla-truć-duhovnosti, u slobodno vreme honorarni predavač na Odseku za psihoterapiju i duhovno savetovanje u nekakvom čudu od škole pompeznog naziva University of Natural Medicine, otac Branislav – ta renesansna individua – ujedno je i strastveni ljubitelj brzih i teških motora te zagriženi biker. Što ovaj tragični slučaj dovodi u bizarnu vezu s ubistvom koje je pre nepuna tri meseca u Dubrovniku počinio jedan drugi sveštenik-biker – hm, koliko li ih je? – Don Ivan Sinanović. No, kako se sve sličnosti tom bizarnom podudarnošću iscrpljuju, vratimo se odmah našoj priči.

Elem, prota Branislav i njegovi originalni metodi lečenja postali su poznati široj javnosti u Srbiji na proleće 2009. godine kad su snimci tajno zabeleženi mobilnim telefonom u Centru za bolesti zavisnosti „Crna reka“ dospeli najpre u časopis Vreme, a onda i na televiziju B92. Scene batinanja ašovom po zadnjici praćene premlaćivanjem pesnicama, laktovima i kolenima po licu i glavi emitovane su na vestima ove televizije, a kad se afera razbuktala protojerej Branislav Peranović lično je gostovao na političkoj emisiji „Stanje nacije“.

*

U vestima na B92, tog 21. maja 2009. godine u četiri sata, krenulo je ono o čemu smo svi u Crnoj reci maštali otvorenih očiju iz dana u dan. Početak kraja “centra”. Snimak u kom je zabeležen Keba kako lupa ašove nekom momku i kako ga pesniči. Neviđena tenzija se digla za nekoliko minuta koliko je trebalo da svi saznaju šta se dešava na TV-u. Osetili smo da je gotovo. Kraj mučenja.

(…)

U emisiji TV B92 „Stanje nacije“ gostovao je otac Branislav. Naravno, teme su bile „centar“ i batinanje. Voditeljka proziva Branislava i on u jednom trenutku kaže da nije znao da se tako strašne batine dobijaju i da on tako nešto nije odobrio. Šamar-dva jeste ali tako jake batine nije. Odjednom, svi smo postali hrabri. Glasno smo se nasmejali njegovoj izjavi. Onda puste – prvi put – onaj snimak na kom se vidi kako otac Branislav lično ašovom mlati po bulji jednog momka. Zgranuo se. Nije znao šta da kaže. Uživao sam u njegovoj nemoći iz sve snage. „Dosta je bilo i tvoga“, pomislio sam zadovoljno.

*

Međutim, da li je zaista bilo dosta?

Ispostavilo se, samo nekoliko meseci kasnije, da očigledno nije. Iako se javnost, podstaknuta ovim slučajem, trošila beskonačnom raspravom po pitanju jedne složene društvene i medicinske dileme – treba li narkomane, onako čisto terapijski, mlatiti kao volove ili zapravo ne? – (pri čemu su mnogi, navedimo to čisto da ostane zabeleženo, uz raznorazne racionalizacije ili čak bez njih, smatrali da treba, te da su metodi oca Branislava svrsishodni, delotvorni i etički ispravni), crkvene i svetovne vlasti odlučno su upozoravale da nikakvo nasilje neće biti tolerisano, podignute su optužnice i zapretilo se smenjivanjem upravnika Centra. Međutim, od svega toga nije se dogodilo praktično ništa.

Dvojica Peranovićevih vernih batinaša dobili su zatvorske kazne ispod zakonskog minimuma za silovanje, dok sam protojerej Branislav nikada nije kažnjen. Naprotiv, njegov položaj u crkvenim krugovima kao da se čitavim skandalom dodatno učvrstio i samo nekoliko meseci nakon skandala proglašen je „eparhijskim savetnikom za borbu protiv narkomanije“. Tiho napustivši centar „Crna reka“, ali ne i svoje oprobane metode „lečenja“, pokrenuo je novi kamp, „Sretenje“, u kom je neometano nastavio s uobičajenom „praksom“ ponižavanja, izgladnjivanja, premlaćivanja i drugih sadističkih zloupotreba štićenika i pacijenata.

Za to je imao uglavnom prećutnu a povremeno i aktivnu podršku države i crkve. Dokaz za to je ona posprdna komedija (čija je direktna tragična posledica grozna smrt Nebojše Zarupca) kad je – nema tome ni pola godine – Ivica Dačić, u svojstvu ministra policije, s patrijarhom srpskim Irinejom potpisao tzv. „Memorandum o saradnji MUP-a i SPC na sprovođenju Strategije za borbu protiv droga u Srbiji“. Uvereni u neophodnost „planskog, zajedničkog rada“ jedan sveštenik i jedan policajac su, potpuno zaobilazeći medicinsku struku, svojim cenjenim potpisima praktično aminovali postojanje ovakvih nadrilekarskih ustanova. I dali podsticaj stvaranju novih.

I dok su na konferenciji za štampu spominjali Crnu reku tek uzgredno i ovlašno, kao „primer zloupotrebe“, teško je zamisliti da Dačić i Irinej nisu znali da famozni i flambojantni otac Branislav, nekažnjeni crnorečki „pop-batinaš“, u svom novom Centru za bolesti zavisnosti i dalje narkomaniju „leči“ premlaćivanjem ašovom po zadnjici, gumenim crevom po bosim tabanima, ili pesnicama u rukavicama ispunjenim olovom, laktovima i kolenima po licu i glavi.

Stoga verujemo da je Dačić, ističući da su „u borbi protiv tog zla (narkomanije) dobrodošli svi koji na bilo koji način mogu da pomognu“, svakako računao i na protojereja Branislava Peranovića.

*

„Čudi me da nije već ranije ubio nekoga“, rekao mi je Nikola Pjević (40) kad sam ga zamolio da mi ukratko prokomentariše ubistvo Zarupca i hapšenje oca Branislava. “Po meni on je bolestan čovek. Psihopata koji je uživao da maltretira ljude i koji je i svoje pulene učinio takvima.“

Ovaj Beograđanin je samo jedan od mnogih koji su prošli kroz pakao „lečilišta“ oca Branislava. Kao dugogodišnji heroinski zavisnik, preko pola godine (od novembra 2008. pa do maja 2009. godine) proveo je u kampovima Crna reka i Cikote koje i danas naziva „govnjivim kvazi-pravoslavnim ‘lečilištem’“. Sve što je tamo video i doživeo opisao je ispovednom romanu nazvanom „Strah“ iz kog su i izvodi kojima je protkan ovaj tekst.

Strah je najučestalija reč u ovom možda srazmerno sirovom ali zato hiperdinamičnom Pjevićevom rukopisu. „Znaš, čovek tamo dođe potpuno sjeban, u krizi, bez tela, bez mozga“, objasnio mi je. „A oni od samog početka uteruju veliki strah u te ljude. I sve vreme vlada strah. Tako ih oni drže pod kontrolom. Nas nekoliko koji smo imali nešto svesti pričali smo među sobom, ali i to je bilo nategnuto jer ne možeš nikom verovati tamo. Nikad ne znaš da li će neko da te cinkari. Eto takva je atmosfera vladala. Strah.“

Pjevićevo mišljenje o ocu Branislavu i njegovim aktivnostima izuzetno je negativno. Sedmomesečno „lečenje“ njegovim radikalnim tretmanom rezultiralo je samo time da je već prvog dana po otpuštanju ponovo bio na heroinu. Što, po njemu, i ne čudi.

„Ne znam kako bi uopšte bilo kome mogle da pomognu fizičke kazne, kako bi nekom moglo da pomogne to neprestano ponižavanje od strane batinaša ali i samog oca Branislava. U tome su uostalom učestvovali i članovi njegove porodice. Protinica Milanka i njihovo dvoje dece s visine su gledali na nas. Izdavali su nam naređenja. I deca su nam naređivala. Mislim čak da je njihov sin i tukao te ljude tamo zajedno s ocem. Tako da, ako je među štićenicima i bilo onih koji su verovali da im taj tretman pomaže, mislim da su verovali jedino iz straha.“

Spomenuo sam pojedine roditelje koji su i 2009. kao i danas bili iznenađujuće glasni u odbrani postupaka oca Branislava, pa i majku ubijenog Zarupca koja je za medije izjavila da neće ići na pogreb rođenog sina.

„Znaš“, odgovorio mi je Pjević, „mnogo roditelja jako pati zbog narkomanije svoje dece i dođe trenutak kada više ne mogu da izdrže. Mnogima je lakše da ostave svoju decu tamo da neko drugi vodi računa o njima jer oni ne mogu da se izbore. A i sami su jednako podložni pranju mozga od strane oca Branislava i njegovih saradnika. Nema tu nikakve dobronamernosti. Sve se to samo krilo iza pravoslavlja, a poenta je da je sve bilo zbog love. Recimo, dok sam ja bio tamo, tarifa je iznosila 350 evra mesečno. A samo u Crnoj reci je u svakom trenutku bilo minimum sto ljudi, dok je u ostala tri centra ukupno bilo najmanje još toliko. Pa ti izračunaj. To je davalo prihod od barem 70.000 evra mesečno. A kuvalo se na drva i jedino za šta se trošila struja bile su sijalice i ukupno dva bojlera na stotinu ljudi. Radili smo od jutra do mraka a hranili su nas splačinama iz donacija. Uveren sam da je sve to bilo zbog otimačine.“

Pjević danas živi na vrhu jedne idilične planine. Nakon relapsa po povratku iz Crne reke konačno se skinuo s heroina krajem 2010. godine uz pomoć lekara iz Specijalne bolnice za bolesti zavisnosti u Drajzerovoj ulici u Beogradu. Reklo bi se da je zadovoljan sobom. Nismo se sreli, razgovarali smo telefonom ali zvučao mi je poput osobe koja je s glavom na ramenima prošla kroz zlo i naopako a sad je ponovo spremna da se raduje životu. Napisao je, uostalom, svoju priču.

Nisam izdržao a da ga, za kraj, ne upitam nije li mu čitavo to iskustvo s ocem Branislavom i sedmomesečni boravak u njegovoj mračnoj imperiji barem na neki način pomoglo.

Nikola Pjević kao da je očekivao to pitanje. „Pazi, pomoglo mi je, ali samo u jednom smislu“, uzvratio mi je. „Nakon sve te obespravljenosti, gladovanja i nemaštine u Crnoj reci naučio sam da cenim svoje male slobode i neke obične životne stvari. Eto, jedino u tom smislu mi je pomoglo.“

*

A otac Branislav?

Kao optuženik za ubistvo Nebojše Zarupca, on je u sredu, 08.08.2012, izveden pred istražnog sudiju Višeg suda u Šapcu. Kako se i moglo očekivati, izjasnio se da nije kriv. Priznao je krivicu samo za nanošenje lakih telesnih povreda koje je još jednom slobodno pripisao prirodi terapije. Stavljajući mu na teret da je žrtvi naneo „veliki broj udaraca drvenim štapom i pesnicama u predelu lica, nogu i trupa i da je toliki broj udaraca doveo do gubitka svesti i gušenja želudačnim sadržajem“ sudija Slobodan Velisavljević odredio je građaninu Branislavu Peranoviću (54) jednomesečni pritvor.

Istovremeno, episkop šabački Lavrentije je „privremeno zabranio sveštenodejstvo“ ovom protojereju do okončanja sudskog postupka a „zbog osnovane sumnje da je počinio ubistvo“.

Ako se Peranovićeva krivica dokaže, preti mu zatvorska kazna od pet do petnaest godina. Mislim, međutim, da bi šteta bila da se ovom sadisti ne sudi i za mnoge njegove ranije zločine. Oni se broje na desetine. U tom smislu, njegova zatvorska kazna morala bi da bude mnogo duža od predložene.

No, bilo kako bilo, čini se – ukoliko otac Branislav opet nekim čudom ne izmigolji pravdi – da je Nikola Pjević ipak bio u pravu kad je u maju 2009, gledajući na televiziji njegov prvi krah, pomislio: Dosta je bilo i tvoga.

Pune tri godine kasnije mogli bismo da mu klimnemo sa zadovoljstvom: Dosta je bilo, zaista.

Samo da tu okasnelu pravdu nije morao da plati glavom nesrećni Nebojša Zarubac.

*

Sutradan se nije išlo u kamenolom. Sem seckaroša i sudopera svi su bili slobodni. Ja nisam ni čistio klonje. Mrzelo me. Onda sam shvatio koliko je taj ašov moćna sprava. Do pre par dana nisam mogao ni da pomislim na to da me nešto mrzi, a sada jednostavno nisam uradio svoj posao.

Posle ručka isto se nije radilo. Vlastela je čekala da vidi šta će da se desi s „centrom“. Prestali su da nas verbalno zajebavaju. Niko od njih me više nije zvao „matori“, „starče“, „džukelo matora“ i slično. Fina promena.

Stalno sam očekivao da se pojavi murija i kaže da idemo kući. Ništa se nije radilo sem sudova, seckanja i lakiranja brvnara što su ionako obavljali najmlađi u „centru“.

(…)

Nakon jedne prozivke ispostavi se da fali jedan momak. Popov sin iz Arilja koji je dobio batine koje je naredio otac Branislav zato što je u letnjikovcu beležio psovke ostalih momaka. Žestoko su ga olešili.

Dežurni su ga potražili po „centru“ ali ga nije bilo. „Nemojte ni da ga tražite“, rekao je otac Dejan.

„To je to, znači“, pomislio sam. „Zaista je gotovo.“

(U tekstu su korišćeni izvodi iz neobjavljenog romana „Strah“ Nikole Pjevića)

Jutarnji list, 11.08.2012.

E-novine, 13.08.2012.

Peščanik.net, 14.08.2012.