Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva proymovirat će 4. novembra 2009. Bosanski atlas ratnih zločina i internetski portal. Iz IDC-a objašnjavaju da Atlas nudi “pristup činjenicama o masovnim ubistvima, silovanjima, žrtvama rata, sudskim presudama, kao i podacima o uništavanju vjerskog, kulturnog i historijskog naslijeđa BiH”.
Svi ovi podaci će biti postavljeni na portalu, dakle dostupni svima, što ovaj projekt čini još značajnijim.
“Atlas predstavlja i digitalni memorijal svim žrtvama proteklog rata bez obzira na njihovu etničku, religijsku, političku i socijalnu pripadnost”, kažu u IDC-u i dodaju: “IDC je shvatio da sistematsko sakupljanje i analiza činjenica o uzrocima, događajima i posljedicama rata u BiH kao takva nije dovoljna da pomogne proces demokratizacije bh. društva i ostvarenja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Zbog toga je IDC odlučio da proširi svoj rad kako bi podaci postali dostupni javnosti, što će zauzvrat pomoći da se promijeni društvena klima mržnje, podjela i potencijalni sukob u BiH.”
Osnovna motivacija nosilaca projekta bila je, kako navode, potreba da rezultati istraživanja IDC-a budu dostupni široj javnosti i uložen je ogroman napor kako bi šira javnost imala pristup nepristranim, temeljno istraženim i dokumentiranim informacijama o ratnim događajima u BiH, a pokretanje Atlasa novi je, kažu, način doprinosa demokratizaciji znanja o prošlosti i to samo na osnovu činjenica. Atlas je primarno baziran na projektu IDC-a Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1991 – 1995, koji je do današnjeg dana najopsežnije i najobuhvatnije istraživanje ratnih dešavanja u BiH.
Svako ko ima pristup internetu moći će posjetiti web portal IDC-a, dobiti fajlove Atlasa i koristeći Google Earth zumirati kartu BiH, a zatim dodatno zumirati sva područja zemlje i vidjeti lokacije masovnih grobnica, masovnih ubistava, mjesta uništenih vjerskih objekata, mjesta memorijala i spomenika, koji su povezani s ratom 1992. – 1995.
Događaji predstavljeni u Atlasu su grupirani u skladu sa Ženevskom konvencijom i Konvencijom za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida. Ono što Atlas čini posebno izvanrednim jeste činjenica da su lokacije ne samo precizno označene na karti (locirane u određenim ulicama ili poljima), kao i da su dokumentarni dokazi onoga što se desilo također povezani sa svakom lokacijom, kao što su, naprimjer, fotografije i videozapisi razaranja, spomenici ili groblja.
Mjesta masovnih grobnica (gdje god da su tijela identificirana) povezana su sa listom žrtava dobijenom iz baze podataka IDC-a. Svaka općina je označena, a uz nju su podaci o njenim stanovnicima koji su ubijeni ili nestali tokom rata.
Do ideje da se napravi digitalni Atlas došlo se, prema Mirsadu Tokači, direktoru IDC-a, spojem iskustva i ideja mladih IT stručnjaka. “Počelo je od razmišljanja kako da u 21. vijeku napravimo alat u digitalnom formatu koji će pružiti efikasnu, brzu, dostupnu informaciju. Na ideju smo došli prije nekih godinu i po dana i zahvaljujući našim donatorima, Ambasadi Kraljevine Norveške, Švedskoj agenciji za međunarodni razvoj i Fondaciji Charles Stewart Mott, mi smo uspjeli. Sva je pamet domaća.”
“Pokretanje Atlasa postavlja nove standarde pristupačnosti sakupljenim podacima o kršenju ljudskih prava za sve institucije i organizacije koje rade s ovim temama ne samo u BiH, već i širom svijeta. To dokazuje da je moguće napraviti da informacije budu dostupne široj publici bez ugrožavanja privatnosti podataka”, navode iz IDC-a i dodaju da “Atlas smanjuje prostor za manipulacije činjenicama”.
U IDC-u navode da iza svake lokacije označene na Atlasu stoje godine obimnog rada na terenu, sakupljanja podataka i unakrsne provjere informacija. Vizualna dokumentacija i izjave žrtava i svjedoka o ratnim dešavanjima su često popraćene skorijim fotografijama lokacija zločina. Tim IDC-a je do sada posjetio više od hiljadu mjesta na kojima su počinjeni zločini da bi ta mjesta geokodirali, ali, također, da bi dokumentirali trenutno stanje mjesta gdje su počinjena stravična zvjerstva.
Nije rijetko da su mjesta masovnih grobnica pokrivena samo žbunjem i travom i Atlas dokumentira “ne samo ratne događaje, već i današnje stanje kolektivnog sjećanja na ratnu prošlost”. No, iz IDC-a naglašavaju da su “mjesta i dokumentacija do sada dostupni kroz Atlas samo kapljica u obimu zločina i njihove dokumentacije, koja bi trebala biti javna”.
Tehnička specifičnost projekta je prema Tokači to “da smo mi tehnologiju Google Eartha povezali s našom bazom podataka, a odlazeći na teren i obilazeći stotine pa i hiljade mjesta, mi smo geokodirali sve te događaje i onda vas klikom na ikonu Google Eartha vodi na lokaciju i veže našu bazu podataka kao izvor informacija. Mislimo da smo napravili jedan izuzetno važan početni korak, a mi ćemo provesti još godine puneći taj Atlas. Nama preostaje proces, koji smo započeli, pisane arhive i to će se završiti u narednih godinu dana, tako da će u Atlasu biti moguće i vidjeti i izvode iz pojedinih izjava svjedoka.
Neko ko nije bio u opkoljenom Sarajevu, njemu je teško objasniti šta se to u Sarajevu događalo, ali kad on dođe na mapu Sarajeva koju ćemo mi sada uz pomoć Google Eartha moći ponuditi, kad vidi sve te ikone rasprsnute po gradu, kad vidi lokacije gdje je bilo snajpersko dejstvo, gdje su se desila masovna ubistva, gdje su se desila pojedinačna ubistva, gdje su razoreni kulturno-historijski spomenici, gdje su porušene ili oštećene džamije, crkve, sinagoge, gdje su spaljene firme…”
I pored ogromnog značaja ovog projekta, koji se nema sa čime uporediti, jer nikad ništa slično nije urađeno u BiH, Tokača se još prije promocije Atlasa našao na udaru žestokih kritika koje ga, pored ostalog, optužuju da će njegovim istraživanjem doći do nove manipulacije žrtvama.
Tokača: Napadi te vrste, da mi manipuliramo podacima, prvo trebaju biti utemeljeni. Ako ja objavim u Danima spisak poginulih građana Sarajeva, ili ako zajedno sa Svjetlom riječi objavim nekoliko hiljada imena građana hrvatske nacionalnosti, koji su poginuli ’91. – ’95., onda bi neko morao da se pojavi i da kaže na koji sam ja to način manipulirao tim imenima. Ne može se reći da manipuliram nečim ako ja nudim javnosti to što ja radim. Oni koji mene optužuju zapravo ne nude ništa.
Dani: Jedna od najčešćih primjedbi odnosi se na metodologiju Vašeg rada.
Tokača: Mene su optužili da ja ovdje mijenjam karakter rata. Prvo, kad se radi jedno istraživanje vi možete praviti vlastitu metodologiju, koristeći, naravno, metodološka iskustva. Mi smo rekli da prije svega moramo napraviti nekoliko nivoa. Prvi nivo koji smo mi utvrdili bila je podjela na civile i vojnike. Zašto na civile i vojnike?
Zato što je to osnovni polazni status. Ono što moji kritičari ne razumiju jeste razlika koja nastaje u okolnostima smrti. Civil može da bude u borbenoj aktivnosti, kao što i vojnik može biti, i to oni zovu borac. Međunarodno pravo poznaje status borac, dakle neko ko je poginuo u borbenim dejstvima, i ratni vojni zarobljenik koji potpada pod Ženevsku konvenciju. Kritikovati klasifikaciju žrtava, koju smo mi napravili, zapravo je kritika žrtava koje ne znaju ništa o međunarodnom pravu. Kako ću ja promijeniti karakter rata?
Karakter rata je utvrdio Međunarodni sud u Haagu koji je precizno utvrdio da se u BiH radi o međunarodnom sukobu, a međunarodni sukob može da postoji samo između međunarodnih pravnih subjekata, a to su Bosna, Srbija, itd. Prema tome je apsolutno jasno, bilo koje istraživanje ove vrste ni na koji način ne može određivati karakter rata. Ovo nema nikakve veze s određivanjem karaktera rata. Ono što je ponudilo ovo istraživanje po prvi put, dakle što ta kvazinauka nikada nije uspjela, jeste da smo mi pokazali i vremensku distribuciju smrti i da smo dokazali da su se ključni zločini desili u periodu april – august ’92. godine, a ne samo da je to genocid u Srebrenici, i upravo to što smo mi uradili je uzeto u obzir pri mijenjanju optužnice u Karadžićevom slučaju.
U našem istraživanju imamo 689 izvora. Imati tako veliki broj izvora znači imati jedno bogatstvo dokumenata. Žrtvu smo stavili u centar istraživanja i za svaku žrtvu vezali sve moguće izvore. I ono što je prikupljeno u Komisiji za ratne zločine.
Dani: Optužuju Vas i da ste prisvojili dokumentaciju te Komisije.
Tokača: Ja nikad nisam krio da se dokumentacija Komisije nalazi kod mene, ali ta se Komisija nikad nije bavila popisom žrtava. Tu arhivu je IDC sačuvao. Umjesto da se meni oda priznanje što sam sačuvao, što je ta arhiva korištena u Tribunalu, što se danas koristi na domaćim sudovima, meni se spočitava da ja nju koristim. Pa naravno da ću je koristiti. Šta treba, da je bacim u smeće?
Dani: Je li ta arhiva korištena u predmetu BiH protiv Srbije?
Tokača: Nije, nažalost.
Dani: Zašto?
Tokača: Nisu htjeli.
Dani: Navodno ste upravo Vi odbili da date tu dokumentaciju.
Tokača: Ne. Nije tačno. Oni su tražili da ljudske gubitke koriste u tom, ali ne možete koristiti nešto nekompletno. Ja sam ih molio da pomognu da se završi to istraživanje o ljudskim gubicima i 2005. sam imao razgovore sa čovjekom koji je zastupao BiH. Oni nisu našli za shodno da pomognu, nego su mene pustili da se sam snalazim i kako sam mogao završiti istraživanje? “Završio” sam tek 2007. U završnoj fazi spora BiH protiv Srbije me je pozvao Van den Biesen u Amsterdam, bio je koadvokat Softiću. Niko to nije znao i to prvi put za javnost govorim.
On je bio na sastanku u Predsjedništvu kad je govoreno kako je važno da ja završim svoje istraživanje, i kako je strašno važno da Amor Mašović završi svoje što prije kako bi se to donijelo pred sud. Nažalost, politički funkcioneri i svi oni koji su tada bili na vlasti, nisu prstom mrdnuli. U Amsterdamu sam objasnio kakvi su to podaci i čovjek se čudom čudio da je u našoj optužnici ostao podatak da je 5.000 ubijenih u Kozarcu. Nebuloza. U cijelom Prijedoru nije toliko ubijeno. Nesposobnost timova koji su na tome radili sad se želi na mene svaliti. Kao i laži da sam ja te podatke dao protivničkoj strani. Nikad s njima nisam imao nikakav kontakt. Naša istraživanja su bila prilično tačna, ali izgleda 100.000 nekome nije bilo puno.
U prva dva mjeseca rata je ubijeno 5.000 Bošnjaka. Ko je bio vojna sila tad? Zašto to nisu dokazivali? Zašto na to nisu usmjerili svoju pažnju? Ako tvrde da su tako genijalni, da je njihova metodologija neupitna, pa gdje su ti rezultati? Ne napadaju oni ove koji sjede i ništa ne rade. Oni napadaju one koji su nešto napravili, jer ti koji su nešto napravili su ušli u njihove torove, u njihove zabrane, u njihove monopole na historijsku istinu, oni žele da vladaju time. Njima nije stalo do istine. Oni žele vlast nad suočavanjem s prošlošću. Oni žele da je kreiraju. Evo ja odmah priznajem da ovo ništa ne valja, javno, nek’ oni naprave nešto bolje, pa neka donesu, i to je onda kvalitetna rasprava činjenicama. Ja sam izložen javnom linču, uvredama, lijepljenju etiketa po starim oprobanim komunističkim metodama. Sve su to stare komunjare.
Dani: Govorite o Smailu Čekiću i Rusmiru Mahmutćehajiću?
Tokača: To su ljudi koji su doktorirali na teritorijalnoj odbrani i civilnoj zaštiti. Zato sam im rekao da su bijeli medvjedi, oni žive u jednom svijetu koji ne postoji. Oni su zaboravili šta se desilo u međuvremenu. Nema više monopola. Nema više kvazititula. Nema samoproglašenih intelektualaca. Oni žele da ljude zatvore u nacionalne torove.
Dani: Spomenuli smo promociju knjige Ewe Tabeau u Sarajevu koja govori o demografskim gubicima u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije. Ta knjiga je izdata u Beogradu. Je li to dokaz koliko je malo na tom polju urađeno u BiH?
Tokača: To je samo rezultat ovoga o čemu mi sve vrijeme pričamo: nerad onih koji bi morali raditi svoj posao. Umjesto da država, ma šta to značilo u našim uslovima, bude zainteresirana da se takva vrsta podataka izda, sakupi i publicira ovdje, to se uradilo u Beogradu. Bolje išta nego ništa, ali to smo mi, valjda, trebali da uradimo ovdje.
Dani: Kolika je uloga politike u svemu tome?
Tokača: Ne rade oni ovo bez tih šaptanja. Imaju oni svoje političke mentore. Oni da nemaju razne, prije svega nacionalističke političke mentore, oni bi već bili zbrisani sa scene. Svaka ozbiljna država bi već to raščistila jer nema rezultata. Ovdje se radi o tome da su zapravo oni u funkciji politike. Mi danas pričamo o krahu federalnog budžeta i o predimenzioniranim reparacijama, plaćanju raznih kvaziboraca, kvaziinvalida, kvazišehidskih porodica i to se želi zaštititi.
Dani: Otvarate problem koji je u BiH veliki i vrlo osjetljiv. Ko te kvazikategorije štiti?
Tokača: Cijeli sistem vlasti generira iz toga, iz tih predimenzioniranih fondova koje ne može izdržati privreda ove zemlje. I to se jednom mora raščistiti. Neko će sigurno raščistiti. O tome se tek sad priča kad je Monetarni fond zatvorio pipe. Ne stotine, nego hiljade, ako ne i desetine hiljada nezakonitih korisnika tih beneficija postoji. Projekt ljudskih gubitaka će, između ostalog, i to pokrenuti. Vrlo brzo.
Dženana Karup-Druško, BH Dani, 30.10.2009.
Peščanik.net, 31.10.2009.