Život piše romane, opće je poznata stvar, ali svašta još život piše osim romana. Piše on i bajke i drame, piše tragedije, komedije, humoreske, novele, eseje, poeziju, epove, uopće život je jedan multižanrovski pisac širokog zamaha. Piše tako život i kratku prozu. Naročito voli kratku prozu; ljubavne priče, sportske priče, znanstvenofantastične priče, ove priče, one priče. Svake godine u ovo doba, recimo, život ispisuje najljepše božićne priče. A najljepšu od svih najljepših božićnih priča ispisao je život ovih dana u gradu Mostaru.
“Dragi prijatelji, mila braćo u Kristu i hrvatskom rodu!”, piše tako miloj braći u Mostar hrvatski mučenik, duhovnik, isposnik, brat u Kristu i hrvatskom rodu Dario Kordić, duhovni sponzor malonogometne momčadi lašvanskog HVO-a, u slobodno vrijeme ratni zločinac i masovni ubojica na odsluženju dvadesetpetogodišnje robije u zatvoru “Karlau” u austrijskom Grazu, u ove adventske dane, po vlastitim riječima, “ispunjen predbožićnim mirom i radošću, najdublje ganut čudesnom božićnom pričom koju je u našem stolnom gradu Mostaru prikazala naša ljubljena, junačka momčad Hrvatskog vijeća obrane iz divne središnje Bosne”.
Što je to tako razgalilo srce Darija Kordića, ispunjeno predbožićnim mirom i radošću? Udruženje ratnih veterana HVO-a iz Mostara šesnaesti put je organiziralo tradicionalni božićni turnir u malom nogometu, na kojemu su nastupale šezdeset četiri momčadi iz cijele Velike Hrvatske i Republike Srpske, od Ploča do Mostara, od Viteza do Nevesinja. Velika Hrvatska, dakako, ne postoji u stvarnom životu, ali podsjećam da je ovo božićna priča, u kojoj su svakojaka čudesa moguća. U mostarskoj je dvorani tako cijelim zidom razvijen golemi transparent s ljupkim natpisom “Za Hrvatsku i za dom – HVIDRA Mostar”, sve kako ne bi bilo nesporazuma za koga se i za što borio mostarski HVO i gdje se točno nalazi Mostar.
Je li to razgalilo srce Darija Kordića? Preveliko je njegovo srce da bi ga razgalio samo jedan turnir i jedan transparent. Nije Velika Hrvatska tako velika da bi sama po sebi, sa sve Republikom Srpskom, ispunila i razgalila veliko srce Darija Kordića. Veća od Velike Hrvatske bila je, naime, veličanstvena pobjeda autsajderske momčadi HVO-a Središnje Bosne znakovita imena – “Dario Kordić”.
“Najsrdačnije grlim sve naše hrabre hrvatske branitelje, časne organizatore iz HVIDR-e, sve sudionike, igrače, trenere i čelništva momčadi, čestitajući svim pobjednicima ovoga turnira”, piše tako brat u Kristu i hrvatskom rodu Dario Kordić, duhovni sponzor istoimene momčadi: “Svemogućem Bogu hvala i slava jer je on, maleno djetešce Isus, ekipu HVO-a Središnje Bosne vodio do čudesnih pobjeda kao David u nadmetanju s nogometnim Golijatima. Presretan sam što je u ove svete dane došašća ekipa iz središnje Bosne, šireći ljubav, dočekana bratskom dobrotom i otvorenim srcima domaćina iz prelijepe hercegove zemlje, ujedinjujući tako našu svetu hrvatsku grudu – Herceg Bosnu.”
Na kraju te “čudesne božićne priče”, eto, malonogometna ekipa “Dario Kordić”, “naša ljubljena junačka momčad Hrvatskog vijeća obrane iz divne središnje Bosne”, prošla je pet kola i ušla u završnicu božićnog turnira, i tamo, sred stolnoga grada Mostara, vođena “malenim djetešcetom Isusom”, u finalu čudesno pobijedila favoriziranu ekipu Porto Tolero iz Ploča, branitelje naslova.
A “maleno djetešce Isus”, u slobodno vrijeme trener malonogometne ekipe “Dario Kordić”, vrišti od nepojamne sreće, nebesa se tresu od Isusove glasne dječje radosti.
– Opet Playstation?!! – uletjela u Isusovu sobu Majka Božja. – Šta smo rekli za Playstation?
– Još samo ova utakmica, mama! Igram “HVIDR-u 2010”, to je najnovija igrica! – kumi maleno djetešce s joystickom u rukama. – Vidi, ušao sam u finale!
– Tata te već sat vremena čeka u radionici!!
– Ali mama, moooolim te! Rođendan mi je…
– Rođendan ti je u petak! – prekine ga Majka i strogo pogleda, pa se od tog pogleda sva nekako raznježi. – Okej, samo još jedna, i pališ u radionicu! I nema Playstationa do petka!!
Tako je, “vođena malenim djetešcetom Isusom”, ekipa “Dario Kordić” u finalu pobijedila 6:3. Pa ipak, čini se da ni to nije toliko ganulo hrvatskog mučenika, duhovnika, isposnika, milog brata u Kristu i hrvatskom rodu Darija Kordića, duhovnog sponzora malonogometne momčadi lašvanskog HVO-a. Bit će ipak da ga je “predbožićnom radošću” više od pobjede na terenu ispunila pobjeda na počasnoj klupi, gdje se slavlju momčadi “Dario Kordić” pridružilo visoko svehrvatsko izaslanstvo na čelu s predsjednikom HDZ-a Bosne i Hercegovine Draganom Čovićem i predsjednicom Federacije BiH Borjanom Krišto, te gradonačelnicima Zagreba i Metkovića Milanom Bandićem i Stipom Gabrićem Jambom.
Skakalo je srce Dariju Kordiću kad je čuo da je pehar pobjedničkoj ekipi, momčadi dakle koja nosi ime osuđenog ratnog zločinca, dodijelio predsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a, iz junačkih mu je grudi umalo iskočilo kad je vidio dirljive zajedničke fotografije visokih gostiju i igrača u majicama s likom osuđenog ratnog zločinca, lupalo je hrvatsko Kordićevo srce kad je pehar najboljem igraču turnira, u majici s njegovim herojskim likom, dodijelio izaslanik Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, a najviše ga je valjda “predbožićnom radošću” ispunilo kad je u klupku radosti prepoznao i samog Barišu Čolaka, kad je dakle među momcima što pronose slavu osuđenog ratnog zločinca prepoznao i samog ministra pravde Bosne i Hercegovine.
– Ima pravde, taman da joj je Čolak ministar! – morao je u božićnoj egzaltaciji uskliknuti Dario Kordić.
“Svima vama, divnoj mostarskoj publici koja je s ljubavlju dočekala hrvatske sinove iz središnje Bosne, velika, velika hvala!”, napisao je stoga Kordić na kraju svoga pisma iz zatvora “Karlau” u Grazu. “Sve vas ljubim i kličem: Čestit vam Božić i sveto porođenje Isusovo! Neka novorođeni Isus Kralj svojim božanskim milosrđem, ljubavlju i nadom zagrije srca svih ljudi naše prelijepe hrvatske zemlje Herceg Bosne!”
Tako završava Evanđelje po Dariju, najljepša božićna priča, u kojoj sam mali Isus vodi Darija Kordića do čudesne pobjede, u ratu i u miru. Predsjednik HDZ-a, predsjednica Federacije BiH, državni ministar pravde, gradonačelnik Zagreba i ostali mudraci skaču oko jaslica, a tamo gore neobuzdani dječji smijeh ispunio nebesa.
– I ovako po cijeli dan! – žali se žena u plavom ogrtaču ispijajući kafu.
– Bogami je pravo sretan – primijetila susjeda.
– Ma poslao mu Dario po Gojku novu igricu, za rođendan. Po cijeli dan visi na kompjuteru.
– Pa kakva je to igrica, jadna ne bila?! – začuđeno pita susjeda, dok iz dječje sobe dopiru naizmjenice smijeh, vrisak, detonacije i rafali.
– Otkud znam, ne razumijem se ja u to, nešto sa božanskim milosrđem, bratskom dobrotom, otvorenim srcima, ljubavlju i nadom – odmahnula žena u plavom.
– World of Warcraft?
– Ma ja, ta!
– Mamaaaa, dođi da vidiš! – izletjelo u taj čas iz svoje sobe maleno djetešce u mrvu prevelikoj novoj majici, s likom nekakvog tipa s naočalama i kalašnjikovom. – Prošao sam prvi nivo! Stotinu šesnaest ljudi, trideset dvije žene i jedanaestoro djece! Plus džamija! Mrak!!!
Nezavisne novine, 22.12.2010.
Peščanik.net, 23.12.2010.