- Peščanik - https://pescanik.net -

Braća Vokri i kvisling

Naš vam je intelektualac domaći obični (IDO) dražesno, pomalo detinjasto čeljade, sklono burnim emotivnim reakcijama na pročitano: ili čita godišnji izveštaj Helsinškog odbora, izvorno ili u interpretaciji neumornog Antonić Slobodana, pa se sekira zato što jeste ili zato što nije na tobožnjem “spisku Sonje Biserko” (bez šale, neki ovih dana javno mole da ih se uvrsti na virtuelni spisak, još im samo to fali u inače impresivnoj biografiji!), a drugi čitaju Politiku, pa se silno sekiraju braneći ili napadajući Ljilju Smajlović. Tja. Novosti svakako ne čitaju ni jedni ni drugi jer, bože moj, gde priliči intelektualcu da čita Novosti, taj glas prostog puka?!

A ne čitati Novosti vazda je bila nadrielitistička greška, kako u Titovo ili Miloševićevo vreme, tako i sada. Jer, sve ono što “bolji” nekako zamumulje i uviju u koktel učenijih izraza, to Novosti – taj tabloid predtabloidne epohe – razvale, brate mili, onako direktno, ni pet ni šest nego sedam, ni po babu ni po stričevima no po tradicionalno ubogoj pameti i daru onih koji taj papirnati produkt prave, a prave ga s jedinim permanentnim ciljem da budu Podobniji Od Podobnih, koja god da je trenutno vladajuća ideologija. Do sada im je to, treba reći, uvek uspevalo, a nema sumnje da su im mentalno-kadrovski potencijali takvi da se ne treba sekirati za njih ni ubuduće.

Tako je bilo i u vezi s Izveštajem Helsinškog odbora: naslovi tekstova poput “Na budžetu Amerike” ili “Sve srpsko po spisku” u potpunosti odgovaraju njihovom sadržaju; to će reći da je sadržaj takav da samo po datumu koji stoji na vrhu stranice možeš da zaključiš da nisu u pitanju Novosti iz vesele i berićetne 1991, ili barem iz nekako pomalo genocidne 1995.

No, čudna mi čuda, nije to ono što mi je ovde zanimljivo, recimo da su gornji primeri samo uvod i kontekstualizacija. Nagradno pitanje: šta je našim intelektualcima svih fela jedino još opskurnije od čitanja Novosti? Nećete nikada pogoditi, a stvar je sasvim logična: to je čitanje njihovog provincijskog izdanja. A tek to je prava šteta: mislim, kako sve tu pulsira pravi život, pa to je greh propustiti…

Sva je sreća da ja baš i nisam neki intelektualac, tako da mi je pod ruku – ne baš slučajno, no pravo s kioska – ipak došlo “provincijsko” izdanje Novosti od 25. 09. 2008, podlistak “Srbija”, u kojem se nalazi više nego zanimljiv i poučan tekst, koji preventivno-vizionarski upozorava na jednu strahotnu pošast koje još nismo dovoljno svesni, a dok se mi – tak’i kak’i smo – osvestimo, biće već dockan. Evo zapleta: u selu Kaševaru, opština Blace, rejon jastrebački, samo nekoliko desetina kilometara od Lažne Države Kosova, živi stanoviti Dragi Jezdić; ovaj naizgled običan i čestit domaćin izgleda se uhvatio u neko Mračno Kolo, ne satansko, no još gore, šiptarsko. Ju, šta je to Jezdić uradio, da nije stavio kasetaš na prozor i odvrnuo Roka Mandoljine? Ma kakvi, stvar uopšte nije naivna: ovaj je Topličanin na svojoj kućnoj adresi prijavio dvojicu Albanaca iz Podujeva, izvesne “rođake Vokri”. Jezdić tvrdi da je to učinio iz prijateljskih razloga, jerbo je “prijatelj sa njihovim stricem, kojeg poznaje pola Blaca”, ali okolni meštani su krajnje sumnjičavi, a zajedno s njima sumnjičave su i Novosti, jer, ko će znati gde je i kako ugrožen Srpski Nacionalni Interes, ako to neće znati Novosti, vazda na mrtvoj straži da zaštite naš socijali… khm, pardon, naše “nacionalno biće”? Jezdić, dakle, veli da pretpostavlja kako braći Vokri trebaju naša dokumenta zarad lakšeg putovanja – opšte je poznato da bezbroj hiljada kosovskih Albanaca i dalje ima ovdašnje papire – jerbo se “bave trgovinom”, no naš večernji dopisnik (D. Zečević) zdvojno vrti glavom, a s njim zdvaja i izvesni “šezdesetsedmogodišnji meštanin” slobodarskog Kaševara, koji neće ni da se predstavi ni da se slika, ali je, eto, baš naišao traktorom (Zetor li je, Ferguson li je, to nećemo nikada saznati), pa bi rado da izjavi da “Poznate su nam namere Albanaca koji su oduvek svojatali ove krajeve. Zato smatram da im Dragi, time što ih je upisao u evidenciju meštana, pomaže u pripremanju terena za ozbiljniji dolazak”. Hm, ozbiljniji dolazak, to je valjda ono kad Albanac nije samo prodavac baklava i(li) cepač drva, nego može da bude i još nešto, u drastičnijim slučajevima čak i nešto za šta morate biti pismeni, a poznato je da su Albanci izrazito skloni zloupotrebljavanju pismenosti. A jednom, kada ozbiljnije dođu, glavna će se kaševarska džada ionako zvati po braći Vokri, a jednu će od sporednijih dobiti i kvisling mekog srca, Jezdić Dragi… A skromna, no časna kaševarska crkva – u kojoj sam, uzgred rečeno, i ja svečano primljen među hrišćane, još davne 1966 – postaće još jedna muhamedanska mošeja na magistralnom toku čuvene zelene transverzale

Šalu (?) na stranu, šta smo mi ovde zapravo imali? Dvojica građana Srbije – jer, “Kosovo je Srbija”, ne? – prijavila su boravak kod trećeg građanina Srbije, u jednoj od opština Srbije. Tačka. Nešto kao kad neko prebaci papire sa Čukarice na Zvezdaru, ili iz Šapca u Rumu. Kako je moguće od toga napraviti jedan čvorovićevski psihotriler sa natruhama rasističke paranoje, a sve preko pola strane tiražnog mejnstrim lista u (ovlašno i loše prikrivenom) vlasništvu ove države?

Druga stvar: šta je uopšte “Kosovo” za naše rodoljupce? Ništa drugo doli apstraktni, bezljudni prostor, lozinka za večitu proizvodnju histerije, i ništa više. Kada se suoči sa realnim Kosovom, na kojem žive stvarni ljudi, znatnom većinom etnički Albanci, naše rodoljupstvo načisto se oduzme, lepo ne zna šta da radi s tim. Tako dolazi do šizofrenog rascepa: Kosovo je “naše”, ali oni koji tamo žive to nisu. Oni su tuđini, i uošte nije lepo od njih što zloupotrebljavaju činjenicu da mi to ne smemo – mislim, nije zgodno – glasno da kažemo, pa uzimaju naša dokumenta i naseljavaju, makar i virtuelno, naša sela. A naša sela ipak su samo naša, za razliku od njihovih sela, koja su, avaj, fizički njihova, ali su u nekom višem, spiritualnom smislu takođe naša. Mada, bez seljana, koji su nam čist višak.

Šta nam sve ovo govori? Da je jedan helsinški Izveštaj malo, premalo, da Srbiji treba sto ovakvih izveštaja, sve dok je nešto ovakvo stvarno i moguće kao deo ne nekakvog opskurnog naci-sajta, nego kao činilac vladajućeg medijsko-kulturno-političkog sistema. Ko zna, možda je ta Sonja Biserko stvarno neka zla žena, možda bi ona baš volela da preteruje na štetu sirote Srbije, to jest njenih lidera javnog mnjenja, ali sto mu gromova, nekako joj nikad ne uspe da pretera: taman se ona sa zlobnim cerekom seti nečeg baš opakog, namerna da nas ocrni do balčaka, kad, evo ti, javi se neki genije koji prevaziđe najcrnje trenutke njene mašte. I sad ti budi Zla Sonja u ovakvoj državi?!

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 05.10.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)