- Peščanik - https://pescanik.net -

Brutum fulmen*

Foto: Louisa Gouliamaki/AFP/Getty Images

*Prazna pretnja

Dok poslednji talas izbeglica očajnički pokušava da iz Srbije pređe u Mađarsku, Predsednik Republike je u intervjuu za Kurir istakao nameru naše države da rasporedi vojsku duž granice sa Bugarskom i Makedonijom kako bi sprečila dolazak migranata – premda neće, kao neke zemlje iz regiona, postavljati ograde. Kako je primetio Predsednik, „nemoguće je da Srbija postane nekakav azil, karantin, prihvatilište na neodređeno vreme za migrante“. Ovakav stav nas iznenađuje, jer više od godinu dana slušamo kako je Srbija toliko primeran đak u školi evropskih integracija da je evropskija od većeg dela Evrope.

Evolucija narativa o migracijama u Srbiji se kretala od teze o humanoj, tolerantnoj i „odgovornoj“ politici prema izbeglicama do diskursa o zaštiti državnih granica. Ako ostavimo po strani poslednju izjavu Predsednika Republike – koji izbeglištvo kao da smatra nekom vrstom bolesti, pa se boji da Srbija ne postane „karantin“ – naši političari se sve češće busaju u prsa i zveckaju oružjem kao da nam preti ratno stanje (pri čemu Ministarstvo odbrane potvrđuje spremnost vojske da brani zemlju kao da smo zaista pod opsadom). Mada o svrsi i uzrocima ovakve retorike možemo samo da nagađamo, dve stvari su jasne: s jedne strane, takva retorika samo raspaljuje strasti u zemlji u kojoj je to dokazano opasno, a sa druge, treba imati u vidu da se tu radi samo o retorici, budući da se migraciona politika Srbije suštinski ne menja od samog početka krize. Nije nađeno nijedno dugoročno rešenje – ako je uopšte traženo – problema izbeglica u Srbiji: prihvatni kapaciteti nisu značajnije prošireni (o smeštaju podobnom za duži boravak i da ne govorimo), nema ozbiljnog povećanja broja dodeljenih azila i nema politike integracije. Čak i kada su granice „zatvarane“ (tako je – i to smo već radili, nekoliko puta), izbeglice su opet dolazile i odlazile kao i pre – doduše u manjem broju i u još gorem stanju. Zato poslednju najavu Predsednika treba primiti sa velikom dozom skepticizma.

Anti-imigraciona i anti-izbeglička retorika često se koristi kao dimna zavesa, to jest način da se skrene pažnja sa stvarnih uzroka bede jednog društva, kao što su korupcija i kleptokratija. Najlakše je za sve okriviti migrante. Za to vam je samo potrebno da definišete „drugog“ i predstavite ga kao opasnog po „nas“, kao što to vešto čini poznati analitičar u pomenutom članku u Kuriru: „Desetine hiljada migranata, ako ostanu na našoj teritoriji, koštaće i više, da ne zanemarimo ekscese. Koliko košta život građanina Srbije, koliko košta silovanje?“ Argumenti, činjenice, analize, zdrav razum – ništa od toga nije potrebno kako bi se narodno nezadovoljstvo preusmerilo na „drugog“. Mađarski premijer Orban nedavno je uposlio osuđenike i nezaposlene da grade nove zidine koje će se uskoro prostirati duž granice sa Srbijom. Čini se da je najbolji način da državnik sa jakom autoritarnom crtom reši problem marginalizovanih grupa – taj da ih okrene jedne protiv drugih. Ne bi trebalo da nas čudi ako slične ideje počnu da animiraju i vlastodršce u Srbiji.

Surova je istina da pravo kao civilizacijska tekovina strada u takvim okolnostima. O obavezama koje naša zemlja ima prema izbeglicama – po međunarodnom pravu, po domaćem pravu, po Ustavu, po moralu – civilno društvo govori neprestano. Treba li se opet pozivati na čl. 33 Konvencije o statusu izbeglica iz 1951. godine koji zabranjuje proterivanje izbeglica tamo gde im preti progon? Treba li ponovo spomenuti čl. 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ili čl. 7 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji će biti prekršeni ovakvim postupanjem? Ili članove 6 Zakona o azilu, 47 Zakona o strancima, pa i 57 Ustava? Da li su svi ti akti, što se Srbije tiče, samo mrtvo slovo na papiru?

Izgleda da jesu, jer se na zakon i pravo danas malo ko osvrće. Kada se određena praksa države u oblasti migracija ospori sa pravne strane, već će neko primetiti da pravo tu nije relevantno – što je zastrašujuće, jer je reč o stanju koje jedino možemo opisati kao nepravo. Kada država krši pravo, u većini zemalja se njeni predstavnici trude da objasne zašto njihovi postupci nisu protivpravni. Njihovi argumenti mogu biti besmisleni ili smešni, ali sama činjenica da moraju da se pravdaju svedoči o postojanju i značaju prava, makar se ono i kršilo. Ali kada se pravo prosto ignoriše, reč je o simptomu veoma ozbiljnog poremećaja u zajednici. U tom smislu, mada govorimo o migracijama, problem bi trebalo shvatiti kao indikativan u pogledu opšteg stanja stvari u Srbiji, koje se ogleda u nedovoljno razvijenoj demokratskoj kulturi, fiktivnoj pravnoj državi i visokom stepenu političke apatije među građanima.

Naš sistem azila je na raskršću. Zahtevi evropskih integracija i obaveza da se domaće zakonodavstvo uskladi sa evropskim osnovni su pokretač reformi u ovoj oblasti – što je istovremeno dobra vest za azil u Srbiji i njegov najveći problem. Da Srbija ne mora da uskladi svoje zakonodavstvo u oblasti azila i migracija sa evropskim, razumno je pretpostaviti da se ovde te oblasti nikada ne bi ni uredile, jer Srbija nije odredište migracija, prisilnih ili dobrovoljnih. S druge strane, evropska politika azila u poslednjih godinu dana ne samo da nije primerna – ona je prosto neprihvatljiva. Ono što je opisano kao „kriza solidarnosti“ kada zemlje članice EU nisu mogle da se dogovore oko sramotno niskih kvota za prijem izbeglica – kulminiralo je zloglasnim sporazumom sa Turskom i formulom one in, one out / za svakog primljenog, jedan se vraća. To znači da će EU primiti sve sirijske izbeglice koje Turska prihvati iz Grčke, a odbijati one koji stižu pravo iz Turske. Sve i da ljudska bića ne tretira kao zalutale pakete, ovakav sporazum je – većina pravnika će se složiti – protivpravan. Naravno, Srbija se na to neće žaliti, niti će sama pokušati da na smisleniji način pomogne makar onim izbeglicama koje bi pristale da ovde ostanu. Mi ćemo prosto prepisati opšte evropsko zakonodavstvo iz ove oblasti, bez ikakvog razmatranja da li je ono dobro ili ne, da li postoje drugi međunarodni standardi osim evropskih i da li su tako prepisani akti sprovodivi u našem sistemu.

Jasno je da će naša nova politika azila ubrzo morati ponovo da se reformiše, a za to će verovatno biti „krive“ izbeglice koje u Srbiji traže „karantin“. Budžet će se ponovo trošiti na raznorazne konsultante i „eksperte“, čitav proces potrajaće godinama, „dijalog“ između države i civilnog društva imaće kredibilitet Moskovskih suđenja i budući da je osnovno geslo srpske politike bene navigavi, cum naufragium feci / dobro sam krmanio, potonuo mi brod – ovaj ciklus će se ponavljati u nedogled.

Peščanik.net, 06.10.2016.

IZBEGLICE, MIGRANTI