- Peščanik - https://pescanik.net -

Brzinski izbori pre udara recesije

Aja Sofija, foto: Peščanik

Sva dubina ekonomskih i političkih posledica globalnog Černobila uzrokovanog korona virusom se još uvek samo nazire, a brojni vlastodršci su se već spremili za brzinske izbore, kako bi, barem teorijski i prividno, učvrstili svoju vlast pre nego što se puk osvesti. Neprestano skrivanje ili manipulisanje činjenicama koje kruni poverenje u političare, udari sa neočekivanih strana čak i na naizgled stabilne i demokratske moćnike, izazivaju dodatnu nervozu političke elite koja oseća da, osim sile, ne raspolaže načinima da zaustavi uzburkani talas nezadovoljstva koji se lako može okrenuti protiv nje kada ekonomske posledice krize postanu jasnije i znatno oštrije.

Ponavljanje istih propagandnih matrica obogaćenih političara vređa razum svakoga ko ume – i želi – da rasuđuje sopstvenom glavom, ali pokazuje i dugotrajnost recepta uspeha neprestane propagande, neprekinutog ponavljanja istih motiva: pronalaženja stalno novih spoljnih i unutrašnjih neprijatelja, cirkularno vraćanje na tradicionalne neprijatelje i neprestana, nesebična ljubav usmerena ka narodu, za koga se uvek i sve navodno radi.

Godine 2023. navršiće se jedan vek od osnivanja moderne turske republike i ovaj datum je, sve do nedavno, bio snažno ucrtan kao tačka u vremenu u kojoj će se usredsrediti sva svemoć, sva nadljudska dostignuća čoveka koji sebe nesumnjivo vidi ne kao naslednika i jednakog Kemalu Ataturku, nego kao nekoga ko ovoga daleko prevazilazi. Redžep Tajip Erdogan je pripremao teren za taj trenutak koji je trebalo da usledi za tri godine: svi izbori do tada su završeni, iako nisu baš prošli onako kako je želeo, s obzirom da je izgubio vlast u rodnom Istanbulu, Ankari i brojnim drugim najvažnijim gradovima; i turska ekonomska i politička svemoć u regionu biće do tada ne samo obezbeđena, već i potvrđena njenim jedinstvenim položajem ravnopravnog partnera Rusije i Amerike. Ali onda su planovi odjednom krenuli da se kvare.

Lokalni izbori koji su održani 31. marta 2019. značili su početak urušavanja Erdoganove svemoći. Njegove tadašnje pretnje, za koje je bilo jasno da se neće materijalizovati, da će Svetu Sofiju, koja je muzej od 1935, vratiti u status aktivne džamije, samo godinu kasnije dobijaju ozbiljnije osnove, u trenucima kada nije preostalo drugih političkih poteza koji bi mogli popraviti narušenu sliku Erdoganove svemoći. Ekonomsko nazadovanje koje potresa tursku ekonomiju i valutu od 2018. samo je pogoršano globalnom krizom zbog korona virusa, a inflacija koja deluje nezaustavljivo ozbiljno otežava opstanak slike o Erdoganovoj Turskoj kao mestu bezbednog ulaganja i sigurnog profita. Nervoza zbog sve brojnijih pobuna nekadašnjih najbližih političkih partnera protiv njegove svemoći znatno je suzila broj ljudi u koje svemoćni predsednik može imati poverenja – u duboko konzervativnoj Turskoj na Erdoganovo sve snažnije oslanjanje isključivo na najbližu porodicu ne gleda se nimalo blagonaklono.

Potvrda takvog negativnog stava građana Turske prema višegodišnjem nazadovanju njihove zemlje, sve lošijoj ekonomskoj situaciji, a sve ratobornijoj megalomanskoj spoljnoj politici predsednika Turske, došla je nedavno, objavljivanjem rezultata ispitivanja sprovedenog između 23. i 25. maja u Turskoj. Po prvi put ikada, od kada je pre punih 18 godina dobio prve izbore u čitavoj Turskoj i postao premijer, Redžep Tajip Erdogan više nije najpopularniji političar, onaj za koga bi glasalo najviše turskih birača. Njegovo mesto, i to sa razlikom od punih 5 procenata, zauzeo je tihi i nimalo teatralni gradonačelnik Istanbula, Ekrem Imamoglu. Samo ova činjenica nesumnjivo će dovesti turskog predsednika do ozbiljne političke dileme šta učiniti kako bi povratio prvo mesto i održao se na vlasti i posle 2023. I nema sumnje, on će tu dilemu rešiti tako što će se opredeliti za sukobe sa svima i borbu protiv svih, unutar i izvan Turske, što je već započeo slanjem brodova za istraživanje zemnog gasa u vode Kipra i Grčke, oko ostrva Rodos i Krit, i to u pratnji vojnih brodova, što je izazvalo redak otvoreni protest američkog stejt departmenta, zatim novim prisilnim guranjem migranata ka granici Grčke i Evropske unije na reci Marici, što je Evropska unija neočekivano brzo i oštro osudila, kao i hapšenjem trojice opozicionih poslanika turskog parlamenta, zbog već sasvim nestvarnih optužbi za podršku zaverenicima iz 2016. Nema nikakve sumnje da je sila, u spoljnoj i unutrašnjoj politici, jedini način koji Erdogan prepoznaje kao put sopstvenog održanja, jer je matematika neumitna: njegova Partija pravde i napretka nema nikakvih šansi na izborima ukoliko se nekoliko protivničkih stranaka udruže, uključujući i partije dvojice nekadašnjih najbližih saradnika u ekonomiji i diplomatiji, bivšeg ministra finansija Ali Babadžana i ministra spoljnih poslova i premijera, Ahmeta Davutougla.

Zbog toga je Erdogan najpre napravio jeftini propagandni šou ispred Svete Sofije 29. maja – na dan kada je sultan Mehmet II osvojio Carigrad, prestonicu hrišćanskog carstva. Tada je po prvi put od 1935. u Svetoj Sofiji čitan Kuran, uz sve glasnije najave njegovih poslušnika da Sveta Sofija mora što pre biti vraćena u status džamije. Ovim glasnim i providno koordinisanim pozivima pridružio se očekivano sam Erdogan 4. juna, ovog puta i zvanično zatraživši da do te promene što pre dođe, sa banalnom izjavom da će turisti moći da posećuju Svetu Sofiju i kad ona ponovo bude džamija, kao što je to slučaj sa Plavom džamijom u njenoj neposrednoj blizini. Istovremeno, puštani su nezvanično-zvanični glasovi da namršteni predsednik sprema rekonstrukciju Vlade kako bi najbolje ljude postavio da rešavaju ozbiljna pitanja sa kojima se Turska suočava, i da će u tom mešanju karata iz igre ispasti dosadašnji ministar spoljnih poslova Mehmet Čavušoglu, uprkos besprekornoj lojalnosti i na njegovo mesto biti postavljen predsednički zet, 42-godišnji Berat Albajrak, koji je poslednjih godina bio zadužen za ekonomiju – očigledno, ne baš uspešno. U toj novoj preraspodeli, premijer bi trebalo da postane gubitnik na prošlogodišnjim izborima u Istanbulu Binali Jildirim, što je samo još jedna potvrda nepostojanja novih, snažnih partnera na koje bi Erdogan mogao da se osloni.

Zbog svega toga priča o iznenadnim, brzinskim izborima koje bi Erdogan mogao da raspiše pre nego što počnu ozbiljnije da se osećaju posledice recesije i, najpre, sve jasnijeg okretanja turskih građana od njega, deluje kao rešenje za koje će se turski predsednik ubrzo odlučiti. Ali, kao u slučaju poništavanja i ponavljanja izbora u Istanbulu prošle godine, rezultati neće biti nimalo sigurni unapred – sila će ostati glavno oruđe i poslednje političko utočište samoproklamovanog oca nacije.

Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije.

Peščanik.net, 13.06.2020.