- Peščanik - https://pescanik.net -

Budućnost jedne iluzije

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Prijevremeni kasnoljetni izbori u Republici Hrvatskoj zapravo su megdan dvojice bivših zaposlenika Ministarstva vanjskih poslova, jednog koji u medijima i prema karakternom opisu stalnih analitičara političkog polja slovi kao bezobrazan i neotesan, i drugog kojemu posljednjih tjedana svi priznaju odmjerenost i pristojnost. Neotesani Zoran Milanović predvodi navodno ponekad ljevicu, a najčešće lijevi centar, i otjelovljuje u koaliciji s nezaobilaznim HNS-om lijevo-liberalni dio spektra hrvatskog društva i politike, a pristojni Andrej Plenković predstavlja iznova aktualizirane mokre snove o napokon europski umivenom pučkom, demokršćanskom i konzervativnom dijelu spomenutog spektra. Koliko god je svaka spomenuta odrednica problematična, toliko je i simptomatična njezina upotreba u hrvatskom političkom i medijskom polju.

U slaganju računice za izbore, neotesani se nije otvorio strankama, inicijativama i idejama koje se obično određuju kao “lijevo od centra”, a pristojni je potjerao ustašoidni desni folklor iz svoga hrama ili se pak trudi da mu se ono što je preostalo, zaostalo i zapravo neiskorjenjivo zasad što manje plete oko nogu. Tako je neotesani spram “radikalne ljevice” u prosječnom oku ispao centristički pristojan, a pristojni se, sa stajališta ustašofilske desnice ili supkulture što si tepa da je okupljena oko “pravaške državotvorne ideje”, ponio pomalo bezobrazno, grubo i neotesano, što se olako preskače budući da je upravo pravaški zdrug u nove izbore krenuo pogonjen osnovnom idejom da spriječi povratak “neokomunista Milanovića” na vlast.

I jedan i drugi, dakle, osnovnu razinu politike percipiraju kao higijensku djelatnost, gradeći svojevrsne sanitarne kordone oko zauzete centrističke pozicije, pa je politika tako doslovce u prvom koraku svedena na etiketu. Plenković dograđuje pristojnost inkluzivnošću koja obuhvaća HDZ-ove “otpadnike” poput Kujundžića i Prgometa, Milanović pak okreće glavu od, u političkim bespućima zagubljenih i onemoćalih, Holy i Josipovića, Laburista i ORaH-a, na primjer, ili na nj fiksirane Aleksandre Kolarić, i nastavlja upravljati političku oštricu spram HDZ-ova miljea nizom higijenskih kvalifikacija poput svojedobno “probisvijeti” i “polusvijet” koji mu “dijeli lekcije iz bontona”. Lijeva politička supkultura, kako god izgledala i trajala, bila zaostala ili projektivno zanimljiva, ionako nikad nije bila na njegovu radaru iz pristojnosti.

Politički bovarizam

Upravo odmjeravanje ideološkog profila i stila dviju ključnih figura hrvatskog stranačkog duopola, kao i poteza koji ih oblikuju, vodi jednostavnom zaključku: birači će, naime, naposljetku dobiti sadržajno politički isto, samo je pitanje koja im je ambalaža centrističkog paketa draža, do koliko im je etikete stalo odnosno kojoj su od iluzija poklonili svoje povjerenje: europskoj socijaldemokraciji ili europskim konzervativcima demokršćanima. Tako se u političkom polju pojavljuje specifična simptomatika bovarizma, svojevrstan flaubertovski učinak dinamike između fakticiteta zbilje i aktivne političke iluzije o njoj. Što se pak mejnstrimaških medija tiče, oni su u Plenkoviću pronašli svoga miljenika, a bili javni ili privatni, ionako su u rukama onih koji ne podnose ni iluziju o socijaldemokraciji.

Dakle: politički bovarizam.1 Zamišlja se da nešto u politici jest onakvim kakvim bismo željeli da jest, ponašamo se kao da tako jest, a u stvarnosti uopće nije tako. Međutim, ta želja za nečim što nadilazi stanje fakata, ali zapravo simbolički kao da upravlja političkim procesima i mobilizira biračko tijelo, trajna je karakteristka SDP-a. Birač SDP-a kao Ema Bovary – spoznaja bi mogla imati raznovrsne posljedice. U tom smislu SDP doslovno reprezentira povijest jedne iluzije, kako bi mogao glasiti naslov pretpostavljene monografije koja bi eventualno historiografski obradila putanju te stranke od godine nulte hrvatskog parlamentarizma, iluzije da je SDP lijeva i socijaldemokratska stranka.

Zato se pred svake izbore bovaristički postavlja osnovno pitanje: zašto se SDP ne otvara ulijevo, ne širi frontu, ne okrupnjava glasačku bazu, zašto se ne otvara idejama i problematici koja dolazi iz lijevog spektra političkog polja? Koliko god bilo osnovno i očekivano, to je pitanje pogrešno i posve promašeno. SDP jednostavno nije adresa na koju bi to pitanje trebalo uputiti, jer SDP nikad, osim ranih 1990-ih kad je spašavajući minimum ideološke supstancije prigrlio socijaldemokrate Antuna Vujića, nije pokazao namjeru niti interes da pogleda ulijevo. Infrastrukturno osiguran, nikad se nije trošio u programsko-ideološkom smislu osim što bi povremeno neki njegovi akteri, usput i kako je moda već svojedobno nalagala, referirali na Blairov “treći put”, a socijaldemokraciju je zapravo uvezao iz strančice koju je apsorbirao 1994. Uostalom, zašto bi se SDP baš pred izbore otvarao nalijevo kad to ne čini nikad? Zašto bi okupljao kad ne okuplja? Zašto bi politički zaoštravao kad je mu je lijevi ili socijaldemokratski arsenal prazan? Zašto bi se izlagao, kad je uostalom politička pozicija Narodne koalicije jasno predstavljena programskim dokumentom “Siguran smjer za Hrvatsku”: “Mi, članovi Narodne koalicije, okupili smo se u široku progresivnu koaliciju ljevice, lijevog centra, centra i desnog centra…”.

Poluga srednjoklasne pristojnosti

Zato se česta analitička (još jedna!) iluzija da SDP uvijek vabi biračko tijelo koje nije njegovo odnosno da se pred izbore dodvorava nacionalistima, desnom centru itd., pokazuje doslovno kao taktika mobilizacije šireg kruga svojih glasača koji raspolažu ili srednjoklasnim higijenskim refleksom ili klijentelističko-podaničkim ulogom u rasponu do desnog centra. Naime, SDP se nikome ne dodvorava i ne širi se na tuđi teritorij, nego se jednostavno obraća svojim glasačima podsjećajući ih da je tu zbog njih, vezali se oni uz europsko hrvatstvo, urbani rasizam ili nešto treće. Međutim, ovaj se put apetiti prvih, onih kojima je stalo do srednjoklasne higijene, mogu lako namiriti Plenkovićevom pristojnošću, jer je za potrebe reprezentacije higijenski koračić već načinjen (“Politika HDZ-a je da poštuje antifašizam, budući je on spomenut i u hrvatskom Ustavu”), pa se s pravom javlja zebnja u izborni ishod koji se još prije nekoliko tjedana Karamarkovim krahom činio izvjesnim.

Dijelom razmontirana srednjoklasnom pobunom uime civilizacijskih stečevina i obećane modernizacije, u rasponu od Kulturnjaka 2016. do nekoliko desetaka tisuća javno okupljenih pobornika Cjelovite kurikularne reforme, smijenjena nomenklatura HDZ-a i njezini predstavnici u Vladi RH, nisu razumjeli (a zbog potkapacitiranosti nisu ni mogli razumjeti) da su prešli granicu srednjoklasne tolerancije. Jednako tako nisu dokučili da je srednja klasa politički faktor, jer su ili nasjeli na tranzicijski mit o njezinu nestajanju ili su povjerovali u uspjeh konzervativne kontrarevolucije, ili ih zapravo uopćenije bilo briga. Upravo je to adresat kojemu se, zaobilazeći socijaldemokraciju, redovito pred izbore obraća SDP zazivajući vlastitu pristojnost. Međutim, sad je pristojnost dobila konkurentsku pristojnost, a političko iskustvo iz 2007. pamti kako u takvu odnosu prolazi SDP.

SDP ne skreće sa svoga puta nego jasno korača zacrtanom stazom dok se većina onih koji vjeruju u iluziju SDP-ove socijaldemokracije nešto kao zgraža, upozorava i žali za propuštenim širenjem fronte od centra ulijevo. Kad se i ako se ta iluzija prokaže i shvati, možda će se otvoriti prostor za ozbiljnije stranačko-frontaško formiranjelijeve politike. Zasad je to uvijek ziheraška higijenska igra u koju je kao najvažniji koalicijski adut uključen HSS. SDP uopće ne zanimaju tzv. gubitnici tranzicije (što je olako potegnuta sintagma čijim se socijalno-klasnim sadržajem rijetko ozbiljno pozabavilo) – radnici, nezaposleni, marginalizirani, ljeti eksploatirani prekarijat, povremeni gastarbajteri itd. jer svoju izbornu bazu uporno traži i širi u srednjoj klasi kojoj je do socijaldemokracije stalo ovisno o tome jesu li joj ugrožene civilizacijske namjere.

Eksces socijaldemokratskih impulsa

Posljednji impuls koji se oko SDP-a mogao nazvati socijaldemokratskim, bio je više medijske negoli sadržajne naravi. Naime, promocija knjige Antuna Vujića “Hrvatska i ljevica. Prilog socijaldemokratskom gledištu” donijela je potkraj 2014. minimum socijaldemokratskih motiva koji su, kako se stišala pompa oko knjige i njezina autora, ishlapili iz javnog prostora, da bi Vujić, odjednom, u ljetnoj sezoni kiselih krastavaca 2015. zakratko prošetao izdanjima EPH-a kao tvorac novog programa SDP-a. Sve je, međutim, ostalo na “učinku najave” jer su uslijedili izbori i Hasanbegović u Vujićevu nekadašnjem resoru, što je kod svojedobnog socijaldemokratskog ministra kulture i pobornika “i – i” kulturne politike, neovisno u devastirajućim učincima desne “ili – ili” agende, izazvalo tek glasnu šutnju.

Prije Vujićeve knjige socijaldemokracija je u resoru kulture pripremala ozbiljan dokument o medijskoj reformi, čiji se tragovi naslućuju i u programu Narodne koalicije. Međutim, medijska reforma na kojoj je sa suradnicima radio Milan F. Živković, kao eksplicitno barem socijaldemokratski dokument, nije naišla u seriji besprizornog javnog cipelarenja ni mininimum podrške u stranci koja je u to doba obnašala vlast. Tek su naknadna pamet, učinak devastacije i predizborna atmosfera potaknule reakciju koje u jeku borbe za dokument nigdje nije bilo.2

Okretanje socijaldemokraciji iz nužde, kao u slučaju medijske reforme ili usamljeni respektabilni politički stavovi koji u stranci ne nalaze prateće vokale teško da u sadašnjem rasporedu snaga mogu utjecati na smjer SDP. To okretanje socijaldemokraciji iz nužde posijano je i u programu Narodne koalicije, pa se povremeno može naići na to da se planira “šire otvaranje vrata ulasku radnika u vlasničke i upravljačke strukture poduzeća u kojima su zaposleni” ili pak ideje koje će jednako tako zastati na učinku najave: “Izradit ćemo analizu rada radničkih vijeća i prijedlog izmjene zakonodavnog okvira u cilju unapređenja njihovog rada.”

Ustrajnost iluzije

Bovarizam u historijatu SDP-u ima još nekoliko varijacija. Jedna od njih su javna skupna ili pojedinačna pisma čelništvu i predsjedniku stranke. Skupna uglavnom detektiraju pretpostavljenu glasačku bazu, a pojedinačna drugarski apel ili kritiku, i svjedoče o ozbiljnom manjku demokracije u stranci. Tako je Dražen Lalić s na brzinu skupljenim društvancem upozoravao na slučaj Milana Bandića, Aleksandar Hazivelkos reagirao na afere ljudi iz stranke, a Gvozden Flego veteranski upozoravao Milanovića. Ali i bovarizam ljevice disperzirane oko SDP-a jednako je smiješan, o čemu svjedoči pokušaj osnivanja nove lijeve stranke koji je završio javnim proglasom i potpisima, a onda afericom oko poklonjenog povjerenja inicijative baš SDP-u.

Naposljetku, hoće li pretpostavljeni poraz na rujanskim izborima promijeniti stvari u i oko SDP-a i otvoriti ga mogućem pogledu ulijevo? Neće. A i zašto bi. Socijaldemokratski kapaciteti su tanki, ljudi koji ih zastupaju nalaze se u drugom ili trećem planu, a oni koji su raspoređeni u prvom redu iza Milanovića ionako dosad nisu bili zainteresirani. Budućnost jedne iluzije jest da i dalje ostane upravo to – iluzija.

Bilten, 15.08.2016.

Peščanik.net, 22.08.2016.

________________

  1. Sintagma je razmjerno rijetko u optjecaju i uglavnom pokriva ili varira klasičan Flaubertov problem “poriva” i “privida” koji je svojevrsna semantička podloga funkcioniranja naslovne junakinje u romanu “Ema Bovary”. Odrednica bovarizam, inače iznimno pogodna, u pravilu upućuje na disproporciju, nepodudaranje, nepoklapanje između uglavnom iluzije (da nešto jest takvim kakvim nam se čini) koja pokreće djelovanje i stanja stvari u realitetu, a dijapazon upotrebe seže od književnosti do psihologije.
  2. Usp. uvodne rečenice nastupa Peđe Grbina na tematskoj raspravu Položaj i potrebe neprofitnih medija u Republici Hrvatskoj održanoj 7. srpnja 2016. u zagrebačkoj Kući ljudskih prava.