Evo, baš neki dan u Sloveniji su obilježili dvadesetu godišnjicu referenduma na kojem su se odlučili za državnu samostalnost i izlazak iz Jugoslavije. Tim je povodom pod pokroviteljstvom Dela, vodećeg slovenačkog dnevnog lista, provedena anketa među građanima Slovenije s pitanjem je li osamostaljenje ispunilo ono šta se od njega očekivalo. Kako javlja Fena, skoro dvije trećine Slovenaca (65 posto) tvrdi da nije, a ostatak, što će reći nešto više od jedne trećine ili 35 posto, veli da jest. Nekako u isto vrijeme, internetski portal WAZ.euobserver pozabavio se prognoziranjem o temi šta nova, 2011. godina donosi zemljama Zapadnog Balkana. U najkraćem, a u najboljem slučaju, Bosna i Hercegovina će ispuniti uslove za zatvaranje OHR-a i predati molbu za članstvo u Evropskoj uniji, Srbija će dobiti status zemlje-kandidata, Hrvatska će zaključiti pregovore i potpisati pristupni sporazum, Crna Gora eventualno dobiti datum početka pregovora, Makedonija će na popisu stanovništva saznati koliko je zapravo velika njezina albanska manjina te će nastaviti spor sa Grčkom oko imena, dok će Kosovo, po svoj prilici, i u najboljem i u najgorem slučaju, ostati svojevrsna “crna rupa”. Što se tiče Albanije, njezino se približavanje Evropskoj uniji u ovoj analizi opisuje kao “beznadežno”.
Regija poznata kao “Zapadni Balkan” kolokvijalno se opisuje kao “bivša Jugoslavija, minus Slovenija, plus Albanija”. Implicira se, dakle, da Slovenija ne pripada tom “buretu baruta”, da je ona dio sretnijeg svijeta. Međutim, rezultati pomenute ankete Dela prizivaju sjećanje na tekst Borisa Budena napisan prije skoro deset godina, tekst objavljen na početku njegove knjige “Kaptolski kolodvor”. Ovako u tom tekstu veli Buden: “Nijedna nacija od Vardara do Triglava danas nije više suverena, ni politički ni ekonomski, ni vojno ni državnopravno”; a zatim nastavlja: “Deset godina ratovanja nikome nije donijelo ništa osim gubitaka. Ni jednoga heroja nisu naši ratovi ostavili iza sebe. Samo zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke mase gubitnika. Ostalo su ruševine, socijalna bijeda, moralna sramota, žalosno-smiješni politički provizoriji, mir koji se održava samo pod prijetnjom vanjske vojne sile, budućnost koja već danas zavidi boljoj prošlosti.” U istom tekstu, Buden u kratkim crtama opisuje zašto je svaka ex-yu republika u raspadu zajedničke države ispala gubitnica, baš svaka, pa čak i Slovenija. Za BiH, recimo, kaže da je “protektorat takozvane međunarodne zajednice, nesposoban za samostalni život. Njezini građani ne predstavljaju nikakav demokratski politički subjekt. Naprotiv, međunarodna zajednica tretira ih kao neku vrstu političkih maloljetnika”. Punu deceniju nakon što je Buden uspostavio dijagnozu, Bosna i Hercegovina se u najboljem slučaju može nadati da se makar formalno riješi statusa protektorata.
Gideon Rachman, vodeći vanjskopolitički komentator Financial Timesa, ovih dana je zabilježio kako je ponešto ironična činjenica da će Hrvatska ući u Evropsku uniju upravo u vrijeme kad život u njoj postaje sve teži za male države. Tradicionalno se, kaže Rachman, EU temeljila na obećanju da će Evropa nadrasti politiku moći – “tako da velike države neće nametati svoju volju manjim susjedima”. Stvari se, međutim, mijenjaju, što zbog ekonomske krize, što zbog promijenjene dinamike same EU; naime, kad je EU osnovana, imala je 6 članica od koje su tri bile velike države (Njemačka, Francuska, Italija), u međuvremenu, Uniji se pridružila još dvadeset i jedna zemlja, a među njima su bile samo tri velike (tj. s više od 40 miliona stanovnika): Velika Britanija, Španija i Poljska. Među zemljama potencijalnim kandidatima, u registar velikih spada jedino Turska; zemlje Zapadnog Balkana mogu eventualno samo povećati broj malih zemalja u EU u vrijeme kad su velike članice sve manje sklone da se bakću s ravnopravnošću.
Godina pred nama, a i ona nakon nje, označiće ponešto “okrugle” godišnjice početka raspada Jugoslavije. Ako se trend normalizacije odnosa u “regiji” nastavi, dvadeseta godišnjica raspada mogla bi biti povod da se podvuče crta i da se svedu računi. Ako čak i Slovenci, kao najveći relativni dobitnici raspada Jugoslavije, dvotrećinskom većinom izražavaju nezadovoljstvo, šta li bi se tek pokazalo na jugoistoku? Rutinska kolokvijalna rima kaže: što južnije, to tužnije, što zapravo i nije pogrešno. Kad se danas, s dvodecenijske distance, pogleda onodobno socijalno i ekonomsko stanje prosječnog stanovnika bilo koje ondašnje SFRJ-republike u odnosu na svog EU-parnjaka ili vršnjaka, pa se sadašnje stanje usporedi sa stanjem tog istog parnjaka/vršnjaka danas, jasno se ocrtava posvemašnji ovdašnji civilizacijski sunovrat. Kao u nekoj kafkijanskoj viziji univerzuma, sve novogodišnje želje za boljim životom ovdje, u nekom širem društvenom smislu, besmislene su; ovdje je “bolje” već bilo, samo što to tad nije prepoznato.
Oslobođenje, 27.12.2010.
Peščanik.net, 28.12.2010.