- Peščanik - https://pescanik.net -

Budžet

Iz beležnice 2003.

Ovo nije novac vlade, nego građana, i ovaj novac ne troši vlada, nego građani. Čitam u novinama „preskupa država”. To nije neka apstraktna država, nego nastavnici, lekari, penzioneri.

U interesu građana Srbije je da javne finansije budu utvrđene zakonom o budžetu. To nije partijska stvar, to je obaveza parlamenta.

Ako bi prevladali partijski sporovi u raspravi i glasanju, to bi bio loš znak za zrelost naše demokratije.

Ako prevladaju koncepcijske rasprave, to je dobro.

Može da se analizira i eventualno kritikuje koncepcija prihoda i struktura rashoda. Prihodi su pre svega definisani poreskim sistemom, koji je u Skupštini prihvaćen i za koji nisu ponuđene suštinske alternative.

Na drugoj strani, u strukturi rashoda preovlađuje ono što bismo mogli nazvati socijalna davanja, a to su pre svega penzije, plate i socijalne prinadležnosti.

Načelna kritika je moguća u tom smislu da se zahtevaju veći ili manji porezi, što za sobom povlači veći ili manji obim budžetskog finansiranja. Takođe, moguće je isti obim finansiranja drugačije rasporediti.

U ovom drugom slučaju, da pogača ostane ista, a da se drugačije podeli, postoji samo jedna principijelna dilema: da li iz budžeta u tom iznosu finansirati penzije i da li održavati predloženi nivo plata u zdravstvu, školstvu i drugim delovima javnog servisa.

Moguća je jedna liberalna filozofija koja bi rekla: ako taj novac danas uložite u privredu i infrastrukturu, za dve, tri godine će dovoljno porasti brrj onih koji plaćaju doprinos za penzije, pa će se penzije povećati iz tih namenskih izvora.

Naš odgovor je: a šta će se u te dve tri godine dešavati sa našim starijim sugrađanima, čije penzije su niske čak i sa budžetskim dodatkom, a kada bi se isplaćivale samo iz doprinosa, bile bi za 40 posto niže. Isto važi za plate koje se isplaćuju iz budžeta. Trenutno nije moguća veća ušteda, jer smo startovali sa veoma niskog nivoa.

U ovom opredeljenju za socijalnu solidarnost sadržan je čitav niz odgovora. Zašto su tako velika opterećenja plata? Zato što imamo relativno veliki broj penzionera na relativno mali broj onih koji plaćaju doprinose. Mi smo prilično stara nacija, prosečno oko 40 godina, a nacije koje kreću u ekonomski razvoj obično imaju prosek između 15 i 20 godina. A mlado stanovništvo znači manje doprinose, manje troškove za zdravstvo, veću pokretljivost i izdržljivost radne snage.

Činjenica da nemamo akumulaciju, što je tipično za nerazvijene ekonomije, a da smo stara nacija, što je karakteristično za razvijene, ta činjenica rezultat je okolnosti da je naša akumulacija uništena u poslednjih deset godina. Da danas usvajamo budžet za 1990, drugačiju bismo pesmu pevali.

Pošto je situacija drugačija, pretežni deo budžeta ide za socijalnu solidarnost i nisu moguće velike javne investicije ili ono što socijalisti nazivaju „pokretanjem proizvodnje“.

Za ozbiljne javne investicije, npr. u infrastrukturu ili velike građevinske projekte, koje bi se osetile u ukupnoj privredi i zaposlenosti, potrebno je milijardu dolara i više. Mi u budžetu nemamo milijardu za te svrhe.

Oni koji zameraju što vlada više ne pomaže privredi, treba da kažu iz kojih izvora ili umesto kojih drugih javnih izdataka. Ovaj budžet, u kome nema velikih javnih investicija vrlo je tesan za sve korisnike. Nije moguće nekome smanjiti, a da ga veoma ne zaboli. Takođe, nije moguće izvan projektovanih prihoda aktivirati taj iznos.

Uostalom, u poslednjih pet godina videli smo jednu takvu akciju, zasnovanu na ubrizgavanju realnog novca u privredu. To je bilo 1997, kada je prodajom dela Telekoma u zemlju ušlo realnih milijardu dolara. To se osetilo u rastu privrednih aktivnosti te godine. Međutim, već sledeće godine nivo se vratio na stari, jer taj upumpani novac se za nekoliko meseci istopio kroz plate. Privreda se mora oporavljati na zdrav način, što podrazumeva da se paralelno sa prilivom novca u sistem, zatvaraju sve pukotine kroz koje se novac odliva, da bi on ostao u sistemu, da bi se uvećavao, da bi bio u funkciji razvoja privrede. A to znači, bez korenitog i radikalnog restrukturisanja naših preduzeća, svaki uloženi novac nepovratno odlazi. I tako u beskraj. Niti tog novca ima, niti bi ga, i da ga ima, na takav način trebalo trošiti. Javne finansije i vlada nisu i ne treba da budu generator koji usisava novac iz društva i upumpava ga u preduzeća koja će ga potrošiti. To se generalno očekuje u delu naše javnosti. Šta je rešenje.

Rešenje je da se aktiviraju privatne investicije. Širenjem privatnog sektora, bilo putem jačanja i umnožavanja privatnih preduzeća, bilo putem privatizacije postojećih društvenih i državnih, širenjem privatnog preduzetništva, privreda dobija kapital za svoje poslovanje. Tako je u svim uspešnim tržišnim ekonomijama, tako treba da bude u našoj zemlji, ako želimo da ona bude uspešna.

Tog novca ima dovoljno. Na primer, naši građani su početkom ove godine zamenili marke u iznosu od četiri milijarde evra. To je skoro ceo naš budžet.

Oprezni su pri ulaganju u legalnu privredu. Zašto? Zato što su u prošlosti mnogo puta prevareni, od devizne štednje do hiperinflacije. Plaše se da ne izgube svoj novac i čekaju da se uvere da će sistem tržišne ekonomije biti stabilan. Ne treba im zameriti.

Međutim, sada dolaze oni koji su politički odgovorni za to nepoverenje i nama zameraju zašto nema više privatnih investicija, zašto se brže ne stvaraju uslovi za zdravu privredu. Ljudi, trovali ste bunar dvadeset golina i onda se čudite što nije za dve godine postao najčistija izvorska voda. Postaće, samo ne tako brzo, i naravno, ako ne dobijete priliku da ga ponovo upropastite.

Pošto se radi o promenama na terenu, u preduzećima i organizacijama, to iziskuje vreme i to je bolno. Treba okoštale strukture izlomiti, bez novca i bez odgovarajućeg javnog entuzijazma.

Stanje nije tako loše. Na primer, govori se o građevinarstvu kao sektoru u krizi. Samo u Beogradu je trenutno započeta gradnja oko milion kvadratnih metara prostora, pretežno poslovnog. To su investicije između pola milijarde i milijardu evra. Sledeće godine će taj obim započetih poslova biti udvostručen. Dakle, kreće se. Mada se iz građevinskog sektora čuju prigovori, ja takođe dobijam izveštaje da naš građevinski sektor nije osposobljen da tehnički i organizaciono prati ove velike investicije.

Naravno, potrebno je određeno vreme da se investitori uvere da li naša zemlja ostaje pri započetim reformama, ili će odustati. Drugi razlog su prepreke u samom našem sistemu. Birokratska uska grla, nedostatak regulative, slabe institucije. Ali i to je nasleđeno.

Sa punom odgovornošću mogu da vam kažem: ova vlada nije stvorila nijednu prepreku za normalan život i normalno poslovanje u našoj zemlji. Brojne prepreke smo uklonili, brojne još postoje, ali nijednu nismo mi postavili. Koja vlada u našoj istoriji to može da kaže za sebe?

Zatekli smo inflaciju 150 odsto, ove godine biće 16 odsto, a sledeće ispod 10 odsto. Zatekli smo dugove i deficite u svim oblastima, zaustavili smo zaduživanje i počeli da vraćamo. Isplaćujemo iz realnih izvora obaveze. Početak obnove puteva, elektroprivrede.

Disciplina javnih finansija u ovom velikom projektu igra ključnu ulogu. Bez te discipline novac gubi kvalitet i inficira celu privredu i celo društvo.

Život na kredit za koji ne znamo kako ćemo ga vratiti i život putem štampanja novca, dva su načina uništavanja društva i ekonomije. Oba su praktikovana u ovoj zemlji pedeset godina i oba smo prekinuli. Društvo je bilo naviklo na sladak i otrovan novac. Mora se odvići i odvikava se. Kao i svako odvikavanje, od duvana na primer, teško je. Ali kada vam je teško, pomislite da je to što radite dobro za vaše zdravlje. Nije vaš neprijatelj onaj ko vas savetuje da ostavite cigarete, mada je to teško. Vaš neprijatelj je onaj ko vam kaže da samo nastavite, da sjajno izgledate i da su cigarete odlične za zdravlje, a uz to je i prijatno. A takvih savetnika ima na našoj političkoj sceni.

U vezi sa budžetom imamo dobre i manje dobre vesti. Dobre vesti su da postepeno ali sigurno rastu primanja glavnih budžetskih korisnika, npr. u zdravstvu, školstvu, da se zahvaljujući budžetu redovno isplaćuju penzije i socijalna davanja. Manje dobra vest je da veći deo budžetskih izdataka ide na plate, a jako mali na opremu i objekte u tim oblastima. Našim školama i bolnicama su potrebne ozbiljne investicije. Nismo u prilici da ih planiramo iz budžeta, nego iz kredita i međunarodnih donacija.

(Deo iz beležaka premijera Zorana Đinđića koje je iz njegovog laptopa prikupio Siniša Nikolić, tadašnji šef kabineta)

NIN, 25.12.2008.

Peščanik.net, 29.12.2008.