- Peščanik - https://pescanik.net -

Buntovni Evropljani

 
Francuzi se bune. Kao i Grci. I krajnje je vreme.

U nedelju su u ovim državama održani izbori, koji su praktično predstavljali referendum o aktuelnoj evropskoj ekonomskoj strategiji, i u obema državama birači su obrnuli palac dole. Nije sasvim jasno kojom će brzinom ovi glasovi dovesti do promene realne politike, ali strategiji oporavka putem stezanja kaiša očigledno ističe vreme – i to je dobro.

Ne treba ni reći da to niste mogli da čujete na uobičajenim mestima tokom predizbornih dana. Bilo je pomalo smešno gledati apostole dogme kako se upinju da prikažu uzdržanog i blagog Fransoa Olanda kao pretećeg tipa. On je „prilično opasan“, pisao je Economist, primetivši kako on „iskreno veruje u potrebu stvaranja pravednijeg društva“. Quelle horreur!

Istina je da pobeda g. Olanda predstavlja kraj pakta „merkozi“, francusko-nemačke osovine koja je poslednje dve godine nametala režim stezanja kaiša. Doista bi bilo „opasno“ da je ova strategija uspela, pa čak i da je postojala nekakva šansa da uspe. Ali nije uspela i nije mogla da uspe; vreme je da krenemo dalje. Evropski birači su, izgleda, mudriji od njihovih najumnijih glava.

Čega ima lošeg u kresanju troškova kao leku za evropske boljke? Jedan od odgovora jeste da dobra vila koja vraća poverenje ne postoji – to jest, u protekle dve godine realnost je nedvosmisleno pobila tvrdnju da će smanjenje državne potrošnje nekako podstaći potrošače i privatna preduzeća da troše više. Dakle, kresanje troškova u depresiranoj privredi samo produbljuje depresiju.

Štaviše, čini se da je korist od toga vrlo mala ili nikakva. Pogledajte slučaj Irske, koja je u krizi glumila uzornog vojnika, namećući sve strožu štednju u pokušaju da ponovo odobrovolji tržišta obveznica. Prema opšteprihvaćenoj dogmi, to je trebalo da upali. U stvari, volja da se veruje je tako snažna da su pripadnici evropske političke elite tvrdili da je irski projekat štednje zaista uspeo i da je irska ekonomija počela da se oporavlja.

Ali nije. I bez obzira na to što ovo nećete naći u novinama, krediti su za Irsku i dalje mnogo skuplji nego za Španiju ili Italiju, a kamoli Nemačku. Koje su onda alternative?

Jedan odgovor – i to mnogo smisleniji nego što je praktično bilo ko u Evropi spreman da prizna – jeste razbijanje evra, evropske zajedničke valute. Evropa ne bi bila u ovom problemu da je Grčka još uvek imala svoju drahmu, Španija svoju pezetu, Irska svoju irsku funtu itd, jer bi Grčka i Španija imale ono što im danas nedostaje: brz način da obnove konkurentnost i da povećaju izvoz, dakle – devalvaciju.

Kao kontraprimer irske tužne priče, pogledajte Island, koji je bio nulta tačka finansijske krize, ali mogao je da odgovori devalviranjem svoje valute, krune (a imao je i hrabrosti da pusti svoje banke da propadnu i ne isplate dugove). Naravno, Island se oporavlja onako kako je Irska trebalo da se oporavi, ali nije.

Pa ipak, razbijanje evra bi bilo vrlo problematično, a ujedno bi predstavljalo i veliki neuspeh za „evropski projekat“, dugogodišnji napor da se kroz bližu integraciju uspostave mir i demokratija. Postoji li neki drugi način? Da, postoji – i Nemci su pokazali da on može biti uspešan. Nažalost, Nemci ne razumeju pouke sopstvenog iskustva.

Ako sa kreatorima nemačkog javnog mnjenja razgovarate o krizi evra, oni će vam uvek reći da je i njihova privreda stagnirala početkom prošle decenije, ali je uspela da se oporavi. Ono što neće priznati jeste da je oporavak podstaknut pojavom ogromnog nemačkog trgovinskog viška prema ostalim evropskim zemljama – konkretno, prema državama koje su sada u krizi – koje su se razvijale, sa nadprosečnom inflacijom, zahvaljujući niskim kamatama. Krizne evropske zemlje mogle bi da ponove uspeh Nemačke kada bi se našle u sličnom povoljnom položaju – to jest, kada bi ovog puta ostatak Evrope, naročito Nemačka, prolazio kroz inflatorno razdoblje.

Zato nemačko iskustvo nije, kako Nemci zamišljaju, argument za unilateralnu štednju u južnoj Evropi; to je argument za mnogo ekspanzivniju politiku drugde, a naročito za to da Evropska centralna banka odustane od svoje opsesije inflacijom i fokusira se na rast.

Nemcima se, naravno, ovaj zaključak ne dopada, kao ni rukovodstvu Centralne banke. Oni će se držati svojih fantazija o prosperitetu kroz mučenje, i insistiraće na tome da je nastavak njihove propale strategije jedini mogući put za odgovorne zemlje. Ali izgleda da više neće imati bezuslovnu podršku Jelisejske palate. A to znači, verovali ili ne, da će i evro i evropski projekat imati veće šanse za opstanak nego što su imali do pre nekoliko dana.

 
The New York Times, 07.05.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.05.2012.