- Peščanik - https://pescanik.net -

Burmanski sveštenik svedoči

O brutalnosti režima


Bilo nam je jasno da svi možemo izginuti

“Zovem se Ašin Ven Kovida i imam 24 godine. Zajedno sa 14 drugih sveštenika, i mnogo studenata, organizovao sam proteste u Jangonu.

Burmanska vlada sebe naziva Savetom za mir u državi i razvoj. Ali mi smatramo da je to grupa kriminalaca čije su ruke krvave. Morao sam da pobegnem na Tajland zato što su oni vojnicima naredili da pucaju na nas i da nas muče. Sada kažu da sam ja terorista i da je u mojoj sobi pronađen eksploziv. To su čiste laži.

Štab Zapadne vojne komande se nalazi u mom rodnom gradu An u zapadnom delu Burme. Moj otac je stolar, a majka prodaje na pijaci. Siromašni smo, ali smo uvek imali dovoljno da jedemo. Od detinjstva sam želeo da postanem sveštenik. Sa 12 godina sam došao u manastir Vanitarama, a sveštenik sam postao sa dvadeset. Kada više nisam šta da naučim u tom manastiru, poslali su me u Jangon.

Primili su me u manastir Nian Oo, koji je veoma mali, u njemu živi samo 30 monaha, ali uživa veliki ugled. Mi nemamo nikakvu svojinu i svakog jutra izlazimo na ulicu i prosimo hranu. U poslednje vreme je sve teže zato što mnogi ljudi nemaju dovoljno ni da sebe prehrane. Ponekad sam tokom prošnje nailazio na studente. Sa njima sam mnogo razgovarao. I njima i meni je bilo jasno da se nešto mora promeniti u Burmi. Samo smo čekali smo pravi trenutak.

Preko BBC za Burmu i Democratic Voice of Burma (medij koji u Norveškoj drže burmanski disidenti), čuli smo da su 5. septembra u gradu Pakoku posle demonstracija, koje su organizovane u protestu zbog nedavnog povećanja cene goriva, pretučeni sveštenici. U manastiru smo razgovarali šta bi trebalo povodom toga da učinimo. Čuli smo da su sveštenici u Pakoki formirali Savez svih burmanskih sveštenika. Da li treba da pokušamo da sa njima stupimo u kontakt? Naš glavni sveštenik se plašio. Rekao da je da ćemo svi završiti u zatvoru ako budemo izašli na demonstracije. Vi ne znate ništa o brutalnosti vojnika, rekao nam je.

Sledećeg jutra sam potražio svoje prijatelje studente. Oni znaju kako da koriste kompjutere i odmah smo počeli da štampamo letke. U tome je učestvovalo samo nekoliko sveštenika iz mog manastira. Letke smo poslali svim manastirima u Jangonu, kao i nekima van grada.

Kada su vođe Saveza svih burmanskih sveštenika 18. septembra preko radija pozvali na demonstracije, otišao sam do manastira da uzmem manastirsku zastavu i odmah tog popodneva, sa oko 200 drugih sveštenika, krenuo ka pagodi Botataung. Ne znam koliko nas je tačno bilo zato što sam bio na početku kolone. Pevali smo sutre o velikodušnosti. Ljudi na ulici su nam pljeskali i tom nam je ulivalo samopouzdanje.

Narednog dana smo nas 2 000 demonstranata, među kojima je bilo i 500 mladih sveštenika, otišli najpre do pagode Švedagon. Pevali smo i dok smo marširali pridružilo nam se još mnogo braće. Oko četiri popodne smo stigli do Sule. Seli smo na zemlju, ali nismo znali šta dalje da radimo. Problem je bio u tome što nismo imali vođu.

Izgovorio sam sebi u bradu kratku molitvu, prikupio hrabrost i ustao. Pred sobom sam video more crvenih haljina. Neko mi je dodao megafon. Da bismo bili sigurni da će demonstracije i nadalje biti mirne potrebno je da imamo vođe, rekao sam. Tražio sam da se javi deset dobrovoljaca. Ustalo je 20, možda 25 sveštenika. Odabrali smo petnaestoricu.

Našoj grupi smo dali ima “Sanga predstavnički komitet” – bio je to savez sveštenika. Izabran sam za vođu, a ostali su dobili zadatke da brinu o hrani, donacijama, finansijama i održavanju reda. Onda sam održao govor. Naša zemlja je u velikoj krizi, rekao sam. Ljudi umiru od gladi. Pod vojnom upravom se događaju strašna kršenja ljudskih prava. Zbog toga pozivam sve ljude u Jangonu da marširaju sa nama. Demonstriraćemo sve do pobede, rekao sam. Ovog puta nećemo posustati.

Sastajali smo se ujutro, razgovarali o planovima za taj dan, i kretali posle doručka. Jedno od naših pravila je bilo da svaki sveštenik mora da obuče odoru tačno onako kako to predviđaju pravila koja važe za sveštenike. To nam je omogućilo da odmah raspoznamo vladine špijune koji se pretvaraju da su sveštenici.

Jedan od najvećih problema je bilo pronaći dovoljno hrane za sve sveštenike. Čuveni glumac Zarganar, njegov kolega Kjau Tu i pesnik Aung Vaj pomogli su nam da dođemo do dovoljno pirinča za našu braću. Demonstracije su rasle iz dana u dan. Vojska je bila suzdržana i uklanjala je blokade na putevima kada smo dolazili. Neki vojnici su nam se čak i klanjali. Masa je porasla na 100 000 ljudi. Čuli su se aplauzi. Nadali smo se da će režim uskoro popustiti. Ali pogrešno smo procenili. To smo otkrili 26. septembra.

Neko me je pozvao u četiri ujutro i rekao da je policija u ponoć upala u Mingalajama manastir. To je budistički univerzitet na kome se proučava drevni spis Pali. Tamo obično živi više od 200 sveštenika. Prostorije u kojima oni prebivaju bile su potpuno rasturene, knjige i nameštaj razbacani po podu, svuda ostaci pocepanih haljina i tragovi krvi. Vojnici i policajci su sve odveli sa sobom.

Odlučili smo da tog jutra krenemo ranije na demonstracije. Padala je kiša. Otišli smo na istočnu kapiju Švedagon pagode oko pola dvanaest. Od tog ulaza do same pagode vodi popločan put. To je mesto za susrete i tu je (opozicioni vođa) Aung San Su Ći održala svoj prvi govor na protestima 1988 godine. Tog dana tu je bilo oko 300 sveštenika i monahinja. Želeli smo da krenemo ka centru Jangona. Ali vojnici su se isprečili na putu. Iza leđa nam je bio manastirski zid od cigala.

Jedan oficir je rekao: Ne možete da odete do grada, ali ako se popnete na naše kamione, mi ćemo vas odvesti tamo. To je, naravno, bio trik. Seli smo na pod i počeli da pevamo verske pesme. Vojnici nisu znali šta da rade.

I onda su napali. Bacili su suzavac, svukli su haljine sa monahinja, i mnoge od nas uhapsili. Ipak, većina je nekako uspela da do pola pet popodne dođe na Tein Đi Zao pijacu u centru Janguna. Tamo je trebalo da održim govor. Ali onda su vojnici počeli da opet bacaju suzavac i da nam se približavaju. Neki od demonstranata su bacili kamenice. Razbežali smo se.

Te večeri, kada smo seli da razgovaramo šta dalje da činimo, osećali smo se bespomoćno. Mnogi su bili uplašeni. Bilo nam je jasno da svi možemo izginuti. Ipak, i narednog dana smo otišli da demonstriramo. Tada je bilo oko hiljadu demonstranata i 300 sveštenika. Snage bezbednosti su nas zaustavile na blokadi u blizini pagode Kajik Ka San na obodu Jangona oko pola četiri popodne. Uhapsi ih, vikao je jedan oficir, ali vojnici su stajali kao paralisani. Oficir, kipteći od besa, počeo je da šamara vojnike u prvom redu. I onda su nas ponovo napali. Gomila se razbežala u panici. I ja sam pobegao.

Te noći smo održali poslednji sastanak, u manastiru Malekuka. Svi su govori u glas. Čule su se glasine da ima stotine mrtvih, da hapse mnogo ljudi i odvoze ih kamionima. Shvatili smo da se moramo povući. Skinuli smo svešteničke odore. To je bilo strašno tužno. Godinama pre toga nisam obukao lonđi (burmanski odevni predmet, vrsta tunike) i majicu.

Krio sam se u mračnoj, praznoj kolibi u blizini Jangona sve do 12. oktobra. U međuvremenu mi je porasla kosa, prijatelji su mi pomogli da je ofarbam u plavo, dali mi lažnu ličnu kartu i krst koji sam stavio oko vrata radi prerušavanja kada sam se ukrcao na autobus. Prošli smo kroz više od osam policijskih punktova na putu do pograničnog grada Mjavadija, ali nisu me otkrili. Tamo sam stigao 17. oktobra uveče.

U zoru sam brodom prešao reku Moi do tajlandskog grada Mae Sot. Prijatelji su mi dali adresu jedne burmanske izbegličke organizacije i oni su me sakrili.

Tajlandska policija može da me uhapsi i deportuje u svakom trenutku zato što sam ovamo došao nelegalno.

Osim toga, ovaj grad je pun špijuna koji rade za burmansku vojsku. Možda je najbolje da se i dalje krijem. Ali mi nećemo tako lako odustati.”

 
Snimio Jirgen Kremb (Jürgen Kremb) ‘It Was Clear to Us That We Could All Die’, Der Spiegel 45/2007, 5.11.2007.

Peščanik.net, 04.11.2007.