Američki građanin sam postao u novembru 2000, u doba dobro znane izborne paralize i zasjedanja Vrhovnog suda koje je Bushu poklonilo predsjedničku poziciju. Otud je moj prvi američki sentiment bio sram zbog demokratskog procesa koji je dozvolio da manjina birača nadglasa većinu i u Bijelu kuću useli nekoga ko je otjelotvorenje najgoreg američkog stereotipa: neradoznala neznalica, neko kome je oduvijek bilo neprijatno u prisustvu misli. Na primjer: u januaru 2000. Bush je sažeto izložio svoju buduću spoljnu politiku ovim teško prevodivim i besmrtnim riječima: “Kad sam ja odrastao, svijet je bio opasan, i ti si tačno znao ko su oni. Tad je bilo mi protiv njih, i bilo je jasno ko su njih (who them was). Danas, nismo sigurni ko su ti oni (the they), ali znamo da ih ima.”
Ali čedni dani pukog srama naglo su prekinuti 11. septembra 2000, kad su ti oni prigodno stigli u otetim avionima i tragično podijelili američku istoriju na period prije i period poslije 11. 9. Jasno se sjećam kako se Bush obraća sluđenoj naciji i govori: “Napadnuta je sama sloboda.” (Freedom itself was attacked.) To je govorio u trenutku kad se na televiziji još moglo vidjeti kako očajnici skaču u sigurnu, stravičnu smrt s Tornjeva u plamenu, koji će se u sljedećem kadru strovaliti. U tim trenucima izgledalo je sasvim moguće da je u terorističkom napadu izginulo desetine hiljada ljudi. Bilo je sasvim nemoguće ne osjetiti u dubinama svoga tijela stravu i solidarnost zbog neizrecive ljudske patnje. Ali sve čega se naš dobri predsjednik mogao dosjetiti je bila isprazna fraza. “Najebali smo”, sjećam se da sam pomislio. Ako je on bio u stanju da prevede strašnu konkretnost ljudskog bola u jeftinu apstrakciju, onda mu američki, a kamoli ljudski, životi ništa ne znače.
A da smo najebali, jesmo. Nije dugo trebalo da se isprazna apstrakcija rascvjeta u spektakularni i neizdrživi vatromet banalnosti u slavu sada vječne borbe protiv tih slobodomrzacanjih. Danas se malo Amerikanaca rado prisjeća vremena prije invazije Iraka i parade na nosaču aviona kada je Bush objavio da je “Misija obavljena” (Mission Accomplished); kad je devedesetak posto anketiranih Amerikanaca podržavalo predsjednika; kad su građani koji su izgledali kao Arapi, uključujući i mnoge Sikhe, bili žrtve slobodoljubivih nasrtaja; kada su radiovoditelji izražavali svoj vulgarni patriotizam sugestijom da se na “glave u peškirima” (towelheads) baci atomska bomba; kada su se uvodnici utrkivali ko će prije obznaniti podršku novopečenoj Bushovoj Doktrini i nadolazećoj šetnji kroz Irak; kad su novinari na konferencijama za štampu u Bijeloj kući poslušno pratili unaprijed odobreni scenario i kada su ratni reporteri jedva čekali da se priključe pobjedonosnim trupama. To je bilo vrijeme kad je veliki broj Amerikanaca, kako liberala tako i konzervativaca, vjerovao u fatamorganu Sadamovih sredstava masovnog uništenja, koja – ako to smijem reći kao novajlija u američkim rabotama – blatantno i očigledno nisu postojala. Malo se Amerikanaca rado sjeća tog doba pošto bi minimalna reakcija na sve to trebalo da bude dubok i pokoravajući stid, a mi, Amerikanci, smo ponosna nacija.
George W. Bush je najgori predsjednik u istoriji Amerike ne samo zato što su on i njegovi došupnici uprznili sve čega su se dotakli nego i zato što su u mnogim Amerikancima, a bogami i strancima (Tony Blair, npr.), probudili ono najgore. Bush je uz pomoć tog najgoreg izgradio koaliciju spremnih učesnika u kriminalnom, nemoralnom debaklu koji je iračka avantura bila od početka i biće do nevidljivog kraja. Svaki ratni zločinac zna da ako moralno samoporicanje dobije oblik nacionalnog ponosa, svašta je moguće, svaki zločin se može opravdati kao neophodan ili kao nenamjeran. Abu Ghraib, Guantánamo, razaranje Fallujahe, mučenje kao državna politika, proizvoljan pritvor osumnjičenih za terorizam, neograničeno prisluškivanje građana, obezvređivanje principa američke demokratije, vlast koja nikome ne polaže račune – ne samo da je sve ovo bilo prihvatljivo mnogim glasačima na izborima 2004. nego im je čak izgledalo kao izraz američke nacionalne snage.
U neka doba je moj američki stid postao nerazdvojiv od bijesa. Nakon izbora 2004, ne samo da sam nastavio da mrzim Bushov režim – strasno, svakodnevno, od rane zore – nego sam počeo da mrzim velik broj svojih američkih sugrađana, što zbog podrške bušističkom zlu, što zbog moralno-političke pasivnosti. Počeo sam da s bijesom zurim u vozače koji su na svojim vozilima imali naljepnicu u slavu Busha, zato što sam htio da im vidim face. Uvijek su bili bijeli, izgledali su pristojni i ne posebno vrijedni pažnje, i ja sam ih mrzio iz sve američke snage. Tako sam se pridružio zajednici dobrih Amerikanaca, utoliko što je Bush i u meni probudio ono najgore.
Nisam historičar, ali mislim da se može pouzdano reći da je Bushov režim legitiman kandidat za najgoru demokratski izabranu vladu u istoriji zapadne civilizacije. Rezultati njegove vladavine su katastrofalni: američki međunarodni ugled i spoljna politika su u rasulu; državni deficit i nacionalni dug dostižu zimbabveanske proporcije; države su osiromašene, a infrastruktura se raspada; demokratska praksa je toliko obezvrijeđena da je militantna fuksa ozbiljan potpredsjednički kandidat, dok su rasističke aluzije sastavni dio republikanske kampanje. A šta reći o razaranju New Orleansa i kolapsu finansijskog tržišta, za koje Bushov dvor nije pokazao posebno zanimanje sve dok nije bilo prekasno? Ništa čime su se Bush i njegova administracija pozabavili nije ostalo neoštećeno, nema prepreke o koju se nisu sapleli, nema djeteta koje iza njih neće ostati da prebire po ostacima onoga što je ostalo nakon osmogodišnje političke nepogode.
Ima sigurno američkih pisaca, manje ophrvanih stidom i bijesom, koji bi od svog tog kijameta i svih tih groznih likova (potpredsjednik Cheney, recimo, sociopata koji bi, da se nije upustio u politiku, u svom podrumu sretno kopao grobove za nesretne neameričke prolaznike koji su bili dovoljno neobazrivi da pokucaju na njegova vrata) sklopili solidan roman ili dva. Što se mene tiče, ne znam kako bih sve to zločinačko ludilo mogao pretvoriti u čitljivo štivo. Sve čemu se ja nadam jeste da ću nekako moći da se malo osjećam kao Amerikanac, a da me ne bude stid i da me ne spopada bijes. Možda će mi predsjednik Obama u tome moći pomoći.
BH Dani, 17.10.2008.
Peščanik.net, 18.10.2008.