Zatekao sam se u subotu uvečer na ulicama jednog evropskog glavnog grada, negdje između Sarajeva i Tallina. U blizini nigdje nekog dijasporskog kafića u kojem bih mogao gledati televizijski prenos utakmice, no bližnji su me SMS-om uredno izvještavali o toku meča koji je instantno ušao u historiju bosanskohercegovačkog fudbala jer je s njim definitivno dosegnut najveći dosadašnji reprezentativni uspjeh našeg nogometa. Iste noći, Turska je izgubila od Belgije u utakmici koja im više i nije bila toliko važna. Posljednje kolo (koje se igra sutra) igrat će se, barem u našoj grupi, isključivo za prestiž; jednako Bosna i Hercegovina protiv Španjolske, kao i Turska protiv Armenije odnosno Jermenije (koju jedino u Dnevnom avazu, iz nejasnih razloga, ne zovu ni Armenija ni Jermenija nego Ermenija?!) te Belgija protiv Estonije.
Nakon završetka utakmice, SMS-om su stizale vijesti o burnom uličnom veselju. Sutradan izjutra su mi se, makar bio (po)daleko od Bosne, sinoćnje vijesti još doimale velikim. Čekajući prevoz na metro-stanici odsutno sam i letimično zurio u one ekrane na kojima se smijenjuju najnovije vijesti, a što kao da su izišli iz futurističkih filmova tipa “Minority Report”, kad sam registrovao headline o historijskom tursko-armenskom susretu. S mislima uronjenim u fudbal u prvi mah sam pomislio: zašto bi taj susret bio historijski kad zapravo ne odlučuje ni o čemu? Stvar se, međutim, nije odnosila na predstojeći nogometni susret, nego na održani – politički. Kako je poznato, u noći bosanskohercegovačkog fudbalskog slavlja, u Zürichu su ministri vanjskih poslova Turske i Armenije Ahmet Davutoglu i Edward Nalbandian potpisali protokol koji će se, po svoj prilici, pokazati kao historijski. Protokol bi trebao biti prvi korak u uspostavljanju punih diplomatskih odnosa i otvaranju granica između ove dvije zemlje. Tvrdi se da je potpisivanje protokola u posljednjem momentu bilo pred otkazivanjem, no da se tada umiješala Hillary Clinton i ubijedila ministre. Iako Švicarska formalno posreduje između Turske i Armenije već oko godinu dana, upravo je američki pritisak najzaslužniji za konačno potpisivanje protokola. Značajan simbolički momenat u cijeloj priči bilo je prošlogodišnje prisustvo turskog predsjednika Abdulaha Gula na gostujućoj kvalifikacijskoj utakmici Turske u Jerevanu, a ovih dana je stigla vijest o uzvratnoj diplomatsko-fudbalskoj posjeti; predsjednik Armenije Serzh Sargsyan doći će u Bursu na utakmicu između Turske i Armenije.
I tako, i Turska i Armenija su fudbalski izgubile, a političke dobile. Ni jedni ni drugi neće igrati završnicu svjetskog prvenstva, a navijači su im zbog toga, jasno, nezadovoljni. Nezadovoljna je, međutim, i javnost u obje zemlje, a zbog navedenog protokola. U Armeniji se bune zarad nepostojanja izravnog priznanja da je Turska početkom dvadesetog stoljeća nad Armencima provela genocid; u Turskoj su kritike na protokol usmjerene prvenstveno na činjenicu da protokolom nije uslovljeno armensko povlačenje iz regije Nagorno Karabah, a u tome se prepoznaje “izdaja braće iz Azerbejdžana”. Ljudi u Bosni i Hercegovini dobro znaju da je nezadovoljstvo obje strane nekim sporazumom obično indikator postizanja stvarnog kompromisa.
Hillary Clinton se, dakle, ukazala u Zürichu i tamo svjedočila historijskom sporazumu koji poslije stotinjak godina treba koliko-toliko normalizirati odnose među susjednim zemljama. Njezin zamjenik James Steinberg na Butmiru je, čini se, svjedočio samo još jednoj demonstraciji već dvadesetak godina nesređenih odnosa unutar jedne zemlje.
U euforičnim čestitkama Blaževiću i njegovim “zmajevima” često se potencira da su oni za Bosnu i Hercegovinu učinili više nego svi političari zajedno. Takvo osjećanje je široko rasprostranjeno i ono je podjednako svjedočanstvo nesposobnosti političara kao i oduševljenja fudbalskim pobjedama. Turci se, eto, nisu plasirali na, kako se to kod nas uobičajeno kaže, veliko fudbalsko takmičenje, no politički su na pravom putu i približavaju se stvarnom suočavanju sa najneuralgičnijim tačkama svoje recentne povijesti. Kad je o fudbalu riječ, Bosna i Hercegovina je napokon ušla u famozni baraž, no politički je daleko od pravog puta, a unutarnji politički kompromis danas je izgleda teže postići nego neposredno nakon rata.
Turci i Armenci dobili su na diplomatskom, a Bosanci i Hercegovci na zelenom travnatom terenu. Kako to generalno biva, sportska pobjeda izaziva masovna slavlja, a politička demagoška grintanja. Ipak, Turci i Armenci će, izvjesno je, za koju godinu igrati nove kvalifikacije za novo svjetsko fudbalsko prvenstvo, dok je bosanskohercegovački politički izlazak na zelenu granu mnogo manje izvjestan.
Oslobođenje, 13.10.2009.
Peščanik.net, 14.10.2009.
NOGOMET / FUDBAL