“Crnčuge, pederi, komunjare!” – tako su čašćavani poslanici demokrata u Predstavničkom domu američkog Kongresa, dok su ulazili u zgradu u kojoj će, nedugo potom, izglasati zakon o reformi zdravstvenog sistema. Par dana nakon glasanja, nekolikim demokratama su bačene cigle u prozore, objavljivane su slike njihovih porodica na internetu, dok je jedan poslanik iz Misurija na travnjaku ispred svoje kuće zatekao mrtvački sanduk. Niti jedan republikanac ili republikanka u Kongresu nisu našli za shodno da pomenuti zakon podrže svojim glasom, niti su, u debatama koje su se, od birtija do Bijele kuće, odvijale punih godinu dana, našli za shodno da ponude išta više od kozmetičkih intervencija na sistemu koji je za ovu zemlju bio i velika sramota i ekonomski kamen oko vrata. (SAD, iako izdvajaju ubjedljivo najviše sredstava za zdravstvo po glavi stanovnika od bilo koje razvijene zemlje, imaju 45 miliona neosiguranih, i po mnogim zdravstvenim parametrima zaostaju za zapadnoevropskim zemljama, Australijom i Japanom.)
Već punih godinu dana, republikanci pokazuju zavidno odsustvo gadljivosti spram besramnih laži i zastrašivanja (Država stavlja pod šapu šestinu američke privrede! Obama formira komisije za eutanaziju penzionera!), rajcajući do krajnjih granica nervne sisteme svojih najstrastvenijih birača, trenutno okupljenih u okviru tzv. „tea party” („čajdžijskog”) pokreta. Pomenute čajdžije su ime odabrali evocirajući čuvenu Bostonsku čajanku iz 1773., kada su kolonisti, gnijevni što plaćaju porez britanskoj kruni pred kojom nisu imali predstavnike, ispraznili tri broda puna čaja pravo u bostonsku luku. (Dvije godine kasnije, počeo je rat za nezavisnost.) Ovovremeni čajdžije su svoje proteste počeli prošlog proljeća, ni zbog kakvog sasušenog bilja ili, ne daj Bože, rasta poreza (od dolaska Obame na vlast, porezi su zapravo smanjeni), već navodno motivisani izglasavanjem finansijskog stimulusa i nekontrolisanom moći „Vašingtona”. Međutim, kako je godina odmicala, i kako je postajalo sve jasnije (a) da stimulus daje dobre rezultate, i (b) da istinski može doći do omražene reforme zdravstva (koja bi, po najozbiljnijim dostupnim procjenama, trebalo da smanji državni deficit za oko 140 milijardi dolara u slijedećih 10 godina), to je sve teže bilo sakriti neke druge čajdžijske motive.
Obama sa docrtanim hitlerovskim brčićima, transparenti kojima se vatreno oružje priziva kao sredstvo političkog diskursa i izlivi bezdušnog gnijeva spram slabih i nemoćnih su vremenom postali standardni folklor novih čajanki, od čega se dosad gotovo niko nije ogradio, dok je mnogi konzervativni komentator i političar svojim nastupima direktno podsticao takvu „slobodu izražavanja”. Temeljne studije ovog pokreta, koliko znam, još nisu sprovedene, ali vjerujem da je pojava današnjih čajdžija prvenstveno odraz jedne znane društvene patologije (rasizma), potom krize u jednoj partiji (republikanskoj) i jednom sve okoštalijem političkom pokretu (konzervativnom); međutim, ne treba smetnuti s uma ni to da opšti ekonomski tokovi takođe nisu išli na ruku razvijanju tolerancije, solidarnosti i iznijansiranog pogleda na svijet.
Surovi i neodrživi sistem zdravstvene zaštite, u kom su troškovi iz godine u godinu rasli i do 3 puta brže od inflacije, i u kom se redovno dešavalo da polisa biva ukinuta onima kojima je najpotrebnija, decenijama se paralelno razvijao sa jednim drugim velikim problemom (istovremeno ga hraneći): sve izraženijom klasnom nejednakosti. U periodu od 1979. do 2005., na primjer, godišnji prihodi najbogatijih 1% domaćinstava su realno porasli za oko 180%, dok je u slučaju domaćinstava koja po visini prihoda čine srednju petinu taj porast iznosio svega 20%. Američka nejednakost u prihodima, rekordno visoka među razvijenim zemljama, pojava je koju je čak i Alan Greenspan, bivši direktor Federalnih rezervi i bezrezervni zagovornik slobodnog tržišta, prije pet godina okarakterisao kao „neprihvatljivu za kapitalistička demokratska društva”. U proteklih deset godina, dok su bogati bivali sve bogatiji, a sirotinja i ne-sasvim-sirotinja uglavnom ostajala tamo gdje je bila, stabilno je rastao i broj ljudi koji žive ispod granice siromaštva. Njih trenutno ima oko 45 miliona, ili 14% ukupnog stanovništva, i brz uvid u njihovu demografiju pokazuje kako klasna nejednakost ne pati od sljepila na boje: procenat siromašnih i zdrastveno neosiguranih (društveno, dakle, veoma ranjivih) crnaca i Hispanoamerikanaca je otprilike dvostruko veći nego odgovarajuće stope kod bijelog stanovništva; sasvim očekivano, ovakvo stanje je praćeno neujednačenom opterećenošću najrazličitijim bolestima, od infektivnih do neurodegenerativnih. Visoka socijalna mobilnost – drugo ime za „američki san”, u kom svi koji hoće da zapnu mogu da se uzdignu iznad ekonomskih okolnosti u kojima su rođeni – predstavlja, prema podacima OEBS-a, prije realnost u Danskoj ili Švedskoj, negoli u Sjedinjenim državama.
Veliko pitanje, zasad bez dobrog odgovora, glasi: zbog čega je najava zdravstvene reforme tako efikasno aktivirala prekidač za ludilo u glavama gnijevnih čajdžija? Istina, svaki četvrti republikanac dozvoljava mogućnost da je Obama Antihrist (ne izmišljam: anketa je objavljena prije dva dana), ali šta navodi osobu koja nije ni gladna ni žedna niti politički proganjana da nasred ulice i pred kamerama baca zgužvane dolare i psovke u lice osobe oboljele od Parkinsonove bolesti? Prosječan čajdžija, treba reći, ne pripada sirotinji, po pravilu gradskoj i tamnoputoj, koja će gotovo izvjesno biti uskraćena za američki san; on je natprosječno obrazovani stanovnik nepreglednih predgrađa, ponositi predstavnik bijele srednje klase, kojemu, sudeći po zadriglosti vrata i snazi glasnih žica, u životu zaista nije tako loše. Šta takav jedan primjerak može da ima protiv reforme zdravstva od koje, ukoliko ne zarađuje preko 200 hiljada dolara godišnje, može samo da profitira?
Ko zna, možda je tačan instinkt koji mi kaže da se čaj koji se servira ovih dana uglavnom priprema tako što se obrsti otrovno žbunje rasizma, koje najdublje korijene upravo ima u selendrama i predgrađima bijele Amerike, i da mu, arome radi, treba dodati malo sastrugane ekonomske kratkovidosti i sitno izmrvljenog osjećaja za američki kič-patriotizam. Ne sumnjam da timovi sociologa već špartaju ovom čudnom zemljom i njenim telefonskim imenicima, razdjeljujući svoje upitnike, u pokušaju da dokuče zbog čega tačno postoje siti koji ne podnose gladne, iako ih najčešće niti vide, niti čuju, niti žele da znaju za njih. Paradoksi koji čine da cigle lete kroz prozore i da stižu prijetnje smrću zbog učešća u demokratskoj proceduri prosto vapiju za dobrim odgovorom.
Za kraj, od mnogih američkih paradoksa želim da navedem još jedan: „crnčuge, pederi i komunjare” su trenutno na vlasti. Antihrist Obama je izabran sa 53% glasova, i zasad pokazuje da je lider ozbiljnih namjera, čije političke sposobnosti samo budale mogu da potcijene. Suprotno očekivanjima, politički sistem ove lude zemlje se pokazao sposobnim da u pogon stavi suštinske – i dobre – društvene promjene. Poslije godinu dana ispunjenih zebnjom, može se reći da promjena i nada nisu više riječi primjenljive samo na slogane, već i na svakodnevnu, objektivnu stvarnost. U to ime, popiću šolju crnog čaja s mlijekom.
Vijesti, 27.03.2010.
Peščanik.net, 27.03.2010.