- Peščanik - https://pescanik.net -

Čardak ni na nebu ni na zemlji

Radio emisija 24.01.2004, govore: Vesna Pešić, Mirko Đorđević, dečak Vasa i Srđa Popović.

Svetlana Lukić: Dobar dan, poštovani slušaoci. Za početak, jedna informacija: ovo je poslednji Peščanik koji će ići subotom. Od iduće nedelje, termin naše emisije je petkom od 9 i 30 do 11 sati pre podne. Na tu temu, nemam više šta da izjavim. Konkurs za preostale kombinacije stranaka koje će sklepati vladu i dalje je otvoren. Ko uspe da smisli još neku kombinaciju, dobiće majicu B92. Konkurs za premijera je zatvoren. Već ga imamo. Ime mu je Bogoljub Karić.

Gospodin Bogoljub je ovih dana razgovarao i sa Koštunicom i sa Tomom Nikolićem i sa Veljom Ilićem. Juče je bio i u prvoj međudržavnoj poseti Makedoniji, u misiji oslobađanja vladike Jovana. Usput skuplja industrijalce, svira gitaru, tuži državu što mu je opljačkala Mobtel, koji je krvavo zaradio. On mu dođe kao srpski Berluskoni. Svoje bogatstvo će da upotrebi da dođe na vlast, a onda će vlast da koristi da bi se dalje bogatio.   Dok on tako trči po Srbiji, a i šire, samoproglašeni premijer Koštunica izgleda se ovih dana malo odmara. Pa i nije mu bilo lako, uložio je nadljudske napore da napiše punih 11 strana teksta koji on zove programom buduće vlade.   A u međuvremenu, prošla je prilično nezapaženo vest da nas je Evropska unija i njena komisija za prevare, OLAF, opomenula da više ne lažemo i da više ne krademo. Nismo lagali samo za poreklo šećera koji smo im izvozili, sumnjiče nas da ih lažemo za sve. Zaboravili smo da Evropska unija nije bratska zajednica evropskih naroda nego, pre svega, carinska unija. Pre će nam oprostiti ratne zločine nego što će dozvoliti da ih potkradamo i to na tako primitivan i bezobrazan način.   Zato verovatno Montgomeri poslednje dane pred penziju provodi lično nadgledajući uništavanje naoružanja naše vojske, da slučajno ne iskrsnu opet neke strele i zolje po Iraku.   Ljudi nam prosto ne veruju.

Na početku Peščanika slušate našu ambasadorku u Meksiku, gospođu Vesnu Pešić.

Vesna Pešić: Nije više reč da li je vlada ovakva ili onakva, mi ne možemo da formiramo nikakvu vladu. Takva paraliza ostavlja veoma loš utisak o nama, znači da ne možemo sami sobom da upravljamo. Ja bih prvo pokušala da sumiram događaje i izborne rezultate, veoma kratko, i da probam da nekako naznačim šta bi trebalo da se uradi, šta bi bilo najbolje da se uradi u ovom momentu.

Očigledno je da je Srbija zemlja koja je delimično modernizovana, delimično industrijalizovana, ona je delimično u modernom svetu a delimično je u preindustrijskom svetu. Hoću da kažem da politička podela između onoga što mi zovemo demokratski blok i nedemokratskog bloka izražava jedan deo našeg društva, naše strukture. Samo novim reformama i daljim razvojem, stvari će se promeniti u korist demokratskog bloka i nećemo više biti u ovakvoj blokadi. a podela o kojoj mi sada govorimo, ona je realna, i nije DOS slučajno morao da se ujedinjuje da bi pobedio bivši režim.

Međutim, ta podela je dublja od bivšeg režima i opozicije, kako smo nekad govorili. Ona se, kao što vidite, sada obnavlja. Ako je tako, onda moramo da se pomirimo s tim. Ukoliko demokratski blok hoće da povuče Srbiju napred, njemu ne ostaje ništa drugo nego da se pomiri sa činjenicom da ne može niko u tom bloku da dobije ni uskoro većinu, da nema drugoga nego da se napravi kompromis, umesto da tapkamo u mestu i da se brukamo i raspisujemo izbore koji će manje-više da daju iste rezultate ili će da unište jednu stranu demokratskog bloka ali će da jačaju drugu.

To znači, recimo, da probamo totalno da uništimo Demokratsku stranku kao demokratsku, a da nam pri tom uopšte ne smeta da li će da rastu radikali ili će da rastu socijalisti. Umesto da stalno neko nekoga kažnjava u tom demokratskom bloku, krajnje je vreme da se sada povučemo svi dva koraka i da probamo, kao da su juče bili izbori, da probamo da se otvoreno dogovorimo da se nekakva vlada napravi.

Mislim da to ne bi bilo toliko teško, da bi mnogo više napora, mnogo više vremena, mnogo više bruke trebalo da neko hoće apsolutnu većinu i da lupa rukom po stolu.

Ja zato predlažem da se zaboravi na ovo što je bilo poslednjih petnaest dana i da se vratimo na poziciju stvaranja kompromisa i dogovora. Ja ne vidim šta bi drugo moglo da se predloži nego to, ukoliko smo još uvek racionalni ljudi. Demokratska stranka Srbije jeste dobila najveći broj poslanika, ali ne toliko ubedljivo da bi mogla da uslovljava, da ucenjuje. A pored toga, ja sam protiv toga da se to nastavlja u budućim koalicijama, jer će neke koalicije biti takođe potrebne. Mislite da se Koštunica, Labus i Drašković neće posvađati? Pa naravno da će se posvađati i oni.

Mi moramo da izbacimo takav način komuniciranja, da neko stalno naređuje nekom drugome šta treba da radi, da se prosipaju iracionalne mržnje, kao što smo sada svi videli, potpuno iracionalna mržnja prema Demokratskoj stranci, prema vladi koja je preuzela odgovornost, radila je koliko je mogla. Umesto da kažemo – imali smo jednu vladu posle jednog užasnog režima, imali smo veoma teške uslove, uradili smo dobro to, to i to, sada idemo dalje.

Međutim, šta mi radimo? Mi smo zapali u strašan negativizam i to zahvaljujući, zaista, u ovom trenutku, Demokratskoj stranci Srbije, a bogami i drugima koji stalno uglas viču da je gore nego ikad. Da li je moguće da će mene, ili bilo kog našeg normalnog građanina, neko da uveri da je lošija vlada Zorana Đinđića ili Zorana Živkovića od Miloševićeve vlade?

Moj predlog je da budemo konstruktivni prilikom formiranja vlasti, ali – na ovome posebno insistiram – treba da budemo konstruktivni i prilikom ocenjivanja šta je određena vlast uradila. Zamislite – što bi bilo normalno, je l’ da – Demokratska stranka Srbije i Koštunica sada preuzmu odgovornost za novu vladu, i posle toga mi iz Demokratske stranke krenemo da vičemo da nikad nije bilo gore, da su gori nego fašisti, gori nego Nemci, gori nego Milošević. Molim vas, svaka vlada koja dođe ona će obaviti neke važne poslove. Neće obaviti sve poslove i zato se vlast i menja.   Ja bih isto tako poručila i Demokratskoj stranci… Ona je dobro sebe postavila odmah posle samih izbora, rekla je da je za nju najbolje da bude manjinska vlada. Mislim da Demokratska stranka, od tog svog ispravnog stava, bez obzira na to šta joj je rekao neko tamo iz Demokratske stranke Srbije, treba da se drži onoga što je rekla zato što je to bila njena najbolja pozicija.

Ja predlažem i Demokratskoj stranci da kaže – evo, dajemo sada šansu Vojislavu Koštunici i drugima da pokažu šta oni znaju, nećemo ići ni u kakvu osvetu, nećemo se nikome svetiti, podržaćemo tu vladu, ali nećemo da preuzimamo odgovornost. Neka sada odgovornost preuzme neko drugi, a to je dobra pozicija. To je dobra pozicija. Da sam na mestu rukovodstva Demokratske stranke, ja bih rekla – ni u teoriji s vama ne idem u vladu. Molim vas, vi se dogovorite, podelite ministarstva, a mi ćemo da vidimo da li dobro radite i imaćemo vremena da se konsolidujemo. To bi, po meni, bila najbolja pozicija za Demokratsku stranku.

Zaboravila bih na priču koju je u međuvremenu izgovorila Demokratska stranka Srbije, a oni, da su pametni, i oni bi to na neki način poništili, na indirektan način bi se izvinili, i krenuli bismo dalje, sastavila bi se vlada.

Ako bismo sada išli ponovo na izbore, verovatno bismo dobili sličnu raspodelu. Ne vidim šta bi se to toliko promenilo, izuzev besa koji bi izazvali kod građana. Ne vidim zašto se, da upotrebim izraz Vojislava Koštunice, lupa šamar građanima ponovo. On je to, mislim, rekao povodom raspisivanja predsedničkih izbora.

Zaista, zašto ponovo da se ide na izbore? Zato što će neko u besu da kaže – pa više neću uopšte u tome da učestvujem, ja sam pre mesec dana obavio svoju građansku dužnost, izašao sam na izbore, glasao sam za jednu od te četiri stranke i sad me ponovo teraju da izađem na izbore. Zašto? Zato što oni neće da se dogovore, nego se ponašaju bezobrazno. Zato ja ne bih uopšte reskirala, ne bih izazivala građane nego bih se dogovorila. Prosto bih se dogovorila.

U ovoj situaciji gro naših institucija uopšte ne radi. Kada sve te institucije stanu, sigurno se kod građana rađa prirodan strah. Ništa nije gore nego osećanje anarhije, i najgora vlast je bolja od anarhije. Nesposobnost ljudi u demokratskom bloku ili nepostojanje želje da se dogovore, kao da hoće da dođe neko drugi, da se ponovo uspostavi autoritarni režim i da nam ponovo svi dobace i kažu da Srbija i nije sposobna za demokratiju nego je sposobna samo za autoritarne režime.

Ja sam zbog toga imala rezerve kad se govorilo o onim silnim aferama za rušenje vlade, zato što sam se bojala da mi nikada nikakvu vladu više i nećemo napraviti ili ćemo vratiti autoritarni režim. Zbog toga svi osećamo tremu i ja prosto molim te ljude, eto molim i Demokratsku stranku da žrtvuje i da pređe preko uvreda koje su joj upućene i da ne deluje tako uvređeno i da kaže – nećemo da pustimo da Srbija ode pod led i da se pokaže da nije sposobna da napravi demokratsku vladu nego da tražimo, da čekamo ponovo da dođu neki autoritarci i da rasturaju ponovo ovu zemlju koja je i tako već rasturena.

Umesto što smo ponovo došli do situacije ili-ili, što smo ponovo na ivici ponora, ja bih se žrtvovala, pa kud puklo da puklo. Verujte, ja smatram da će građani takvo ponašanje Demokratske stranke, umeti to da procene i da kažu – hvala bogu Demokratskoj stranci što nas je spasla u ovom momentu. Pošto za ovu drugu ne vredi ni govoriti, očigledno je da ne želi i zateže i sve više nas ponovo gura u nekakve izbore, u nekakve ponore.

Svetlana Lukić: Do dalekog Meksika stigao je aber da je Koštunica nezadovoljan što se tamo neki ambasadori mešaju u unutrašnju politiku naše zemlje. Mislio je, izgleda, na gospođu Vesnu Pešić.

Vesna Pešić: Znam da Koštunica neprekidno ima primedbe na moje ponašanje. Ja njemu samo kažem – tačno je, možda ne bi trebalo da se mešam u politiku, ja se s tim potpuno slažem, ali s obzirom na moju biografiju, ljudi žele da čuju moje mišljenje i  ne znam zašto ne bih pokušala da pomognem ako me već neko nešto pita.

Ne znam zašto to njemu smeta i zašto to njega toliko iritira, ali svakako je on iritiran time što se ja javim u javnosti kad me neko pita. Ja se sama ne javljam, ali kad me neko nešto pita, osećam se neprijatno da kažem – ja ne mogu ništa da ti kažem zato što sam ja ambasador.

Izgledaće, meni se bar tako čini, kao da se ja plašim za svoje mesto. Ja neću uopšte da dodajem ulje na vatru. Ja smatram da bi bilo najbolje bi bilo da se kaže – u redu, podelili ste packe svuda, i vladi i ambasadorima i ovima, u redu vi preuzmite kormilo i preuzmite odgovornost.

Oni i dalje neprekidno vode izbornu kampanju ili napadaju ili se bave time da im ne odgovara ovaj ili onaj, da čekaju izbore u Demokratskoj stranci, pa onda s ovim hoće, s ovim neće, umesto da se bace na posao. Oni ne treba uopšte time da se bave, oni imaju pune ruke posla i ja im želim da te poslove što pre preuzmu.

I treba da preuzmu. Mi ćemo, naravno, kao demokratska javnost kontrolisati njihov rad, ali mislim da treba da preuzmu odgovornost za državu umesto što se bave i šamaraju ljude okolo.

Svetlana Lukić: Bliži nam se praznik posvećen najljupkijem srpskom detetu, svetom Savi. Najnovija podela u Srbiji je na svetosavce i dositejevce, takozvane evroslinavce. Tvorac tog “duhovitog” termina je vladika Atanasije Jeftića, koji je o Mirku Đorđeviću, čoveku koga često slušate u Peščaniku, a čućete ga i danas, rekao između ostalog da je nedoučeni, Beogradčić, lakej, sluga površne Evrope. Dakle, slušaćete gospodina Mirka Đorđevića, besmrtnog Ava Justina, odnosno njegov govor u manastiru Ćelije 1966. godine i dečaka Vasu.

Mirko Đorđević: Jedan naš poznati mislilac, koji je pokušavao da objasni šta je to svetosavlje, kaže da svetog Savu nije moglo u sebe da smesti malo srce rodoljubive, patriotske, izveštačene istorije, on je neprekidno falsifikovan. Nema toliko problema oko svetog Save kao lika u vremenu i prostoru s kraja XII i početka XIII veka, on spada u velika imena nacionalne kulture, sumnje u to nema, i kao državnik, i kao političar, i kao prosvetitelj.

Ali, sve ono što se iza toga počelo oblikovati i što se naziva svetosavljem, do te mere je sporno da predstavlja velik, potpuno nerasvetljen problem.

Dakle, svetog Savu treba odvojiti od svetosavlja. Čak je jedan naš dobar poznavalac “lika i dela” svetog Save izričito rekao da svetosavlje nema nikakve veze sa svetim Savom. I doista je tako.

Malo kome pada na pamet, i velika je šteta što je tako, da se pojam svetosavlje prvi put sreće 1936. godine, tačnije 1938. i prvi put je tada stvorena ideologija svetosavlja. I ta ideologija u novije vreme, poslednjih petnaestak godina, sve više i više jednostavno deformiše i lik i delo. Osim toga, posle smrti, sveti Sava je postao predmet kulta, što je sasvim razumljivo, kulta u crkvi kao svetitelj, ali sveti Sava je u narodnoj tradiciji, u pričama, dobio jednu vrlo neobičnu projekciju. Čajkanović, naš najveći etnolog, dokazao je i pokazao kako postoji više od pedesetak narodnih priča i legendi u kojima se sveti Sava prelama u narodnoj svesti kao čisto pagansko zlo božanstvo, vrlo čudno.

Dakle, božanstvo pod imenom svetog Save kreće se na čelu vučjega čopora i zaštitnik je vukova. Čak brojne paganske mitološke priče pokazuju kako on nanosi ljudima zlo.

Dakle, na jednoj strani imamo crkveni kult, koji izvlači idealnu projekciju, na drugoj strani imamo mitološku, pagansku predstavu u narodu i na trećoj strani imamo takozvana treći stepen mitologizacije, politička instrumentalizacija svetog Save pod sloganom svetosavlja, kao čiste nacionalističke ideologije.

Vasa: Ja ću vam govoriti o jednoj mojoj školskoj priredbi. Prvo ide moja recitacija:   “Srećna vam slava Srbi čestiti,   Svetoga Save koji vas štiti.   Danas se slavi svetitelj Sava,   crkve i škole vrhovna glava.”

Otac Justin Popović: “Danas na nebu je srpski uskrs. Danas sva nebesa, svi apostoli, svi ti proroci, mučenici i ispovednici, slave svetoga Savu. Danas sam gospod grli svetoga Savu najvećeg i nasvetlijeg Srbina, najljupkije i najmilije srpsko dete, Rastka.

Al on, on kleči i plače, plače nad nesrećnim srpskim rodom, plače nad zemaljskom Srbijom, sva nebeska Srbija je na nogama, sva nebeska Srbija slavi svetoga Savu, a vi nesrećni Srbi sve ste njegovo zaboravili na zemlji.

Ti zemaljska Srbijo, kuda ideš, šta je tvoj kraj? Šta ako ne propast, pogibija, propast, pogibija srpskih duša, pokolj srpskih duša.

Eto to je srpska zemlja, al’ to je skoro svaki Srbin dobrovoljlno dao, dobrovoljno vrši i ubija svoju dušu. Puna je srpska zemlja leševa duhovnih.

O, sveti oči Savo, oprosti i pomozi. Oprosti i pomozi nama duhovnim mrtvacima po zemlji srpskoj.”

Mirko Đorđević: Godine 1219. sveti Sava odlazi u Nikeju. Tada je Vizantija bila raspolućena, vreme krstaških ratova, na jednom delu je uspostavljeno Zapadno latinsko carstvo. On odlazi u Nikeju svrgnutom caru i patrijarhu i od njega uspeva da dobije autokefalnost srpske crkve.

Međutim, taj njegov čin izazvao je gnev celokupne vaseljenske pravoslavne crkve onoga doba do te mere da je solunski arhiepiskop Dimitrije Homatijan napisao Savi jednu poslanicu, protestno pismo – preveo je to i objavio Stojan Novaković 1901. a i Ostrogorski kasnije, sa komentarima – on tvrdi da je sveti Sava to ostvario gazeći sve moguće kanone pravoslavlja, dakle, nezakonito.

E vidite, kad se danas govori o autokefalnosti, zaboravlja se da je tad započeo proces usitnjavanja pravoslavlja i to je činjenica. Dakle, trebalo bi, i vreme je da se o svetom Savi govori sasvim normalno i pribrano jer on sigurno pripada i ovom naraštaju kao što je pripadao i ljudima svojega doba.

Vasa: Onda idu priče. Prvo na priredbi imamo “Sveti Sava i neradna žena”. Bila jednom žena mnogo lenja, te je pomalo radila a pomalo spavala. Ona je mislila da su to neke mađije te ode svetitelju Savi. “Oče neke magije su ušle u moj razboj te mi pređa ostade tri godine neistkana.” I kada je sveti Sava otišao njenoj kući i video šta je i kako je, metne epitrahiju, to je žuta marama sa braon krstovima, i počne glasno govoriti kao da iz knjige čita: ‘Zapali vatru ženo pa čuk-čuk uz razboj, operi sudove pa čuk-čuk uz razboj, pometi kuću pa čuk-čuk uz razboj, nahrani dete pa čuk-čuk uz razboj, osuši veš pa čuk-čuk uz razboj, donesi vodu pa čuk-čuk uz razboj. “Je li to sve, duhovniče?” “To je sve hrišćanice, to je sve.”   Sledeća priča je glavna priča o svetom Savi: “Zvezde nad Rasom”.

Mirko Đorđević: On je, kao princ naslednik, napustio dvor i otišao u monahe sledeći zavet svetosti. Ta činjenica stoji i nju bi trebalo, po mom mišljenju, isticati i uopšte nije potrebno zaodevati je u savremenu politiku.

U ono vreme opstati, između velikih svetskih sila, Rima, Carigrada, on se zaista sjajno snalazio da utemelji nezavisnu crkvu i, prema tome, i nezavisnu kulturu i prosvetu u jednoj  državi koja je bila rastrzana stravičnim ratovima, razmiricama, bratoubilačkim ratom.

Prisetite se samo situacije na dvoru. Njegov otac, stari autokrata Nemanja, krši jednovekovno pravilo i ne daje vlast najstarijem sinu Vukanu nego srednjem sinu Stefanu. Sam Stefan nije bio srećne ruke. On se dugo vremena naslanjao na Rim, na Zapad, i od pape je dobio krunu, papa ga je krunisao i otuda mu ime Prvovenčani. Međutim, kasnije on menja politiku i kruniše se ponovo u Žiči, Sava ga kruniše. Dakle, to vreme između svetova, između velikih sila, bilo je zaista nemirno vreme i u tom se vremenu sveti Sava zaista herojski snalazio.

Vasa: I tako, jednoga dana, on pobegne. I tri vojvode krenuše da ga traže. Stefan Nemanja ih je poslao. I tako njih trojica stadoše pred Hilandarom. To je jedan manastir na Svetoj gori, srpski manastir, tako nam je rekla moja učiteljica.

Svetlana Lukić: Na veronauci?

Vasa: Ne, nisam ja na veronauci, ja sam na građanskom. Rekla nam je to na narodnoj tradiciji. Gde sam stao… a da – i počnu lupati i vikati: “Oci Svetogorci, otvorite vrata, mi smo prijatelji, nije vreme rata.” Onda izađe jedan monah i kaže: “Možda roditeljske nade izneveri ali Rastko želi da se kaluđeri.” I kaže: “Zar kraljević Rastko tako da učini? Ne, to se tebi čini.”

Mirko Đorđević: Najčešće se kaže da je kod nas sve što je vredno započelo jednim bekstvom u manastir. Jeste, činjenica je da je naša stara kultura započela tim herojskim bekstvom u manastir, za ono doba, ali moderna srpska kultura i prosveta – Dositej je utemeljivač, ministar prosvete bio – započela je jednim bekstvom iz manastira.

Sveti Sava je nesumnjivo velika vrednost naše kulture ali ga mi ne možemo preneti u naš… Naćemo mi danas, sledeći takav primer, promeniti svet jer davno je rečeno – a to se kod nas zaboravlja – niti će svet postati manastir, niti će manastir postati svet. To su jednostavno dva sveta koji se dodiruju.

Svetlana Vuković /čita/:   Iz Drugog pisma Haralampiju, leta gospodnjeg 2003:   “Dva velika simbola srpske duhovne kulture su Rastkovo bekstvo u manastir i bekstvo Dositeja iz manastira. Sveti Sava je začetnik hrišćanske zavetne kulture Srba, kulture koja srpski narod privodi Bogu, a Dositej je začetnik vanzavetne kulture u Srba, kojoj je zrcalo bila bezbožna prosvetiteljska škola zapadne Evrope. Slagao bih te, Haralampije, kada bih ti rekao da za raskaluđerom Dositejem niko nije krenuo. Mnogi su Srbi za njim pošli, mnogi su Srbi tražili sunce tamo gde ono zalazi, mnogi su se Srbi u tamu zagledali, slovesnost svoju izgubili i nestali.”

Vasa: Dobro, znači, kaže: “I braću mi moju milu pozdravite”, bla, bla, bla, “recite im da sam stekao novu braću, oce Svetogorce od sad tako zvaću”. Kraj. Sviđa mi se ovo – Zvezda nad Rasom, jedino što mi se ne sviđa što je napustio svoje roditelje. Zašto ih je napustio?

Svetlana Vuković: Da li je bolje biti princ ili monah?

Vasa: Pa, po mom mišljenju, bolje je biti princ, onda imaš neku vrstu vlasti. A kao monah, moraš da se petljaš sa tim glupavim bogom.

Svetlana Vuković: Ali ja nemam osećaj da ti uopšte imaš nešto protiv da naučiš sve te pesmice.

Vasa: Nemam jer su lepe, samo da se izbaci ta reč Isus Hrist ili Bog ili Isus Hrist, to da se izbaci.

Svetlana Vuković: A je l’ ti se ne čini da previše časova posvećujete samo tim pričama?

Vasa: Pa da, mislim tri časa, a još oni koji idu na veronauku četiri časa.

Mirko Đorđević: Godine 1935. na Kolarčevom narodnom univerzitetu Nikolaj Velimirović, danas već kanonizovan, održao je čuveno predavanje. Predavanje nosi naziv “Nacionalizam svetoga Save”.

Ni u jednom retku kod svetog Save nema ni aluzije na nacionalizam. Tako je Nikolaj stvorio predstavu da je svetosavlje moguće svesti na srpski nacionalizam.

Ne. Sveti Sava svojim delom pripada univerzalnoj, vizantijskoj tradiciji, koja se odlikuje univerzalizmom i verskim, konfesionalnim i kulturnim.

Tu se tvrdi dalje da je srpski nacionalizam najstariji nacionalizam u Evropi. Srednji vek ne poznaje kategoriju nacionalizma ni u kojoj ravni. Prema tome, sveti Sava nema nikakve veze s nacionalizmom.

Bilo je potrebno nekome da od svetog Save načini nacionalistu. Videlo se da je predavač Velimirović, u nedostatku argumenata, svojim slušaocima ponudio objašnjenje koje se svodi na to. Ta svetosavska ideja da stvori srpski nacionalizam, u XII i XIII veku bila je toliko uzvišena da je niko do sada nije shvatio, osim velikog vođe Adolfa Hitlera. On mu odaje poštovanje, priznanje.

Otvorite novine iz ’43. godine, zovu se Novo vreme, pa ćete čitati govor jednog Nedićevog ministra, Oćana, kojibio je jedno vreme i ministar privrede i gradonačelnik Beograda, koji izričito kaže: “Mi se danas nadamo da će nam Berlin i Hitler doneti svetosavsku Srbiju.”

Ko sve nije imao svoje svetosavlje. Imali su i komunisti svoje svetosavlje. Da, da, da. Prva proleterska, osnovana u Rudom, imala je referenta za verska pitanja, slavio se sveti Sava. Godine 1946. proslavljali su u oslobođenom Beogradu svetog Savu u prisustvu maršala Tita u Narodnom pozorištu. Dakle, treba odvajati svetog Savu kao pisca, diplomatu, prosvetitelja, od svega onoga čime ga kasnije zatrpavaju legende, predanja, nekritički hvalospevi i osobito politička ideologija.

Otac Justin Popović: “Ali, danas je srpski veliki petak, ‘ajmo do Beograda. U Beogradu – šta je? Sve radnje otvorene, sva nadleštva rade. Ljudi, šta je to? Evo odgovora. Na Terazijama, sveti Sava raspet na krstu. Hajdemo malo dalje, hajmo do univerziteta. Šta je to? Omladina. Ko, ko je vodi? Nema svetog Save na univerzitetu, nema Hrista njegovog, a koga ima ako Hrista boga nema, ako svetog Save nema. ‘Ajde  širom srpske zemlje.

Tamo daleko u sumaglici stoji Crna Gora. Srpska Crna Gora, a u njoj skoro sve crkve zatvorene. Pretvorene u magacine. I tamo po srpskim šumama, gudurama, srpski manastiri, a manastiri skoro opusteli.

Srbi neće u monahe, Srbi krenuli za Evropom, za kulturom, za modom. Prazni manastiri srpski. A vi šaljete decu svoju po školama, po univerzitetima. Pa dobro je i to ponekad, ali pomislite na dušu svoju i na dušu njihovu. Ko će čuvati dušu srpskoga naroda?

Ostavivši taj svetosavski put, Srbi krenuli za kulturom, za civilizacijom evropskom. Za modom evropskom. O, leševi srpski. Šta nam daje ta kultura i civilizacija? Šta osim laži? Šta nam daju palate i fabrike? Šta vam daju avioni? Pogledajte duše svoje. Gde su vam duše?”

Vasa: Kad sam posetio manastir Vavedenje, video sam da monahinje imaju kola. Znači, nije baš toliko težak život, jedino što tu nije zabavno i moraš da budeš blizu crkve, kraj crkve ceo dan i celu noć.

Mirko Đorđević: Evo imate jedan primer kod Matije Bećkovića. I tada je, kaže on, osamstogodišnji sveti Sava poginuo u Drugom svetskom ratu i to na strani onih koji su rat izgubili. Uvek sveti Sava nekom treba da se nečim pokrije. To je to. Imaćemo mi posla s tim. Zakazuje se skupština i zvaće se svetosavska. Mi stalno treba da učimo …

Svetlana Lukić: Konačno smo uspele da napravimo intervju sa gospodinom Srđom Popovićem. Helsinški odbor je ovih dana objavio tri toma njegova 43 sudska predmeta političkih procesa koji su vođeni od 1968. do 1990. godine. Srđa Popović je tokom tih godina branio Vojislava Šešelja, Zorana Đinđića, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, kao i sebe samog, u jednoj zgodi pred valjevskim sudom.

Srđa Popović: Kad sam došao, posle deset godina, moj prvi utisak je bio – kad su me ljudi pitali šta mi se čini drukčije – ljudi više ne veruju jedni drugima. Mi sad sednemo za sto, pet-šest prijatelja, znamo se po 30-40 godina, svi malo gledaju kako ko reaguje, šta treba da se kaže, šta ne treba da se kaže, ne iz straha nego iz neke nelagode, sad će tu da ispadne neka svađa. Nemaju poverenja, zato što se poverenje gradi dugo, mirnim životom u društvu, gde mi znamo šta očekujemo jedni od drugih. Imamo neka očekivanja, ona se obično ispunjavaju i mirno živite. E sad, kad nastupi trenutak da predsednik republike protivkandidata zakopa na Fruškoj gori, vi više ne znate šta od koga možete da očekujete.   Ja takođe imam problem kad se nađem se nekim ljudima, recimo s Natašom Kandić, kad počne da priča – njega su našli izgorelog, a ono dete je bilo bačeno ne znam odakle… i ja mislim – aman, ne možemo to da slušamo. Ali, nažalost, bez toga se veoma teško može normalno živeti. To će biti jako teško.

A kazaću vam zašto. Kad vi tako… eto da uzmemo Srebrenicu, zato što ona jeste stvarno monstruozan zločin. To se desilo 200 kilometara odavde. Jedna organizovana sila pokupila je ljude, odvela ih na neku poljanu i satima ih streljala dok su ovde ljudi gledali televiziju i išli u bioskop, pili koka-kolu i išli na večeru.

To nije samo zločin. Tu je narušen civilizacijski tabu. To je civilizacijski tabu. Ljudi koji misle da mogu to da zaborave i koji misle – dobro, bilo pa prošlo, sad ništa ne možemo, idemo dalje – varaju se. Ljudi to ne mogu, iako se opiru, iako je to vrlo neprijatno, to ljudi psihološki ne mogu.

Oni mogu da se muče, da odbijaju to da slušaju, da se ljute kad im se to pomene, ali u stvari – to je uvek tu. Ako hoće da budu ljudi koji su bili, moraju da prođu kroz nešto što se zove žaljenje, i to ne samo žaljenje žrtve nego žaljenje nad tim šta sam učinio, šta je drugi učinio, zašto se to desilo.

Vi morate da prođete kroz to, vaša psiha je tako organizovana, ljudska, da vi ne možete kroz to da ne prođete a da ne budete posle toga teško oštećeni.

Ima i zločinac svoju traumu. I saučesnici i posmatrači, i oni imaju svoju traumu. Ovo je traumatizovano društvo. Pričajte o tome što više, pišite o tome, pomozite sebi da to ode u onaj deo vašega mozga koji čuva takozvana  dugoročna sećanja. Dokle god to ne postignete, biće kao da se to sada događa jer vam to stoji još uvek tu, kao neka aktuelna stvarnost, zato što je niste preradili da ona može da legne u onaj deo vaše psihe gde vam više neće smetati da živite. Meni se čini da je sad tendencija da se zaćuti. Mora se govoriti i govoriće se, niko to ne može ućutkati.

Svetlana Vuković /čita/:   Iz intervjua Srđe Popovića  listu Danas:   “Predrag Banović, recimo, u svom priznavanju govori o logoru Keraterm i onome što se u tom logoru događalo. Prema Miloševiću, to nisu bili nikakvi logori već odredišta gde su civili radi sopstvene bezbednosti sklanjani iz područja ratnih dejstava. Banović, koji priznaje da je u tom logoru ubio pet ljudi i učestvovao u premlaćivanju 22 logoraša, ovako opisuje taj logor:   ‘Po dolasku u logor zatočenicima je oduzimana sva lična imovina, a zatim bi ih tukli. Nakon toga bi ih uterali u skladišni prostor, gde nisu mogli ni leći ni kretati se. Većina ih je pozivana na ispitivanje, gde su redovno dobijali batine. Naročite velike izgleda da će biti premlaćeni imali su Muslimani i Hrvati koji su bili istaknute ličnosti u društvu, intelektualci i imućniji ljudi.

Premlaćivanja su vršili i posetioci koji su dolazili u logor samo da bi bejzbol palicama, pendrecima i kablovima, na koje su bile pričvršćene metalne kuglice, premlaćivali zatvorenike. Mnogi zatočenici nisu preživeli Keraterm. Njihova tela su stavljena u kontejner za đubre ili ostavljena pored njega. A kada bi leševe odvozili iz logora, drugi zatvorenici su bili prisiljeni da ih tovare u vozila.'”   Iz intervjua listu “Danas”:   “Šta je priznala Biljana Plavšić? Biljana Plavšić pojedinačno imenuje 391 logor koji su srpske snage uspostavile širom teritorije Bosne i Hercegovine. Ona takođe priznaje ubistva desetine zatvorenika u Manjači, 14 u Bratuncu, najmanje 266 u KPD Foča, 190 u selu Grabovice, stotine u logoru Omarska, streljanje 250 zatvorenika u Prijedoru, ubistva neodređenog broja u Karakaju, logoru Sušica, Keraterm, Luka i još 15 logora ili objekata u vezi s logorima. Ona prizanje ubistva tokom napada na sela i gradove 78 u Bijeljini, 65 ubistava u Bratuncu, 10 u Brčkom, streljanje 30 Muslimana u Prohovu, ubistvo i spaljivanje tela 70 Muslimana u naselju Bikavac, likvidaciju više stotina muškaraca, žena i dece u Višegradu i na mostovima Drine, ubistvo 15 Muslimana u Zvorniku i masovno ubistvo u još 15 mesta u Bosni i Hercegovini. Biljana Plavšić takođe priznaje uništavanje preko 140 kulturnih i verskih spomenika Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini.”

Srđa Popović: Crvene beretke su elitna jedinica. Pa o čemu vi pričate?

Svetlana Vuković: A u Srebrenici su Francuzi. Pa neverovatno.

Srđa Popović: Ja mislim da jedna velika njegova prednost  prednost sve ovo vreme, i sad na sudu, psihološka. On je čovek koji nema koncept istine. Kad vi njemu kažete – to nije istina, on uopšte ne razume o čemu vi govorite. Jer sve što kažemo ili mi ide u korist ili mi šteti.

Samo budala govori protiv sebe, pametan čovek ume da govori samo ono što mu ide u korist. Tu se istina uopšte ne pojavljuje kao neki faktor koji odlučuje o tome šta će on da kaže i nikad se nije pojavljivala. Nikad.

Prema tome on je čovek koji je, nisam dobro kazao, on je političar iza koga uopšte ne postoji čovek. Tu uopšte nema nikakvog čoveka koji bi ocenjivao onog političara, sad ovaj političar laže ili govori istinu, ne, on je političar ceo, sto posto. On vodi i dalje politiku, a nisam tako siguran, pošto njemu u odbrani pomažu mnogi koji imaju motiva da mu pomažu, da se neće pojavljivati dokumenti kojima će on pokušati da ospori činjenice koje su dosad utvrđene.

Standardi dokazivanja su jako visoki. Sa tim standardima dokazivanja možda može da se izvuče iz toga da je učestvovao u planiranju i naređivanju, ali u pomaganju – od toga uopšte ne vidim kako može da se izvuče. Pa on je, pogledajte, on je, na primer, nastavio da pomaže toj vojsci i kada je čuo za Srebrenicu. S nekim je razgovarao i rekao je – pa to je užasno, to su ludaci – i nastavi da im šalje pare, i oružje i municiju s kojim oni to rade. Pa onda posle, Mladića sakrije u Srbiji. Od pomaganja neće moći da se izvuče.   5. oktobar je pogrešno predstavljen kao revolucija, gde je narod na ulici skinuo omrznuti režim i sad će da okrene drugi list, potpuni diksontinuitet sa prošlošću, skidanje svih hipoteka. To nije tako bilo, činjenice nisu takve bile.

Po mom viđenju, postojala je revolucionarna situacija, ali je onda izvršen puč, upravo da do te revolucije ne bi došlo i to su izvršili ljudi upravo iz Miloševićevog okruženja, koji su shvatili da on postaje opasan ludak, da mogu svi da budu počišćeni. Pa su kazali – ‘ajde da mi počistimo njega a mi da se sačuvamo. Opoziciji je to odgovaralo, zato što krv na ulici niko nije želeo, oni bi bili prve žrtve u takvom krvoproliću, koje bi, u stvari, bilo normalno za pad jedne takve diktature, čisto dramaturški.

Diktature ne padaju tako, one padaju burno i krvavo. A onda je na to uticano i spolja. Tu su ušle silne pare, a kako su one podeljene, ja ne znam ali mogu da pretpostavim. Da je, recimo, neko kao Legija mogao imati nešto od toga.

Tu su obećane amnestije ratnim profiterima, pod uslovom da budu lojalni, pa čak i da plate ekstraprofit – malo ćemo da vam uzmemo, ovo nek vam ostane…

Pa onda pomoć nevladinih organizacija, koje su odigrale veliku ulogu, mobilizatorsku, da počnemo samo od Otpora, a tu je CeSID, tu su i drugi koje su takođe bile plaćene iz inostranstva, što kaže Milošević – NATO plaćenici. Pa naravno, jeste, bili su NATO plaćenici, sigurno.

Međutim, vojska je imala jedan uslov – mi ćemo tu stvar da svršimo za vas ali u obzir dolazi jedino Koštunica, kao čovek kontinuiteta, kao čovek koji je antizapadno raspoložen, kao čovek koji nikada nije osudio rat, kao čovek koji nikad nije progovorio o zločinima. I Đinđić, koji je bio prilično bistar čovek, a i mnogo više od toga, on je na to pristao. Daj šta daš. Posle ćemo lakše s Koštunicom nego s Miloševićem, on nas bar neće ni tući ni ubijati.

I to je počelo i da funkcioniše, on je počeo njega polako da kuva ko onu žabu što živu skuvate, on je počeo polako, svojom energijom – jer je Koštunica pasivan, knjiški čovek – on je počeo da operativno osvaja vlast gde god je mogao i da širi priču da je izvršena revolucija, da je to sve gotovo, iako je znao da nije gotovo, da mu je glava u torbi, znao je, nego je širio tu propagandu, i u tu propagandu jedan deo ljudi ovde, a i napolju, poverovao je.

Međutim, kad je on počeo da izručuje u Hag, kad je Reporter objavio spisak 300 policajaca koji su tobož optuženi – a to nije ni bilo tačno, to je bilo smišljeno samo da uzbudi te Crvene beretke – onda su se javili ljudi na toj drugoj strani, koji su ga doveli na vlast, i tu je opet Šešelj u pravu, on kaže da su njega ubili ti što su ga doveli na vlast.

Tačno. Oni su kazali – e pa znaš, nismo se tako dogovorili. I počeli su polako da puštaju buve Crvenim beretkama, koji su shvatili šta se od njih traži. Njega su ubili.

Taj atentat je postigao svoj politički cilj. Ljudi su shvatili da je ono sve bila propaganda, da se u stvari ništa… neću da kažem ništa, nešto se dogodilo – ja nisam od onih koji misle da se ništa nije promenilo – ali je ogroman posao još ostao da se obavi. I jedino što se stvarno dogodilo ovde jeste to da su nacionalisti skinuli komuniste. To se dogodilo. A kad kažem – skinuli komuniste, nisu oni bili nikakvi komunisti, nego su uspeli da ukinu društvenu svojinu, na kojoj su se ti komunisti vozili 60 godina, bez koje su ovi ništa, to su uspeli. I sad su nacionalisti na vlasti, ko što su, po mom mišljenju, bili stalno i od 5. oktobra i dok je Đinđić, kao čardak ni na nebu ni na zemlji, i on i njegova vlada, svi nepopularni, bez ikakve podrške u bazi, pokušavali da nešto pomere.

Sad je trenutak istine. Vratili smo se na 6. oktobar. Ono što je on pokušao, to je propalo. Ne mislim da je propalo konačno, nadam se da ima još ljudi koji će to pokušavati, ali zna se ko su pobednici. Tim bistvom i ovim poslednjim izborima, dilema je razrešena, vidi se ko je pobedio, Toma Nikolić je pobedio i Koštunica je pobedio, oni su pobedili.

Svetlana Vuković: I šta se sad femkaju. Udružite se, pa ajde sad.

Srđa Popović: Koštunica je kao čovek iz fine kuće koji ima neku ljubavnicu koja ga kompromituje i ne voli s njom da se pojavljuje javno, iako se strasno vole i ne sviđa mu se kad mu ona šalje poljupce ovako kako je Toma sad njemu javno poslao poljupce jer su oni prirodni saveznici, a Koštunica se pravi da ga nije čuo.

Svetlana Lukić: Možda zato što sam umorna ili zato što mi je mi je hladno, ali plače mi se sad dok to pričate, kad se setim  5. oktobra. Znam da je to moralo da se uradi, znali smo da učestvujemo u jednoj stvari u kojoj morate da učestvujete. Zastrašujuće je to osećanje da je toliko ljudi poginulo, toliko ljudi ubijeno i u ovoj zemlji, čak da apstrahujemo ratne zločine, što je nemoguće, za tako mali pomak. Da imam dva života, možda i nekako da se pomirim sa ovima, ali kad pomislim…

Srđa Popović: Zato što je rupa bila tako duboka. Šta je uništeno za deset godina Miloševićeve vladavine, ja sam to mogao da vidim jer nisam bio tu pa sam mogao da uporedim, od privrede, infrastrukture, do moralnih vrednosti, intelektualnih kapaciteta, odliva mozgova, energije ljudi, to je bilo deset godina teške destrukcije.

To je stvarno bilo radikalno zlo i pošto se to događalo ipak postepeno, mislim da dubina pada nije nikad ni izmerena, tako da su očekivanja da će sada nekako to brzo sve da se restituiše bila neosnovana i previše optimistička.

To je Đinđić predstavljao. On je okretao volan, točkovi se nisu baš mnogo okretali, ali okretao je volan. Svi su voleli to da vide, da okreće, svi – nisu svi, ali neki jesu. Međutim, točkovi se nisu okretali, to je ogromno vozilo, to treba okrenuti, to ne ide tako lako.

Svetlana Lukić: Toma Nikolić, radikali, i njihovi ljudi koje smo sretali na ratištu, to je  jasno. Toliko je krvavo jasno.  Ali, strašno je kad Koštunica kaže da će napraviti diskontinuitet sa ovom strašnom vladom. Ta činjenica koje se sećam tačno, jer smo nas dve najčešće po kazni odlazile na konferencije za štampu Vojislava Koštunice, nikada nijedna emotivna reč za vreme rata, o toj propasti. I odjednom taj izliv, gneva, taj izliv osećanja kako  je ova vlada upropastila zemlju. A ljudi su masovno prihvatili to da se sve najstrašnije desilo u poslednje tri godine. Propast se se, po njima,  desila u poslednje tri godine.

Srđa Popović: Taj pravednički gnev dolazi otuda što je stvarno njega Đinđić uspeo da skrajne nasuprot onome što se zove volja biračkog tela, nasuprot. I on sada smatra da zbog toga, zbog te činjenice, on može tako pravedničkim gnevom da vrši diskontinuitet sa onima koji su pokušali da naprave diskontinuitet sa Miloševićevim režimom.

To su vam dve negacije, što objašnjava gde on nastavlja. Mislim da se o tome radi. Gledao sam jedan dan neku emisiju te večne političke žurke, neko iz SPO, mislim da je onaj Božić, obesio se nekom sagovorniku i kaže – a, to ne smete da kažete, birač je uvek u pravu, birač je svetinja… sad slušam ovo; pa mora se poštovati stav milion i trista hiljada birača Tome Nikolića. Zašto je birač svetinja?

Ja razumem kad kaže političar – koga je moliti, nije ga ljutiti, šta ga kritikujete, a treba da glasa za vas, ali ako niste političar, ne znam zašto bi se mi priklanjali katastrofalnim odlukama koje su neki ljudi napravili i ne smemo da kažemo – pa to je katastrofalno kako ste glasali, vi uopšte ne razumete za šta ste glasali. Ili namerno glasate za nešto što će nas sve povući nazad.

Zbog čega ja treba taj deo biračkog tela s takvim strahopoštovanjem da tretiram, kad je problem upravo u biračkom telu. Nije problem u Tomi Nikoliću, ima svuda Toma Nikolića ali ih ne biraju za predsednike. Samo mi to radimo.

Problem je očigledno u biračkom telu. Pa zar nije biračko telo dovelo i Miloševića, Hitlera, kakva je to svetinja biračko telo? Kao da većina uvek mora da zna šta radi. Vrlo često ne zna.

Evo gledam podatak da je 77 posto kosovskih Srbi na predsedničkim izborima glasove dalo Tomi Nikoliću, koji ne može biti gori izbor za njih.

Toma Nikolić daje albanskim separatistima argument kakvom nisu mogli ni da se nadaju posle pada Miloševića, da će ikad opet dobiti, i dobili su ga. Ja mislim da je ceo narod jednog trenutka pošao u pogrešnom pravcu i sad je strašno teško, pre svega, priznati da je to bio loš istorijski zaokret. Ljudi se polako osvešćuju, ali većini je i dalje najlakše da tvrdi da je, u stvari, sve bilo u redu, jer ako nije bilo u redu – onda smo odgovorni onoliko.

Svetlana Lukić: Videli smo vas letos u nekoj bašti. Sedite i čitate neku knjigu. Otkako ste se vratili, živite usamljenije nego ikada u ovoj zemlji?

Srđa Popović: Osećam se kao da sam malo neumestan. To da. Ne usamljenm ali neumestan. Jedanput mi Stojan Cerović kaže – pa to što ti kažeš, to niko ne priča. Kažem – ja samo zato i govorim, jer kad bi neko drugi pričao, ja bih ćutao. A pošto niko neće da kažem, a mislim da je dobro da neko kaže, ja samo zato to i pričam.

Otac Justin Popović: “Bila dva druga. Jedan od mladosti svoje rešio da se odrekne sveta i da postane monah. A drugi njegov drug od mladosti počeo da ismeva jevanđelje Gospoda Hrista i Hrista i veru. Desi se da taj mladić umre pre monaha i ovaj njegov drug monah, tužan i setan što mu je drug takve duše otišao na onaj svet, stade se moliti bogu da mu pokaže gde je duša njegovog druga na onome svetu.

Jednoga dana, tajna mu bi otkrivena. Njegov drug javi mu se, a on, monah, odmah ga upita – molim te, reci mi, kako ti je gore, kako se osećaš? Meni, meni je vrlo teško i preteško – odgovara mladić. A što? Ja ću ti pokazati samo jedan delić moje patnje. I podiže kraj svoje haljine i pokaza mu nogu. Monah ugleda ogromnog crva, kamenog crva koji grize i nagriza nogu. I udari strašan smrad, užasan smrad. Takva je sudbina i vaša, nesrećni Srbi koji ste odrekli svetoga Save, koji ste se odrekli Gospoda Hrista. Šta će biti od tvoje duše, šta će se u njoj nakupiti? Smrad, smrad, smrad.”

Svetlana Lukić: Ovaj opasni čika bio je otac Justin Popović. Znam da malo gnjavimo sa crkvom, ali znate kako je, pustili bismo mi njih ali neće oni nas. Ostajte zdravo i veselo do sledećeg petka u 9 i 30. Tada ćemo opet da vam presednemo. Dakle od idućeg petka od 9 i 30 do 11 emisija Peščanik. Prijatno.

Emisija Peščanik, 24.01.2004.

Peščanik.net, 24.01.2004.