- Peščanik - https://pescanik.net -

Čarobnjaci iz Ozne

 
Ne znam postoji li u Moskvi kakva traktirna koja se zove „GPU“, sasvim siguran sam da u istočnom delu Berlina nema kavane „STASI“. A eto, u srcu Beograda, naleteo sam na ovaj kafić „OZNA“, vrlo lepo dizajniran, sa likovima Leke Rankovića i Krcuna Penezića na ulazu. Ispada da jedino Srbi u stanju su svojom poviješću zafrkavati se, pa čak da naziv ozloglašene tajne policije iz nedavnog perioda prikače uz jednu kafeteriju.

Mislim, međutim, da je sudbina kavanarstva i ona, policije, organski povezana: gde (osim u tramvaju) jedan špicl može, načulivši svoje lisičije uho, čuti koješta korisno po njega, ako ne u kavani. Mnogo vremena viđao sam taj policijski svet oko sebe, imao sam rođaka u ovoj službi, a ipak, najčešće motali su se oni po književnim klubovima i stalno nas začikavali kojekakvim pričicama, jer „islednikov posao, to vam je takoreći slobodna umetnost“. Ovako govorio je Porfirije Petrović, policist iz „Zločina i kazne“, Dostojevskog, vrlo suveren u poetici istraživanja, u prozodiji prisile.

Imao sam prijatelje, među pesnicima, koji su isto tako bili zaluđeni mršavim, oštrookim pukovnicima što su sedeli uz nas skoro svake večeri; „to je bilo onda“, priznao mi je jedan od njih „kada sam skinuo sliku Majakovskog sa zida, a onde okačio Đeržinskog“. Ovaj jezuitski Lenjinov policaj, surovi komesar za kojim ostajao je krvav trag, imao je široko rasprostranjen uticaj, nekakav bugarski ludak, negde izmedju dva svetska rata, pobivši celu porodicu, izjavio je: „Ja sam Đeržinski!“

Nekad je postojao film „Čarobnjak iz Oza“, prikazivan ovde, u beogradskom bioskopu neposredno uoči rata, godine 1940. Nekoliko sezona posle, upoznao sam duhovitog Titovog partizana, zaposlenog u unutrašnjim poslovima, a ponešto vičnog u mađioničarstvu. Zvao sam ga „Čarobnjak iz Ozne“.

Sada je čitava mašinerija totalnog špijanja u mnogome jenjala, a ono preostalih staraca iz tog resora, sede upravo po tihim kafićima, kolokviraju međusobno i po koju kaficu ispiju. Pa se onaj opaki heroj borbe protiv svakojakog unutrašnjeg neprijatelja može videti kako u visokoj dobi krepko ćereta uz svoj espreso, kak nji v čom nje bivalo. Ništa se, dakle, nije događalo ni na Golom otoku, ni drugde, nikakvih golemih progona nije bilo, te se naša firma, policijska, lako može prikucati na ovu kafanicu, kao nekakav veseli TRADE MARK iz davne industrijske epohe.

Naravno da je tu firmicu bilo najlakše nadodati na praksu kafeterijsku, jer šta se u njenom svakodnevnom praxisu odigrava? Kavana, a posebno ovaj mali oblik kavanarstva, bistro ili kafić, jedan je pojav „koloritan“, kako bi isti Dostojevski rekao, budući uz tih nekoliko stolova i za onim tesnim šankom nakrcanim čašama, događaju se stvari ne sasvim jasne, katkad šašave. Najpre, onde se govori toliko mnogo nevezano i skoro iracionalno, padaju pitanja, opaske, zaključci, kako se kome svidi, – a šta drugo odigrava se u isledničkoj sobi, gde, često, istražiteljeva pitanja nemaju na izgled pravog smisla, osim želje da jadnik, tamo, na stoličici, ispovrti svoje priznanje – makar nemao šta priznati. „Postoji, kanda, neko takvo pravničko pravilo“, govorio onaj isti Porfirije Petrović, „neka takva dosetka pravnička, za sve moguće istražne sudije, da najpre zađu i počnu iz daleka, sa sitnicama, ili čak sa nečim ozbiljnim, ali samo nečim sasvim drugim, da tako reći ohrabre, ili bolje reći, da zabave onog koga ispituju, da mu uspavaju opreznost, pa da ga posle najedared, kad se on najmanje nada, zbune tek kakvim bilo kobnim i opasnim pitanjem“.

Gledam sada ove dve spodobe koje su izašle van iz te kafanice, da, u času trenutne pušačke prohibicije, na slobodnom vazduhu povuku po koji dim. Onda se dosećam da je i cigareta jedan objekat, kako kavanski, tako i ona dodatna zamka za optuženog – pre no što će mu razbiti nos ili odbiti bubrege, islednik, kao u nekoj salonskoj komediji, vrlo često nudi tom istom bedniku, da zapali.

Sve to koreni su one poetike policajstva, koja u domenu čiste kriminalistike može imati stvarnog uspeha, ali šta, kada se čitav konstrukt jedne političke optužbe drži na premisama iracionalnim, zapravo nepostojećim? Onda islednikov posao ubrzo klizi prema nekakvom dadaizmu, sva sila tamo upotrebljenih reči tumba se kao u suludim dijalozima iz Beketa. Tada i islednik tone u nepostojeću dokumentaciju izmišljenog zločina, verujući u nju i zapravo pomalo ludeći od toga. Tragičan ishod mnogih među njima, duševni ili fizički, ovo potvrđuje.

Samo vrlo okoreli subjekti te vrste, sede danas po kafićima, spokojni u vlastitoj narkozi, takođe kafeterijskoj. Možda jedno kafanče, bistro, kafe, i nije od ovog sveta, nego odnekud, ko zna odakle. Gledajte samo tu skoro kaitu, kabinu, kao nekakav džep, prepun kojekakvih čuda, uvučen iz onog sveta vani, sa ceste ili trga. Iz čije zbilje i njegova zraka odabire se sve ono neutralno, neformalno, nesustavno, skoro „letovališno“ – da tamo, unutra, započne jedno drugo stanje stvari i jedno posebno vreme. Ovo je naročito važno tim doajenima istorije, ta mašina za trošenje mnogih minuta i sati, dragoceno sredstvo da „sve prođe“, što pre. A ipak, u beskrajnoj letargiji čitavih prepodneva, mlivo prošlosti navire iz svakog razgovora, pitam se da li sav onaj kubus nelagodnih i ludih njihovih događaja, sve one potrage, istrage, nabeđivanja, suđenja, izvršavanja i kažnjavanja, sav onaj užas golog pritiska na ljudsku masu, uopšte može stati ovamo, uguran na tihi podij, sa nekoliko stolova i sa šalicama kave po njima.

Ne znam kada je okolje srpske seoske krčme uznapredovalo do tog „buffeta“, kojeg zagorski seljaci tako i izgovaraju, kao „bufet“. Ovaj tihi serkl, možda bečke, možda italijanske provenijencije, kod nas je najpre izgubio buku šumadijske drumske meane, a zadržao je dragocenu, neiskorenjivu vlastitu nebulozu.

Gde u nekom lakšem raspoloženju razvija se jedan kolokvij, ispreturan i zapravo nerealan, kako se to već događalo po onolikim policijskim ispovedaonicama.

Sad me ovo sve više uverava u ingenioznost kafića „OZNA“, na glavnom trgu republike Srbije, u njen tranzicijski čas,u čekaonici evropskoj, danas, leta gospodnjeg 2010.

 
Helsinška povelja, jul-avgust, 2010.

Peščanik.net, 28.08.2010.