Fino je da su nesporazumi otklonjeni i evo Hrvata i Slovenaca, kao dobrih susjeda, u zajedničkoj evropskoj obitelji, pa se nekako baš uoči svečanog primanja Hrvatske u EU, definira i prodaja slovenskog Mercatora hrvatskom divu Agrokoru, a sve kritike ili sumnje o političkoj upletenosti u tu transakciju vladajuće elite obiju država s indignacijom odbacuju, pozivajući se isključivo na slobodu tržišta i bolje liberalne običaje. Kao, imalo bi biti da se politička pragma ničim nije umiješala u slovensko odricanje od svog velikog trgovačkog lanca, niti da je zauzvrat Slovenija dobila važnu mogućnost ulaska na propulzivno tržište električnom energijom u Hrvatskoj.
A opet, zanimljiva je nagla odluka hrvatske Vlade da, uz državno poduzeće, Hrvatsku elektroprivredu, omogući koliko preko noći dolazak slovenskoj firmi, koja će tobože znatno nižim cijenama konkurirati na do sada monopolističkom tržištu električnom energijom. Svakako zanimljiv potez kojim Vlada otvoreno priznaje kako je svih proteklih godina Hrvatska elektroprivreda bezobrazno pljačkala potrošače, prodajući im preskupu struju, a koja je, tvrde Slovenci, mogla biti čak tridesetak posto jeftinija. Potom je premijer Milanović otišao i korak dalje instantnom naredbom da sva ministarstva i vladini uredi, to jest ukupno 35 državnih institucija, u iduće dvije godine kupuju električnu energiju isključivo od slovenske tvrtke GEN-I. Je li time Vlada odustala od zaštite vlastitog poduzeća na velikom evropskom tržištu? Kao što je prethodno propustila srediti kaos u toj svojoj firmi, u kojoj već desetljećima nesmetano cvjeta korupcija, a potrošači skupe električne energije plaćaju danak visokim plaćama i raznim beneficijama nedopustivo velikog broja zaposlenih, što je sve skupa bila višegodišnja, velika pljačka građana od strane države.
Svaku moguću štetnost za domaćeg proizvođača električne energije demantirao je, podrazumjeva se, poltronski Jutarnji list, nazivajući hrvatsku odluku o kupnji slovenske struje „pametnim i hrabrim potezom“, vođenim isključivo liberalnim tržišnim motivima, da bi svaku sumnju u taj posao proglasio jednako provincijalnom kao i negativne slovenske reakcije na Agrokorovo preuzimanje Mercatora.
No upravo su takvi komentari onih medija koji preživljavaju od marketinga moćnog vlasnika Agrokora, sada i Mercatora, Ivice Todorića, odličan signal o vrlo mogućoj, politički vezanoj trgovini, to jest: mi vama Mercator, vi nama tržište električnom energijom. Tek će se dakako vidjeti koliko je doista ozbiljna priča o jeftinijoj slovenskoj struji, kao što će građani Slovenije tek vidjeti kakve proizvode kupuju od novoga gazde Mercatora, budući da Todorić prodaje uglavnom škart, trećerazrednu robu, a njegova vlastita robna marka s oznakom „K“ skandalozni je proizvod, najviše nalik onima iz ratnih rezervi. Stoga Todorićev prodor na slovensko tržište znači i za tamošnje stanovništvo snižavanje prehrambenih kriterija, kao što je i njegov poslovni imperij nastao na radikalnom snižavanju svih društvenih kriterija u tranzicijskoj Hrvatskoj, a koji su i omogućili da se sitni trgovac prehrambenim proizvodima u malo godina pretvori u apsolutnog gospodara tržišta, užasno bogatog vlasnika lanca dućana, knjižara, novinskih kioska… u kojima po tobože svima dostupnim cijenama prodaje sve, od brašna do Biblije. I nema te vlasti koja Todoriću nije izlazila u susret, ni toga poreznika koji bi se usudio provjeriti navodno uzorno poslovanje njegova internacionalnog carstva koje zapošljava više od 60 tisuća potplaćenih ljudi, pa se posve prirodnim smatralo i da se guverner Hrvatske narodne banke lani, po isteku mandata, zaposlio baš kod svoga prijatelja Todorića. Treba li vjerovati da ta središnja monetarna institucija nije vlasniku Agrokora radila baš nikakve usluge?
Ma bilo bi to kao vjerovati da njegovi počeci nemaju veze upravo s intimnim prijateljstvom s Franjom Tuđmanom, simboliziranim u jednom Todorićevom vulgarnom rođendanskom poklonu diktatoru, u obliku onoliko metara kobasice koliko je Tuđman tada imao godina. Zauzvrat, dobit će od države otočku oazu, potom raskošno imanje s dvorcem, inače zaštićenim kulturnim dobrom, pa, kao patriota i mecena, kazati tada kako dvorac namjerava pretvoriti u hotel visoke kategorije, da bi samo koju godinu kasnije to zdanje postalo zapravo dom velikoj obitelji Todorić. Ali kako da o tamnoj strani Todorićeva vrtoglavog uspjeha pišu hrvatski mediji, kada je riječ o najvećem oglašivaču, pri tome i većinskom vlasniku distributivne mreže svih tiskanih medija, nego će stoga važni komentatori letjeti u tajkunovom avionu i pisati bljutave reportaže o ljepoti njegovih plantaža jabuka i izgledu njegovih krava, ali ne i o enormnim državnim poticajima uloženima u njegov privatni biznis.
Stoga čovjek koji se obogatio zahvaljujući benevolentnosti političara, danas u Hrvatskoj ima moć koja uvelike nadilazi onu političku, moć koja mu je omogućila i bučan prodor na slovensko tržište. Jedini koji su od Todorićeva terminatorskog ukusa pošteđeni za sada su golubovi. Koje, skromno kaže u intervjuu slovenskoj novinarki, eto, baš voli hraniti. Uh, kako skromno! Oličenje samoga Franje Asiškog.
Mladina, 28.06.2013.
Peščanik.net, 30.06.2013.