- Peščanik - https://pescanik.net -

Čekajući Gazdu

 
Mnogo je ljudi poginulo pred kraj prošle godine. I ne samo to. Tragedije su se ubrzanim tempom, nekako mehanički, sustizale i naletale jedna na drugu. Uzroci su razni, ali nijedan ne spada u kategoriju slučajnih ili bezazlenih. Kao lavina se ruši infrastruktura koja je i u sovjetsko vreme bila oronula i iznemogla. Opet smo zatečeni severno-kavkaskim terorizmom, bolešću od koje smo, kako su nas zvaničnici uveravali, bili ozdravili. I na kraju, po svim spratovima „zdanja“ državne birokratije, razuzdano kao pijani mornar, lumpuje korupcija.

Ovo poslednje nas je u svetu proslavilo ne manje od votke, sputnjika i matrjoški, da ne spominjem već poslovične masakre iz ruske istorije i nadaleko čuvenu rusku inteligenciju. Danas će taksisti u Londonu, kada prepoznaju ruskog klijenta, preskočiti teme Aršavina ili Abramoviča i odmah, uljudno i saosećajno, započeti razgovor o saobraćaju i korupciji. Oni razumeju podmićivanje samovoljnog saobraćajnog policajca. I tu je kraj. Sve dalje od toga, ordinarna pljačka i otimačina, ne staje im u glavu.

Treba reći da je ne samo kod londonskih taksista već i kod naših sugrađana došlo do izvesnih pomeranja u percepciji onoga što se zapravo događa.

Pri tome ne mislim da su se nežna osećanja koja narod gaji prema čuvarima javnog reda i mira promenila. Ljubav prema našoj miliciji i poverenje u nju progresivno rastu već dugi niz godina, a prošlogodišnjim naporima majora Evsjukova[1] i njegovih kolega, letvica je podignuta do neslućene visine i sada smo na na pragu obaranja novih rekorda.

Reč je o nečem drugom. Ono što se promenilo je opšte raspoloženje. Naravno da debilni antiamerikanizam nije nestao, ali se onaj, nadmeno-uzbuđeni, ponovo pretvara u uvređeno-depresivni. Ne znam koja je od ove dve, za nas nažalost nezaobilazne varijante, bolja. Ali činjenica je da nije ostalo ni traga optimizmu koji je do skoro vladao javnim mnjenjem.

Pre svega, mada socijalne posledice nisu toliko strašne koliko se očekivalo, kriza je ipak pokazala svoje tužno i ružno lice.

Osim toga (što nije nevažno), kriza je prinudila sve javne govornike da promene svoju retoriku. Od samouverene i samozadovoljne, ona se pretvorila u zabrinutu, što je nesumnjivo napredak, jer je makar i nagoveštaj istine uvek bolji od ma koliko milozvučne laži. Međutim, uvažena široka publika, odviknuta i od najmanjih doza istine, sklona je da na to reaguje emotivno. A kako i da ne reaguje tako, kada je još do nedavno sa prebogate državne trpeze čak i narodu, što se retko događalo u našoj istoriji, ostajala poneka masna mrvica. Nema toga kome nismo uspeli da pokažemo kako se prodaje gas. Sproveli smo i jedan mali, ali zato pobedonosni rat. Isposlovali smo i Olimpijadu. Čak smo i u fudbalu počeli da pobeđujemo.

Ukratko, učinilo nam se da smo najzad postali centar ovog, za nas jedinog i najlepšeg sveta.

Da su do skoro Grci i Turci šutirali loptu uspešnije od nas i da je fudbal samo igra i ništa više; da je zimska Olimpijada u Sočiju divota neoposiva za one sa viškom novca; da smo Gruziju naravno razbili, ali da je razlika u dimenzijama zaraćenih strana (po svim merilima) toliko velika da bi bilo koji drugi rezultat bio čudan, pri čemu nam sada nije jasno šta da radimo sa tom pobedom; da smo sa gasom dogurali dotle da sa nama plaše decu po Evropi – očigledni su argumenti koji zbog blokade medija nisu stizali do širokih narodnih masa. U višim sferama društva ovi se skeptični argumenti nisu osporavali, ali se nisu ni prihvatali, tako da je zavladala opšta atmosfera tipa „udri brigu na veselje“.

I odjednom je sve palo. Nije se srušilo, već je nekako omeklo i uvelo, potamnelo i izgubilo sav pređašnji sjaj.

Prestali smo da pobeđujemo u fudbalu, a Olimpijadu smo zanemarili kao dete igračku koja mu je dosadila. Mada je sa najvišeg mesta rečeno da smo mi, iako nas oluje udaraju jače nego druge, jedino ostrvo stabilnosti u pobesnelom moru krize – ekonomija, sa sve gasom i naftom, nije opravdala ukazano joj poverenje. Nekako ispada kao da smo ponovo prevareni. Ponovo se pokazalo da je to što su nam dugo i ne bez uspeha prodavali za orgazam, u stvari obična astma. I plus su nas pred kraj godine sačekale brojne katastrofe, terorizam, milicija i sve ostalo.

Opšti tonus je pao. Niko ne protestuje, ne izlazi na barikade, svima je za sve postalo svejedno. Narodom je ovladala ravnodušnost puna razočarenja i nepoverenja, tmurna i hladna kao oblačni zimski dan.

Istina, u delu društva koje je do grla u politici, igraju se još neke nedovršene igre. Kraj godine su obeležile razne intrige. Predsednik Medvedev je, prvo u neformalnom članku objavljenom na internetu, a zatim i zvanično, u svom obraćanju Federalnoj skupštini Ruske Federacije, podvrgnuo oštroj kritici stanje u našoj ekonomiji i društvu i lansirao ideju o neophodnosti modernizacije. Materijal kojim se potkrepljuje ova ideja izložen je bez sistema i odaje utisak diskretnih i slučajnih napomena. Nešto od toga, kao na primer izgradnja bioagropolisa ili redukcija broja vremenskih zona u Rusiji, izgledaju kao da ih je neko smišljeno ubacio u tekst, ne bi li diskreditovao govornika.

Ali nikome nije bilo smešno.

Uskoro nakon Obraćanja predsednika Medvedeva, održan je kongres partije Jedinstvena Rusija i otuda je javnosti upućena sasvim drugačija poruka. Pozivajući se na čuvene konzervativne političare XX veka kao što su de Gol i Margaret Tačer, sa ovoga kongresa je potekla ideja o podršci konzervativizmu. To što pod konzervativizmom partija na vlasti podrazumeva državni paternalizam, dok se konzervativizam britanskih torijevaca, a posebno Margaret Tačer, oslanja na privatno preduzetništvo i što manju ulogu države u ekonomskoj i socijalnoj sferi, što je u prevodu na jezik političke realnosti u savremenoj Rusiji radikalni liberalizam – ta zamena teza i nije toliko važna. Zloupotrebu zvučnih imena sa evropske političke scene možemo im oprostiti.

Nešto drugo je mnogo zanimljivije. Glavni govornici, osim V. V. Putina (koji nije pokazao interesovanje za ovu temu, pa se ima u vidu pre svega B. V. Grizlov), pokušali su da ukrste ježa i puža, odnosno modernizaciju i konzervativizam. I trud im se isplatio. U vazduhu je zamirisao stari dobri Orvel i svet je ugledalo novo, do sada neviđeno političko biće – „konzervativnu modernizaciju“.

Po svoj prilici ove teške mičurinske vežbe nisu ostavile naročiti utisak na Putina, jer je ova novonastala vrsta ubrzo prestala da se pominje u javnosti. U svakom slučaju, tokom četvoročasovnog saosećajnog razgovora premijera sa narodom[2] , nije bila izgovorena nijedna reč o bilo kakvoj modernizaciji, ni konzervativnoj, ni nekoj drugoj.

Međutim, ovi događaji najavili su ideološku podelu. U redovima elite iznikle su nove partije takozvanih „modernizatora“ i „konzervativaca“. Daleko od toga da su one formirane i uticajne, ali jesu realne. Kao posle XX kongresa KPSS, sa tom razlikom što je na strani tadašnjih modernizatora bio Hruščov i što je svež vetar, makar ne zadugo, duvao u njihova jedra.

A sada, sva jedra vise obešena. Potpuna bonaca. Sve stoji u potpunoj tišini. Povremeno se čuje kako neizvesno kuda proleće „Bulava“[3] , kako gas šišti kroz gasovod i kako potom šuškaju novčanice. A čuje se još i kako armija činovnika cvokoće zubima od straha. Kojoj će se strani prikloniti, dilema je koja kod njih izaziva veliki strah, a pomisao da se uopšte ne opredele – još veći.

Zazor među diarsima, nezavisno od njihovih ličnih odnosa, postaje sve veći, a trenutak odluke se neumitno približava. Time je stvoren nešto širi prostor novinarima i politikolozima, pa malo slobodnije dišu. Ali ono što je dobro za novinare, loše je za činovnike. Skamenjeni i u nemoj tišini, oni se drže za peševe kaputa jedni drugima, u strahu da se ne sruče u ambis nečije nemilosti. Pitanje je koliko dugo mogu da izdrže a da im dugmad ne popuca.

Njihov rizik nije samo u tome da neće odabrati pravu stranu. To što je neki siroti i uplašeni činovnik danas ipak rešio da rizikuje i, recimo, pogodio kome se treba prikloniti, još uvek ne znači da se sutra stvar neće obrnuti, a tada je za njega već kasno. A i onaj koji je odlučio da sačeka da se stvari razbistre, verovatno će skupo platiti svoju odluku.

Problem izgleda nerešivo i što se duže bude čekalo, to će duže stotine hiljada uznemirenih i za državu važnih ljudi biti zaglavljeno u toj stupici.

Čitav državni aparat čeka glavnu odluku i dok je ne dočeka ne može normalno da funkcioniše. Terati ga da suviše dugo čeka u najmanju ruku je nerazumno, čak i opasno, tako da nije ostalo mnogo vremena za sređivanje odnosa između putinske „većine“ i medvedevske „manjine“.

Svi su izgledi da će već tokom ove godine Hazjainu (Gazdi) dosaditi da glumi učtivost i da će obeležiti svoju teritoriju, a svim pametnjakovićima (i boljševicima i menjševicima) poručiti da zaborave na svoje idejne razlike.

 
Nikolaj Svanidze, Ежедневный Журнал, 09.01.2010.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 18.01.2010.

———–    

  1.  27.04.2009 major policije Denis Evsjukov hladnokrvno je ubio troje i ranio šestoro nedužnih ljudi.
  2. Reč je televizijskoj emisiji koja se svake godine uživo emituje na zvaničnom državnom kanalu, a u kojoj Putin odgovara na pitanja koja su mu „upućena direktno iz naroda“. Prošle godine je početkom decembra ova emisija, deveta po redu, išla pod nazivom Susret sa Vladimirom Putinom. Tako su se milioni ruskih građana sreli s jednim, takođe ruskim građaninom i on im je četiri sata govorio kako je u zemlji „sve u redu, mada tu i tamo ima malih problema“. Da je Susret emitovan pod nazivom Susret sa premijerom V. Putinom, ova bi emisija morala da ima nešto drugačiji format. Ovako je javnost ostala bez podnetih računa o radu Vlade.
  3. Bulava – (Булава́-30) najnovija balistička raketa na tvrdo gorivo predviđena za lansiranje s vojnih podmornica. Po planu bi trebalo da bude predata oružanim snagama Rusije do kraja 2009. Taktičko-tehničke karakteristike ove rakete poklapaju se sa američkom raketom Trident-1 koja je proizvedena 1979. i povučena iz naoružanja SAD zbog zastarelosti. U tekstu se aludira na 15 neuspelih pokušaja probnog lansiranja ove rakete.