- Peščanik - https://pescanik.net -

Čekajući srpskog Willy Brandta

Estragon: Komm, wir gehen! Wladimir: Wir können nicht.
Estragon: Warum nicht?
Wladimir: Wir warten auf Godot.
Estragon: Ach ja….

 
Ne vjerujem da citateljima Pešcanika treba uopce prevoditi ovaj banalni  dijalog iz Beckettovog “En attendant Godot”. Uostalom, i kod nas je, kao i drugdje u svijetu, vec naslov Beckettovog komada postao poslovica i poštapalica. “Cekajuci Godota” ili “Godoa” je fraza koju svatko upotrebljava gdje hoce i pod kojom misli što hoce. I dobro je da je tako. Navedeni dijalog Vladimira i Estragona je banalan  (hajdemo, idemo, ne možemo, zašto ne, cekamo Godota, ah, da…) pa se još i ponavlja  više puta, što nikomu ne smeta. Uostalom, nitko ne zna ne samo do kraja predstave, nego  do danas tko je uopce taj Godot i da li Godota ima, hoce li ikad  doci ili nece, valjda je u tomu i tajna uspijeha ovog par excellence egzistencijalistickog komada  francuskog teatra apsurda.

Niti u svezi imena “Godot” ne znade se do danas je li se tu radi o poigravanju s engleskom rijecju God (Bog) ili je rijec o francuskoj rijeci godillot, što u jargonu  znaci cipela, kako se našalio, sve su prilike, jedne prilike Beckett osobno. Od kulture do kulture, dakle, pod Beckettovim naslovom podrazumijevaju se razlicite stvari, ali se ponajcešce misli na išcekivanje Mesije, u stvarnom ili prenijetom znacenju. Bilo kako da je, ovo je djelo Samuela Becketta – unatoc što mu se dijalozi ulijevaju u prazninu, u ništa, ili, možda, upravo zbog toga – postalo kultnim. Meni se, pak, Beckettov naslov ucinio zgodnim za paralelu izmedu Njemacke i Srbije glede (ne)dolaska “Brandta medu Srbe”, kojega nema, pa nema, kao ni God-ota.


Da nije srpski Brandt vec ubijen?

Skeptici bi odmah rekli da sve pararelele izmedu Njemacke i Srbije  glede “Brandta medu Srbima” vode u Beckettovu prazninu. Potencijalnoga “srpskoga Brandta” je Srbija odmah ubila, prije nego što je uspio da se ucvrsti na premijerskom kormilu. Zoran Ðindic  za  brandtovsko klecanje u nekoj našoj Varšavi prosto nije imao vremena, žurio je, pa mu su se toj žurbi preprijecili veliki i mali trutovi. Od tada je prošlo  pet godina i toliko dugo se oficijelna Srbija vraca trutovskim  koracima u svoju neslavnu prošlost s kraja 20. stoljeca, obilježenu ratovima i zlocinima prema braci i polubraci u susjedstvu i komšiluku. Ergo, o nekakvom skorašnjem  “srpskom saginjanju”, odnosno “klecanju” u nekoj balkanskoj Varšavi ne može biti ni govora.

Zadnji je moment, pak, da se putem sudjelovanja u vlasti normalnih i prosvijecenih ljudi, pa putem normalne komunikacije sa svijetom, sa susjednim zemljama i narodima, ukljucivo i Albancima, Kosovom i Albanijom, bez obzira  šta je u prošlosti bilo sve izmedu njih i Srba i Srbije, zaokrene od marša u prošlost ka buducnosti i normalnosti, baš onoj i onakvoj kakva vlada u EU. U krajnjem, ako takvo što može Hrvatska, a ovih je dana konacno pokazala da može, tada može i Srbija, ali prvo mora njen oficijelni dio htjeti takvo što. A kada cijeli region bude jednoga lijepoga dana u EU nece svi sadašnji problemi biti rješeni, ali bit ce neusporedivo manji, a neki od njih i smiješni. Logicno je ocekivati, naime, da bi se zemlje ex-Jugoslavije pocele u okruženju i pod prisilom EU-pravila ponašanja pocele medusobno ophoditi drugacije, civiliziranije .

Izbori su, “u pamet se ljudi”,  tako nekako simpaticno znade se reci medu starijim ljudima diljem bivše zemlje. Jer, vec na ovim se izborima možda odlucuje o smjeru kud ce Srbija koracati i u narednim decenijama, porucio je uvijeno diplomatski ovih dana i opunomocenik Komisije  EU za proširenje Olli Rehn, na što mu je “Veliki trut” odmah drsko odgovorio. O nužnosti promjene kursa je rijec, svidjalo se to “Velikom trutu” ili ne, o nužnosti okretanja ka  buducnosti.


Židov predložio Njemacku za Nobela

I u posrnuloj i teškim sedativima lijecenoj poslijeratnoj Njemackoj nije bilo sve idealno, kako se ponekad nekriticki o tom periodu povijesti i ovdje i drugdje piše.

I više od deset godina nakon Hitlerovog ropca bilo je na primjer moguce da šef kabineta cuvenog njemackog kancelara Konrada Adenauera (1949-1963) bude Hans Globke, sudionik u izradi rasistickih zakona u vrijeme Treceg Reicha. Ili, pak, da i jedan njemacki kancelar bude bivši clan NSDAP, zadužen u Hitlerovom MIP-u za propagandu, kao što je to bio slucaj s Kurtom Kiesingerom (1965-1969). Tek potom se “otvorio” prostor za ubijedenog antifašistu Willy Brandta (1969-1974). Dakle, tek nakon niza “smedih meducinova” uslijedilo je  Brandtovo “klecanje na kiši” u Varšavi,  pa se Njemacka  pocela odriješitije rastajati od svoje “smede prošlosti”,  što ce  potom i voditi mirnom ujedinjenju zemlje i njenom respektabilnom mjestu u evropskoj i svjetskoj obitelji naroda.

A da danas SR Njemacka uživa diljem svijeta najviši moguci ugled potvrdeno je i u nedavno objavljenoj BBC-studiji o “imageu nacija”, nastaloj na osnovu vrlo reprezentativne ankete, provedene na uzorku od 17.000 ispitanika  u 34 zemlje svijeta. SR Njemacka je bila po prvi put uvrštena medu 23 zemlje koje su ocijenjivane u anketi i studiji ove cuvene britanske radio postaje i odmah je zauzela prvo mjesto. U BBC-obrazloženju se kazalo, zahvaljujuci prije svega tome što anketirani u svijetu imaju vrlo povoljnu predodžbu o njemackoj privrednoj snazi i njenoj ekološkoj samosvijesti i tehnologiji. Osobno, medutim, cijenim da su njemackom ugledu u svijetu ponajviše doprinijeli njeni višedecenijski napori u tzv. prevladavanju “smede prošlosti”, pa tek potom ono o cemu govori BBC-studija.

Opširnije o toj anketi sam pisao za pretposljednji “Vikend” u beogradskom “Danasu”, pa se ne mislim ovdje ponavljati. Pomenut cu tek da sam se tamo za razumijevanje njemackog plasmana u BBC- studiji poslužio natuknicama iz eseja  njemacko-židovskog publiciste i književnika Rafaela Seligmanna “Nobelova nagrada za  Njemacku”, koji ima i podnaslov “Zašto je ovaj narod ucinio sve ispravno?”.

Obzirom da Seligmannov esej može biti podsticajan za misaone ljude i u Srbiji, prezentirat cemo ga u nastavku u cijelosti. No, prije toga rijec-dvije o samom Seligmannu. Roden  je 1947. u Izraelu, a od 1957. godine živi u Njemackoj, bio je i dugogodšnji urednik “Židovskih novina”, poznat je po zalaganju za izlazak Židova  “iz ghettoa vlastitih strahova”, autor je i brojnih literarnih i povijesnih knjiga, pa i cuvene “Hitler – Njemci i njihov voda” (“Hitler. Die Deutschen und ihr Führer”, Ullstein Verlag, 2004.). Ilustracije radi, njegov prijedlog da se Njemackoj dodijeli Nobelova nagrada za sve ono što je ucinila u “prevladavanju prošlosti” je isto ono kao kad bi neki umni preživjeli potomak ubijenog Bošnjaka iz Srebrenice, u Mladicevom masakru, kada se krvnik iz Kalinovnika svetio “Turcima” za Kosovo, predložio Srbiju za Nobelovu nagradu za mir. A do toga se beskrajno daleko, nažalost, u prvom redu jer se Srbija koprca i dalje u “smedoj mocvari”. Inace, vrhunskih intelektualaca Bošnjaka, rodom iz Srebrenice, ili okolice, a da su im tamo svi pobijeni, ima citav niz, dvojicu od njih znam iz novina i knjiga (Suljagic i Nuhanovic), prvi  je u Sarajevu, a drugi u Nizozemskoj. Od djece i mladica stasali su u ozbiljne ljude koji smisao života vide u borbi protivu nepravednog zaborava.

Znam da sam dosadan s tim, ali ponovit cu, i ovaj put,  njemacki koncept “prevladavanja prošlosti” mora kad-tad postati  inspirativan u zemljama bivše Jugoslavije, ponajviše u Srbiji, u kojoj se s tim necim takvim i nije ozbiljnije zapocelo. “Odustajanje od denacifikacije podrazumeva renacifikaciju”, uocio je s pravom  i napisao za Pešcanik dr Nikola Samardžic, koji se nedavno u interview  za sarajevske Dane, prenijetom i na “sajtu” Helsinškog odbora Srbije, predstavio baš “brandtovski”, u svoj intelektualnoj i politickoj i ljudskoj  velicini i to u dijelovima  suptilnog  govora o zabludama i najbližima (otac Radovan) i osobnim zabludama (“Pogledi”). Iz svih pobrojanih i nenavedenih razloga i slijedi kompletan Seligmannov esej “Nobelova nagrada za Njemacku”, objavljen u njemacko-švicarskom casopisu za politicku kulturu “Cicero”, u mojem prijevodu.


Zašto je ovaj narod ucinio sve ispravno

Rafael Seligmann

Njemacki narod zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Skoro jednodušni izbor Berlina u Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda je novo priznanje zaslugama ove zemlje. Jer se nacija doslovnih militarista i blic-ratnika (“Blitzkrieger”) preobrazila u zajednicu pacifista, ciji su vojnici, doduše, angažirani diljem svijeta, ali samo u mirovnim misijama. K tomu, njemacka vlada se oduprla, sukladno volji vecine stanovništva, uvredljivom zahtijevu Sjedinjenih americkih država da sudjeluje u  ratu protivu Iraka. Pacifisticko temeljno uvjerenje je, pak, samo jedna boja u spektru njemacke politike od 1949. godine.

Odlucujuca je mnogo više etika odgovornosti Njemaca. Jedan od prvih koji je znao cijeniti pozitivnu promjenu Njemacke bio je osnivac države Izraela David Ben Gurion. Cionisticki premijer je mislio  pri tomu na nešto mnogo više, a  ne samo na Ugovor o odšteti iz 1952. godine. Vec 1949. godine, za vrijeme prvih mjeseci njegova službovanja, jasno se obvezao Konrad Adenauer da je Njemacka voljna pružiti materijalnu kompenzaciju preživjelim Židovima. Bundestag je ratificirao Ugovor o naknadi (reparaciji).

Tko danas vrednuje njemacke reparacije, glede genocida, kao samorazumljivost, treba se osvrnuti drugdje po svijetu. Turska, u kojoj je za vrijeme Prvog svjetskog rata  izvršen prvi genocid 20. stoljeca, nije – unatoc izricitih opomena iz inozemstva – do danas smogla snage da preuzme odgovornost za genocid nad Armenima, o  pružanju materijalne odštete da se i ne govori. Samo pominjanje ovog zlocina je do danas sastavni dio kažnjivog delikta – “sramocenje turkosti”. I same prokušane demokracije kao što su SAD, Australija, Francuska, Velika Britanija i Japan i dalje se muce da priznaju zlocine nad domorodackim stanovništvom, nad kolonijalnim narodima ili nad stanovnicima osvojenih oblasti, te da osiguraju reparacije.

Suprotno tomu, SR Njemacka pokušava njemackom temeljitošcu “prevladati prošlost”.  Intenzivna razmirica sa nacional-socijalistickim zlocinima i ratovima, prije svega u oblasti obrazovanja, je jedan od razloga za prezir ratova od strane Njemaca. Iz istog razloga je danas u Njemackoj društveno i legalno prezreno  neprijateljstvo prema Židovima. Antisemitski delikti i diskriminacija dešavaju su u ovoj zemlji rije|e nego u vecini drugih demokratskih država.

Zaslužni za uspijeh njemacke poslijeratne demokracije su  bili – osim  cestitosti – i prepredenost i revnost, takoder. Reparacioni kancelar Adenauer i oporba požurivali su, sasvim potajno, nesumnjivo velikodušnu asimilacionu politiku prema nekadašnjim nacistima. Ovo može danas nekim teoreticarima izmirenja izgledati cinicno. Ipak, rezultat ovog držanja je bilo ucvršcenje demokracije. Na kraju Hitlerovog režima 1945. godine bilo je devet milijuna Njemaca clanom NSDAP. Država, pravosu|e, znanost, privreda, novinarstvo su bili pod potpunoom dominacijom nacional-socijalista. Iskljuciti ex-naciste – nakon osnivanja SR Njemacke – iz demokratskog društva bio bi isuviše veliki rizik za slobodarsku državu, znacio bi prijetnju, cija se opasnost doživjela prigodom propasti Vajmarske republike (Weimarer Republik). Osim toga SR Njemacka je htjela iskoristiti tehnokratske sposobnosti nekadašnjih nacista za izgradnju razorene zemlje.

Konrad Adenauer je bio uvjereni protivnik nacista, pa, ipak, poslužio se Hansom Globkeom kao ravnateljom svojega ureda (Kanzleramt). Adenaur je obrazložio ovo Globkeovom strucnom kompetencijom. Prije toga je pravnik Globke bio u službi Hitlerovog režima. Izmedu ostalog i kao komentator NS-rasnih zakona, koji su otvorili legalni put  iskorijenjivanju Židova. Jednako se tako poslužilo i brojnim sucima, državnim tužiteljima, publicistima, menagerima, oficirima, et cetera. I šef SPD-a  Kurt Schumacher, kojeg su nacisti strpali u koncentracjski logor, tolerirao je prijem u njegovu partiju nekadašnjih clanova NSDAP, pa, cak, i clanova SS-postrojbi, a kasnije i njihovo preuzimanje javnih službi. Kao policajcima, državnim tužiteljima i sucima uspijevalo je, pak, nekadašnjim nacistima da uglavnom sacuvaju od kazni svoje drugare. Istovremeno je nadmocna vecina prijašnjih clanova NSDAP bila radosna što može sudjelovati u procesu demokratizacije Njemacke.

Odlucujuce je bilo da je uspjela integracija nekadašnjih NSDAP-ovaca. Država nije postala nacistickom, nego su bivši nacisti postali uvjerene demokrate  ili – u najmanju ruku – demokrate iz razuma.

I samo pravosude pokazalo se sredinom 60.tih spremnim da ozbiljnije isleduje protivu ratnih zlocinaca i da im sudi. Kiesinger (kancelar “velike koalicije”, nekadašnji ideolog u nacistickom MIP-u) je vec odavna promijenio perje, pa je kooperirao u njegovom kabinetu sa nekadašnjim anti-nacistickim emigrantima Wehnerom i  Brandtom. Zahvaljujuci diciplini i marljivosti, Njemcima je uspjelo da brzo izgrade njihovu razrušenu zemlju i njenu  privredu. Tako je Njemacka postala zemljom privrednog cuda.

Radna sposobnost zapadnonjemacke privrede, povezana sa držanjem istocnih Njemaca, bila je, takoder, osnovom za do sada posljednje njemacko majstorsko postignuce – miroljubivo ponovno ujedinjenje. Brutalnost ddr-ovske diktature, njena spremnost na ubijanje vlastitih gradana, stalno prisluškivanje i potcinjavanje cinili su zamislivim 1989. godine – nakon što je Moskva dopustila pad Honeckerove klike – i vojni prevrat po uzoru na Rumunjsku ili Jugoslaviju. Istocni Njemci su bili odlucni stresti sa sebe jaram diktature. Oni su tražili slobodu, blagostanje i nacionalno jedinstvo. Na primjenu sile nije, medutim, mislio niti jedan demonstrant.

Umjesto da budu ponosni na svoju poslijeratnu povijest, pate mnogi Njemci još i danas od osjecaja nacionalne manje vrijednosti. Pri pozdravljanju zastave, pri pjevanju nacionalne himne, pa cak i pri samoj uporabi njemackog jezika u inozemstvu, spopada ih  nemala zbunjenost, pa i osjecaj šovinistickog djelovanja. I takvi robusni politicari kao što su Helmut Kohl i Angela Merkel, koji su u zemlji poznati po snazi direktnosti, pokazuju na internacionalnom parketu višestruki obzir da njemacke interese zastupaju u njihovoj uobicajenoj direktnosti. Kao obrazloženje za bojažljive nacionalne nastupe služi “nedavna prošlost”, sinonim za lošu savjest obzirom na hitlerovštinu. Jer, prije nego što su Njemci mutirali u uzorite demokrate i pacifiste bili su nacisti za uzor. Italijani nisu slavili njihovog “Ducea” ništa manje nego Njemci njihovog “Führera”.  Pa, ipak, nacisticki zlocini i ratovi su takvi da nedjela italijanskih fašista izgledaju kao mali mangupluci.

Holocaust  nije bio niti prvi niti posljednji genocid. Pa, ipak, genocid nad Židovima razlikuje se od drugih prije svega putem njegove hladne sistematicnosti, potpunog obuhvacanja njegovih žrtava i njihovo industrijsko ubijanje. Ambicije dobro obrazovanog naroda pjesnika i mislioca bile su više od ambicija Huna, Osmanlija, Sudanaca, Kambodžanaca. Njemci su znali da su Židovi obezpravljeni, opljackani, deportirani, ne mali broj njih je u tomu sudjelovao. Još za vrijeme  Hitlerove diktature  mogli su svi, koji su to htjeli znati, saznati da su Židovi iskorijenjeni.

Njemci ce s Kainovim biljegom genocida morati živjeti. To ih ne treba, medutim, sprijeciti da osjecaju i zadovoljštinu objektivnim postignucama nakon kraja nacisticke vladavine. Njemacka je naucila svoju lekciju i nakon toga razvila se u uzoritog clana medunarodne familije.

Sram i loša savjest zbog holocausta ne smiju Njemce sprijeciti u tomu da razvijaju normalan nacionalni osjecaj samopoštovanja. Razorena samosvijest jednog naroda nije – ni u kojem slucaju – garancija  buduceg korektnog ponašanja. Uzoritim djecacima se zavidi i nisu voljeni u školi, tako je to i u medunarodnoj familiji.

Fiksiranje na prošlost prijeti da ukrade buducnost Njemcima. Adolf Hitler nije valjan alibi. Htjeti objasniti nedostajucu nacionalnu samosvijest Njemaca kajanjem zbog suodgovornosti za Hitlera, svjedoci o historijskoj kratkovidosti. Nije Hitler napravio Njemce slabim, obrnuto je, jer su bili slabi, predali su se nacistickom poglavici.

Njemci trebaju konacno da stanu iza svoje historije i da njeguju svoj identitet. Smedu epizodu je naslijedilo uzorito oplemenjivanje. To zaslužje priznanje. Bilo bi zato primjereno medunarodno uvažavanje humane njemacke politike. Ono bi pomoglo i nama i drugim nacijama da se medusobno normalno ophodimo.


Historijska parodija

Grassova knjiga “Moje stoljece” (“Mein Jahrhundert”, “Steidl”, Goettingen, 1999.) je odmah nakon pojavljivanja prevedena na 18 svjetskih jezika, a ocijenjena je medu kolegama piscima kao pokušaj pisanja “romana stoljeca”, kako je to formulirao György Konrad. “Moje stoljece”, zapravo, i nije roman nego knjiga pripovijedaka, stotinu duhom, a ne likovima povezanih pricica, po jedna za svaku godinu prošloga stoljeca. “Moje stoljece” je, u stvari, satiricni leksikon 20. stoljeca, panoptikum i travestija likova i dogadaja, uostalom kao i druga Grassova djela. Moglo bi se kazati da je Grass iznova parodirao oficijelnu historiju, odnosno da je osobenim jezikom i stilom  (u “Ich Form”), s metaforikom utemeljenom u znane i neznane dogadaje i licnosti, pisao vlastitu povijest dvadesetog stoljeca, koja je ispala slojevitija i i senzibilnija od oficijelnih tumacenja.

Iz ove “Grassove povijesti” izdvojit cu ovdje za citatelje Pešcanika pricicu pod jednostavnim naslovom “1970”, takoder u mojem prijevodu. U njoj se, dakako, radi  o cuvenom  Brandtovom klecanju u varšavskom ghettou (1970. godine), odnosno njegovoj “istocnoj politici”, bez koje je bilo nezamislivo popuštanje napetosti u odnosima Istok – Zapad, te potonje ogranicavanje uporabe raznih vrsta oružja, kontrola naoružanja, stvaranje mehanizama povjerenja, ukljucivo i osnivanje Konferencije o evropskoj sigurnosti i suradnji (KESS/KEBS), koja ce kasnije prerasti u OESS/OEBS, što ce, opet, zajedno, s “glasnošcu” i “perestrojkom” u bivšem SSSR-u (i u zemljama Istocne Evrope), u režiji Mihaila Gorbacova, stvoriti pretpostavke za ujedinjenje Njemacke, bez krvi i pucanja, miran prijelaz ka demokraciji u istocnoevropskim zemljama, te uopce otvoriti novu eru u medunarodnim odnosima.

Ovdje se vec, na našu žalost,  trebaju pomenuti i izuzeci, koji potvrduju pravilo, kao što je dugogodišnji rat u bivšoj Jugoslaviji i potonja agonija tog prostora, ukljucivo uzaludno cekanje Godota, odnoso da se cadava šerpa izvini pocrnjelom loncu, kako jedne prilike lucidno ustvrdi Miloš Vasic.

O inspirativnom “Brandtovom cinu” je, inace, ispisana gomila redaka, no rijetko tko se poslije njega usudio uraditi nešto slicno, ili, pak, zamoliti na drugi nacin za oproštaj. A zavadenih, onih koji se mrze, jer im je tako kazano, ima na sve strane, ne samo kod nas. Samo nema više Willy Brandta, politicara od integriteta i digniteta, o njemu nekom drugom prilkom iscrpnije!

Posve precizno gledano, u Grassovoj pripovijesti “1970” nije u središtu Brandtovo klecanje u varšavskom ghettou, kao takvo, nego refleksije tog cina u duši jednog patriotski raspoloženog njemackog novinara, a time de facto na njemackoj konzervativnoj medijskoj i politickoj sceni. Ova nekadašnja njemacka situacija je, nažalost, naša današnja situacija, pa time i bolna do suza.

Uzgred receno, Grass je cijenio “nesretnog emigranta” Willya Brandta više od bilo kojeg drugog politicara, poduprijevši ga u kandidaturi za gradonacelnika Berlina vec 1961. godine, a potom ce, više od jedne decenije, krstariti s njim ili bez njega uzduž i poprijeko Njemacke i Evrope, nagoviještajuci i osmišljavajuci onaj pravac u njemackoj politici i kulturi koji je i doveo do politickog ujedinjenja zemlje, pa i do toga da ovu zemlju jedan Židov predloži za Nobelovu nagradu za mir.


Guenter Grass 1970.

Moje novine nikada nece to prihvatiti. Nekakva naklapanja žele oni imati. Takvo što kao “uzeo svu krivnju na sebe…”, ili “kancelar je iznenada pao na koljena…” ili još pretjeranije: “klecanje za Njemacku!”

Radi cega, odjednom. Fino je to smišljeno. Skoro sam siguran da mu je ovaj prepredenko, njegov doušnik i posrednik, koji se u to razumije ( vjerojatno se misli na Egona Bahra, experta za vanjsku politiku, dugogodišnjeg Brandtovog savjetnika i prijatelja – primj. M. L.), u uho došapnuo ovo sramno odustajanje od prastare njemacke zemlje i prodavanje kod kuce tog cina kao dobitka. A sada cini to njegov šef, pijanac, po katolicki. Kleci. Pri tom i nije religiozan. Cisti teatar. Ali, iz novinarskog kuta gledano, predstava je bila puni pogodak. Odjeknula je kao bomba. Protekla je mimo protokola. Svi su mislili bit ce kao što je u takvim prilikama i uobicajeno: polaganje vijenca od karanfila, popravljanje trake na vijencu, potom dva koraka nazad, spustiti glavu, bradu ponovo gore i ukoceno pogledati u daljinu. I vec se krece dalje, uz rotirajuca plava svijetla, u pravcu zamka Vilanow, u otmjeno konacište, gdje cekaju bocice i case za konjak. Ali ne, on je dozvolio sebi nešto drugo: ne popevši se ni na prvi stepenik, što bi bilo jedva riskantno, nego direktno na mokar granit, bez da se pripomogne jednom ili drugom rukom, bez savijanja potkoljenice, pao je dole, zadržao pri tom sklopljene ruke, napravio tužan izraz lica kao na Veliki petak, kao da je veci katolik od Pape, sacekao jednu dugu minutu da gomila fotografa uradi njihov posao, pridigao se, ali ne na uobicajeno siguran nacin – prvo jednu pa onda drugu nogu – nego skokom uvis, kao da ga je danima trenirao pred ogledalom, zastao i pogledao kao da mu se osobno ukazao Duh Sveti, mimo svih nas, kao nije on morao pokazati samo Poljacima, nego i cijelom svijetu, kako se pravi teatralna isprika. Mora se priznati, bilo je to dobro napravljeno. Cak je i grozno vrijeme suucestvovalo u predstavi. Ali, ovako, slatko otkaceno, na klaviru cinizma odsvirano, nece nikada uci u moje novine, ako bi i sama naša vodeca ekipa ovoga klececeg kancelara radije danas nego sutra voljela vidjeti kako odlazi, srušen ili sa izglasanim nepovjerenjem, bilo kako, samo da nije više tu!

Dakle, zasukat cu rukave još jednom, pa neka bruji na sva zvona: Gdje je nekoc u Varšavi bio Ghetto, koji je u  svibnju 1943. godine na besmislen i užasan nacin razrušen i brutalno zbrisan, klecao je sada pred jednim pomen obilježjem, na kojem svakoga, pa i ovoga vlažnoga i hladnoga prosinackog dana, plamte vjetrom gušeni plamenovi u dva broncana svijecnjaka, usamljeni njemacki kancelar, koji je odavao izraz žaljenja, žaljenja za sva nedjela pocinjena u njemacko ime, pri cemu je na sebe uzeo preveliku krivnju, on, koji sam nije bio kriv, pao je, ipak, na koljena…

Dakle. To ce svatko tiskati. Bremenoša, pacenik! Možda, uz to, kao dodatak, malo i lokalnog kolorita. Par malih uvredica. Ne može škoditi. Na primjer, malo o iznenadenju Poljaka, jer visoki gost nije kleknuo na koljena pred Spomenikom neznanog junaka, koji je ovdje nacionalno svetilište, nego baš kod Židova. Mora se samo propitati, malo proburgijati i vec se pravi Poljak pokazuje  antisemitom. Nije li bilo nedavno, prije nešto više od dvije godine, kada su poljski studenti, tocno kao i studenti kod nas i u Parisu, pomislili da smiju izigravati ludake. Ali, onda je milicija, na celu s ovdašnjim ministrom unutarnjih poslova Moczarom, izbatinjala te, kako se ovdje govorilo “cionisticke provokatore”. Ciljalo se na par tisuca partijskih funkcionera, profesora, književnika i drugih duhovnih velicina, vecinom Židova, koji su vec popakirali kofere i od tada su u Švedskoj ili u Israelu. O tome nitko više ne govori. Ali nama natovariti svu krivnju je, cak, poželjno.  Brblja se o “katolickom držanju koje svakog pravog Poljaka dira u srce”, iako je ovaj izdajica domovine, koji se protivu nas Njemaca borio u norveškoj uniformi, doputovao ovdje u velikoj pratnji – Kruppovog menagera Beitza, par lijevoorijentiranih književnika i drugih duhovnih velicina – te na tacni servirao Polackima (pogrdno za Poljake – primj. M.L.) našu Pomeraniju, Šleziju i Istocnu Prusku, a uz to, kao u cirkusu, klecao na koljenima.

Je li smisleno. Nece se objaviti. Radije ce moje novine cutati o svemu tome. Agencijska vijest i gotovo. Osim toga, što me se sve to tice? Ja sam iz Krefelda, olicenje vesele rajnske prirode. Šta se uzbudujem? Breslau, Sttetin, Danzing? Treba da mi je svejedno. Napisat cu nešto o tamošnjoj atmosferi: o poljskom rukoljubu, o ljepoti staroga grada, kako su ponovo izgradili zamak Vilanow i još par drugih raskošnih gradevina, iako je, kada se tocnije pogleda, privredna situacija mizerna… Ništa nema u izlozima… Redovi pred svakom mesnicom… Zbog toga se citava Poljska nada milijardskom kreditu, kojeg je ovaj klecajuci kancelar sigurno obecao njegovim komunistickim prijateljima.. Ovaj emigrant! Kako mi ide na nerve. Ne zbog toga što je kopile… Takvo što se može desiti… Ali, inace… Njegovo usiljeno držanje… I to kako je klecao na kiši… Odvratno… Kako ga mrzim. Ali, zacudit ce se kad se vrati kuci. Poderat ce oni i njega i njegove “istocne ugovore”. Ne samo u mojim novinama.  Ali, ono je bilo majstorski napravljeno, jednostavno tako na koljena”.


U pamet se ljudi

Kada se, ima tomu sedam-osam godina, nekadašnji Miloševicev “mali od kužine” Milo Ðukanovic   ispricavao Hrvatima, kako je znao i umio, a jedva nešto  promucao o oprostu i u svezi Bošnjaka i Bosne, pokazala se u punoci sva ispraznost pukog politickog govora o velikim temama, ako ih ne prate valjani cini. Posve odredeni, koji su vec davno sankcionirani u medunarodnom pravu i pozitivnoj praksi suverenih demokratskih država. Uostalom, bilo je i drugih slicnih pokušaja, koje su cinili i oni koji su u ovoj burlesci na Balkanu okrvavili ruke do lakata ili  su, pak, s uživanjem posmatrali krvave balkanske orgije iz prikrajka. Takvi treba samo da odu s politicke scene, bolje što prije nego kasnije. Tek kada oni odu, naime, dolazi vrijeme Willy Brandta za Srbe i druge balkanske zemlje i narode. Nažalost, niti danas na Balkanu, niti nakon odlaska sa politicke i/ili životne scene Hitlerovih balkanskih pandana, nema ni na puškomet u regionu na celu države Brandta, niti je realno ocekivati da na  vlasti bude uskoro netko poput Brandta. Ljudi u politici, koji brandtovski misle, srecom, ima vec, ali ne i na vlasti. U alternativnom sektoru, takoder, ali ne mogu Sonja Biserko, Biljana Kovacevic-Vuco ili Nataša Kandic  preuzeti ulogu koju je povijest namijenila srpskoj  politici i politicarima.

I da se ne skrivam, osobno su mi vrlo bliski i simpaticni celni ljudi u LDP-u Srbije, svi ti sjajni individualisti oko Cedomira Jovanovica, bili u partijskim gremijima ili medu simpatizerima. Bilo bi prelijepo kada bi koliko sutra netko od njih mogao dospjeti na kormilo srpskog društva. Ali,  s “dolaskom Cedaja” na vlast  morat ce se sacekati, sve su prilike. Pa, ako je to i tako, LDP ostaje put i sredstvo Srbije da se mic po mic cupa iz “smede mocvare”,i to po principu njemackih “Zelenih”, koji su njemacko  društvo oplemenili kao niti jedan politicki pokret prije njih, makar novijeg vremena.

Jedno je vec danas posve jasno. Koštunica se proteklih godina toliko izblamirao da se od njega, i njemu slicnih, ne može više ništa dobroga ocekivati. A kada su ga – koliko jucer – iz DOS-a progurali naprijed vjerovalo se i u Beogradu i u svijetu – evo “srpskog Adenauera”.

Pokazalo se, pak, da je on oduvijek bio ultrakonzervativac, branitelj lika i djela S. M:, branitellj lika i djela Radovana i Ratka, nositelj kalašnjikova prvoga reda i svega onoga što bi se normalni Srbin i Evropljanin morao stidjeti.

U meduvremenu se, nažalost, pokazalo da ni Boris Tadic nije niti “srpski Adenauer”. Njegove posljednje  izjave kako bi izmedu EU i integriteta zemlje izabrao uvijek ovo drugo govore o njemu ponajviše. Rijec je o cistoj demagogiji. Stupanjem u EU gubi se, doduše,  dio suvereniteta, ali se dobija pravo da se – zajedno s drugima – odlucuje i o Kosovu, drugacije se  Kosovo povratiti ne može. Pa, ipak, s njim se i DS-om ne smiju rušiti, nego se moraju graditi mostovi. LDP-u treba DS, naime, jednako kao je “Zelenima” bio potreban SPD na njemackom putu ozdravljenja. Pogotovu se  ne smije potcjenjivati  da u DS-u ima puno mudrih ljudi.

Od prvog covjeka DS-a bi se, ipak, moralo ocekivati  da ne govori nesuvislosti i više odlucnosti, ako hoce da ga ljudi u Srbiji i svijetu  više uopce identificiraju s ostacima ideja mucki eliminiranog Zorana Ðindica. Boris Tadic je – kao trenutno  izgleda – isuviše nalegao na dominantnu srpsku nacionalisticku matricu, pa je time nužno zaostao u daljnjem politickom razvoju. Državnicki format, pak, nece nikad ni imati ako ne bude imao hrabrosti da zagrize u kiselu jabuku srpskih  zabluda o sebi i regionu.

Ostaje, dakle, da se Cedomir Jovanovic, ili netko  drugi ili treci u LDP-u, Nikola Samardžic ili Nenad Prokic, politicki razvija i da iza sebe okuplja “drugu Srbiju”, onu koja se može voljeti i kad niste Srbin, po etniji, nego samo “politicki Srbin”, dakle  kada živite u zemlji Srbiji i dijelite njenu sudbinu, ili kada ste samo Evropljanin i želite i ovoj zemlji dobro. “Cedaj”, kažimo to i izrijekom,  ne mora biti Cedomir Jovanovic, ali može, zašto ne, on se vec pokazao dovoljno mudrim da bi mogao  biti “srpski Adenauer”, a možda vec sutra i “srpski Brandt”.

Jer, i Cedi i Nikoli i Nenadu, o Vesni da i ne govorimo, je  odavno jasno da se prvo mora obracunati s vlastitim zlocincima i vlastitim bolesnim nacionalnim konceptima, vlastitim zabludama, ukljucivo o Kosovu, kako bi se krocilo u Evropu i ponovno bilo uvaženim clanom medunarodne familije naroda i zemalja, što Srbija danas nije. Još samo da to isto  bude jasno i kritickoj masi ljudi u Srbiji, Srba u prvom redu.

Izbori su, u pamet se ljudi, u pamet se Srbi, i ostali, u pamet se Srbijo!

 
Pisma iz Berlina,

Peščanik.net, 20.04.2008.