S obzirom na humanizam i njegove vrednote, Carl Schmitt u svojoj raspravi Pojam političkog dolazi do sljedećeg zaključka: ”Ako se neka država u ime čovječanstva bori protiv svojeg političkog neprijatelja, tada to još nije rat čovječanstva, nego rat za koji neka određena država nastoji da u odnosu na svog ratnog protivnika okupira jedan univerzalan pojam kako bi se na taj način (na račun protivnika) s njim identificirala, slično kao što se mogu zloupotrijebiti mir, pravednost, napredak, civilizacija, da bi se tražili kao svoja stvar i osporili neprijatelju. ‘Čovječanstvo’ je posebno upotrebljiv ideološki instrument imperijalističkih ekspanzija i u svojem je etičko-humanističkom obliku specifično sredstvo ekonomskog imperijalizma. Ovdje vrijedi, uz razumljivu modifikaciju, riječ koju je već Proudhon skovao: Tko kaže čovječanstvo, taj hoće prevariti (Wer Menschheit sagt, will betrügen). Navođenje riječi ‘čovječanstvo’, pozivanje na čovječanstvo, monopoliziranje tog izraza – sve bi to moglo manifestirati, budući da se takvi izrazi ne mogu navoditi bez izvjesnih posljedica, samo strašan zahtjev da se neprijatelju ospori kvaliteta čovjeka, da ga se proglasi hors-la-loi i hors l’humanité i time rat zaoštri do krajnje neljudskosti”. U ovom i ovakvom načinu razmišljanja o humanizmu i njegovim vrednotama skriva se dvostruka opasnost. Prva, o kojoj govori i sam Carl Schmitt, jest da neke ljude, naime one koje smatramo ili koje smo smatrali smrtnim neprijateljima, ne smatramo više ljudima, izopćimo ih zbog toga iz ljudskosti i posljedično im odreknemo zaštitu preko principa ljudskosti, temeljnih principa humanizma. Druga je pak opasnost da se odreknemo samih tih načela. Ne zbog toga jer se ljudi u nekim situacijama ponašaju neljudski, nego zato jer se tako ponašaju upravo u ime tih načela.
Vrednote humanizma kao humanizma, ”humanog humanizma”, mogu biti upotrijebljene na fundamentalistički način ili pak u sukobu s neprijateljem, odnosno pri prethodnom obilježavanju nekoga kao neprijatelja, instrumentalizirane kao sredstvo volje za moć. U tom slučaju nisu samo upotrijebljene, nego i zloupotrijebljene. A za tu zloupotrebu, odnosno za svoju instrumentalizaciju ili fundamentalizaciju nisu same krive. Za zloupotrebu humanizma nije kriv humanizam, nego oni koji ga zloupotrebljavaju. Ako se zbog mogućnosti njihove zloupotrebe odreknemo humanističkih principa i najzad ih odbacimo, a skupa s njima možda i sva ljudska prava, to ne znači ništa drugo nego da smo nasjeli njihovim uništavaocima. Uključili se u njihovu igru.
No osim ovih opasnosti, kojima danas djelomično podliježe niz intelektualaca, prije svega bivših marksista, postoji i treća, najteže uočljiva opasnost, opasnost koju nije uočio ni Jacques Derrida. Veliki dio svoje knjige Politike prijateljstva Derrida namjenjuje upravo polemici sa Schmittovim pojmom političkog, s njegovom teorijom o suprotnosti prijatelj-neprijatelj kao suštini politike, a time i nužnim uvjetom postojanja politike uopće. Schmitt, naime, prema analogiji da nema etike bez suprotnosti između dobra i zla, estetike bez suprotnosti između lijepog i ružnog, religije bez suprotnosti između sakralnog i profanog, takvu suprotnost traži i nalazi i za politiku. Budući da prijatelji obično nisu ili ne bi trebali da budu problem, sva se njegova pažnja usmjerava na neprijatelja, na naglašavanje njegove uloge, iz čega proizlaze njegove tvrdnje, tipa: društvo koje nije sposobno naći svojeg neprijatelja je nepolitičko društvo, zapravo pred-političko društvo. Narod koji ne zna evidentirati, zatim legitimirati i na kraju likvidirati neprijatelja, nije vrijedan svoje političke egzistencije, ne može biti ili postati nacija itd.
Derrida se odupire toj Schmittovoj logici, jer ona, prema njemu, uvodi politiku kao politiku neprijateljstva. Naspram nje, Derrida postavlja politiku prijateljstva, novu politiku koja bi istovremeno trebala biti i uvod u novu demokraciju, od dosadašnje drukčiju demokraciju, ”buduću demokraciju” ili ”demokraciju budućnosti”, ali i uvod u ”novi humanizam” i ”novu humanistiku”, humanistiku za sutrašnjicu. Pritom Derrida previđa da se upravo tim obratom ulovio u unaprijed postavljenu Schmittovu klopku, odnosno u shemu unutar koje Schmitt razmišlja o politici. Odlučili se za politiku neprijateljstva ili za politiku prijateljstva, krećemo se pod nebom suštine politike kako ju je definirao Schmitt. Krećemo se unutar sheme prijatelj-neprijatelj, ne pitajući se pritom da li je ta shema uopće pravilna, primjerena za određenje štastva, bolje, strukture politike. Politika je naime odviše komplicirana stvar da bismo je mogli reducirati na opoziciju kao što je suprotnost prijatelj-neprijatelj. Posebno zbog toga jer se upravo to u novijoj američkoj pragmatičkoj politici na žalost sve više događa. Zamislimo da geografske pojmove na svaki način pokušamo reducirati na neku temeljnu, bitnu opoziciju. Od sjevera i juga, istoka i zapada, ostat će samo par koji će nam kao jedini takoreći blokirati orijentaciju u geografskom značenju. Politika, u koju spada i politologija, mnogo je kompleksnija od geografije, i pregled na političkoj mapi možemo dobiti samo ako se orijentiramo po svim glavnim tačkama na njoj; po svim odlučnim elementima političke strukture.
Dakako, udaljavanje od jasne i razgovijetne političke sheme može nas zavesti i u cinizam ili nas pak može uhvatiti panika kad izgubimo neprijatelja ne samo kao nedvosmislenog, nego i kao navodno jedinog orijentira. Očito se te posljedice uplašio i Derrida. No, ne želimo li se ukopati u opoziciju svih opozicija, u Opoziciju prezentnom svijetu, zajedno sa svijetom politike, nužan je izlazak iz jednostavnih shema kao što je shema prijatelj-neprijatelj, izlazak koji se podudara s ulaskom u kompleksnije razmišljanje. U suprotnom nas pak ostajanje u toj jednostavnoj shemi dovodi u situaciju da se pri okretu naprijed odvratimo od svega iza sebe, posljedica čega jest da ćemo pred sobom ugledati samo prazan prostor, nekakvu bjelinu na praznom platnu horizonta budućnosti. I tada početi čekati Godota. Upravo je fascinantna neuobičajena gustoća, prava inflacija riječi Događaj u tekstovima (od devedesetih godina XX stoljeća, nakon pada komunizma) tako uglednih autora kao što su Derrida, Jean Baudrillard, Alain Badiou, Claude Lefort, Ernesto Laclau, Slavoj Žižek… Riječ je o jako poželjnom i teško očekivanom događaju, veoma velikom, odlučnom događaju, ništa manjem od parusije, no ipak još većem, zapravo posve praznom događaju. Događaju bez imena. Nešto konačno treba učiniti, nešto se mora dogoditi! Ali što?
Iza žudnje za Događajem (budućnosti) skriva se potisnuta žalost zbog pada komunizma, poraza same marksističke ideje o komunizmu. O tome svjedoče eksplicitni pokušaji Marxove rehabilitacije kod niza ljevičarski usmjerenih teoretičara. O tim repetitivnim pokušajima buđenja Marxa, koji je navodno napisao puno toga valjanog o kapitalizmu, treba naglasiti sljedeće. Prije nego bilo što rečemo o kapitalizmu i o odnosu kapitalizma prema kapitalu, moramo, ne želimo li ostati na puko publicističkoj razini, oblikovati svoj pojam kapitala. Manjak osjećaja za teorijsko mišljenje kao takvo jest suditi o kapitalu iz pozicije Marxova Kapitala, jer se u tom slučaju krećemo pod nebom na koje se osvrćemo s neke tačke izvan njega. Kapital kao kategorija nije neka faktična datost, nego Marxov re-fleksijski konstrukt, negativ pozitivirane komunističke fantazme. Deskripcija izvire iz kritike, odnosno realno se u svojoj preglednoj realnosti pokazuje tek u uzvratnom ogledalu idealnosti. Iza Marxove kritike političke ekonomije stoji radna teorija vrijednosti, a iza nje cjelokupna metafizika Rada (”Rad je sve”), narativ o rascjepu Rada na konkretan i apstraktan rad, na kreatora upotrebnih vrijednosti i supstanciju vrijednosti, čiji je pojavni oblik vrijednost, a otjelovljenje roba kao razmjenska vrijednost, zatim narativ o višku vrijednosti, o profitu i samooplođivanju kapitala, najzad narativ o imanentnoj težnji kapitala za samoprevladavanjem i mogućem, ne nužnom, ubrzavanju tog procesa pomoću nasilne komunističke revolucije. Marxov mit o fetišizmu, postvarenosti i otuđenosti nastao je kao uzvratna projekcija o posvemašnjoj transparentnosti odnosa u komunizmu, kad će robni odnosi (zajedno s profitom i kapitalom) biti ukinuti i kad će zato kako prirodu tako i društvo biti moguće svjesno planirati, regulirati i kontrolirati. Naime, u skladu s Marxovom definicijom radnog procesa kao svrhovite djelatnosti u 5. poglavlju Kapitala i posljedično u skladu s fantazmagorijom o komunističkom društvu kao singularnom Subjektu, bez bilo kakvih unutarnjih suprotnosti. To je fantazma o društvu kao Robinzonovom otoku, gdje vlada čovječanstvo kao jedan sam Robinzon. Dakle, svaki kapital nije kapital, naime u Marxovom značenju. Samo u uzvratnom ogledalu Marxove fantazme o komunizmu Marxov je kapitalizam, jedino i samo Marxov, takav kakav jest. Što se pak tiče samog komunizma, o njemu ne treba suditi niti samo s gledišta ideje niti s gledišta njegove povijesne realnosti, nego najprije s gledišta – na čisto teorijskoj ravni – njegovih ciljeva i predviđenih sredstava za ostvarenje tih ciljeva. Ključna je zapravo povezanost Cilja i sredstava, jer sredstva su ta koja će uprljati i okrvaviti ideju ako su predviđena revolucionarna, to jest krvava nasilna sredstva. Cilj kojeg su sredstva uprljala već unaprijed ne može ništa uzvratno posvetiti. Cilj i sredstva tek zajedno sastavljaju određenu strukturu, na temelju koje možemo zatim uistinu odrediti što znače određena sredstva i što znači određen Cilj. Komunističke ideje (o jednakosti pod zastavom zajedničkog vlasništva itd.) pojavljivale su se kroz povijest, još od Platona i svetog Pavla, uvijek iznova oživljavaju, ali revolucionarni komunizam s viziranim klasnim neprijateljem, kojeg treba uništiti, umislio je samo Marx, a u praksi ga realizirao na boljševički način Lenjin. Marksonostalgičari Marxa i dalje postavljaju na pijedestal filozofije, čak u središte prevratne metafizike, a time i velikog prevrata evropskog duha. Ništa od toga! Marx je osrednji antropocentrični filozof. Na filozofskoj je razini čak veći pomak, naime pomak u odnosu na Hegela i preko njega u odnosu na čitavu prethodnu metafiziku (idealizam, platonizam), napravio Ludwig Feuerbach. Istinski prevratni filozof, čime se uvrštava u velike i prvorazredne filozofe, samo je Nietzsche. A sam komunizam nije donio nikakav prevrat u evropski duh, nije ništa epohalno, komunizam (kao i naci-fašizam) znači samo epizodnu devijaciju u razvoju Evrope i evropejstva. Zato je oživljavanje Marxa iz navodnog zaborava samo simptom regresije duha.
Peščanik.net, 15.06.2010.