- Peščanik - https://pescanik.net -

Čemu prevremeni izbori

Anti-brexit protesti u Londonu 19.10.2019, foto: Kirsty Wigglesworth/AP

Ovo je vreme odluke – kako za Borisa Johnsona tako i za laburiste. Johnsonov predlog brexita na teži način dobio je drugu priliku, ali vreme mu uveliko ističe i sada smo suočeni sa izborom između samo dve opcije.

Da li će laburisti insistirati na prevremenim izborima, uz veliku šansu da izgube – ili će ipak sačekati mart, po cenu da u međuvremenu gledaju kako Johnson manipuliše donjim domom i „rešava problem brexita“ na svoj način? Izbor je brutalan, ali za radikalne socijaldemokrate tu ne bi trebalo da bude dileme. Potrebni su nam izbori pre Božića.

Naravno, postoje i argumenti protiv. Na severu Engleske, laburistički poslanici iz nekadašnjih industrijskih centara strahuju da će izgubiti ako se izbori pretvore u referendum o Johnsonovoj inicijativi.

Jedan od poslanika opisivao mi je to kao mogući „cunami“ – ali ja verujem da je pretnja ograničena samo na određena mesta: Barnli, Barnsli ili Basetlo, na primer. U načelu, ljudima sa deindustrijalizovanog severa glas za laburiste je ipak važniji od glasa za brexit. Prošle sedmice sam obišao oba partijska sedišta u Bariju i imam utisak da ih možemo pridobiti, iako tamošnji glasači nisu ludi za Corbynom.

Verujem da bi se opravdani strahovi nekih poslanika mogli umiriti ako partijsko vođstvo pokaže spremnost da preduzme nekoliko neortodoksnih i odvažnih koraka.

Prvo, iako se prilikom glasanja o predlogu i proceduri pokazalo da je disciplina laburističkih poslanika naklonjenih izlasku bila na zavidnom nivou, verujem da bi zvanično formulisana pozicija partije omogućila onima koji to žele da otvoreno kažu da bi na ponovljenom referendumu glasali za brexit – kao što je to već učinio član kabineta u senci John Trickett.

Drugo, svakom laburističkom kandidatu koji bi na referendumu podržao izlazak treba omogućiti da to i kaže i da kampanju na lokalnom nivou vodi u tom pravcu. To je sasvim saglasno sa opštim stavom partije i njenom željom da očuva jedinstvo radničke klase sa obe strane ove podele.

Treće, levica mora naučiti kako da u regionima na severu Engleske vodi defanzivnu kampanju, uz ofanzivu u ostatku zemlje: Svindon Saut, Sautempton Ičen, Bolton Vest i Plimut Mur mogu se osvojiti – sa ili bez rasta udela liberalnih demokrata ili efekta Nigela Faragea. Pokret Momentum je 2017. ispravno doneo odluku da ignoriše pozive iz centrale da primeni defanzivnu taktiku – što ne znači da bi levica u svojoj politici trebalo da fetišizuje ofanzivni nastup, naročito u situaciji kada je četvorostrani paralelogram odnosa snaga između partija koji će odlučivati o ishodu za svako pojedinačno mesto teško prognozirati.

Druga grupa laburističkih poslanika, zajedno sa liberalnim demokratima i nezavisnim torijevcima, ne želi izbore iz nekih drugih razloga: oni još sanjaju o šestomesečnoj prelaznoj vladi koju bi vodio Ken Clarke, o „referendumu na prvom mestu“ i elegantnom načinu da se reše Corbyna kao lidera. Laburistička desnica veruje da bi vreme do martovskih izbora mogla iskoristiti da ukloni Corbyna.

Vreme je da se probude. Jer ništa od toga se neće dogoditi.

Clarke, Letwin i ostali jesu uzorni liberalni torijevci, od one vrste koja će nestati već u narednoj generaciji, ali oni su ipak klasni neprijatelji. To pokazuje i način na koji su glasali ove nedelje. Možemo ući u taktički savez sa njima da bismo zaustavili Johnsonov predlog, ali jedina svrha tehnokratske vlade i odlaganja izbora bilo bi zadržavanje moći u rukama elite.

Ako odbijemo izbore, Johnson će progurati svoju verziju brexita, pa ćemo tako „voljom naroda“ – doduše za dlaku – napustiti EU. I tu nam, naravno, ostaje dosta prostora za borbu.

Na martovskim izborima laburisti bi mogli predstaviti alternativne politike za period posle brexita – za koje se nadam da će uključivati održavanje bliskih veza sa jedinstvenim tržištem, carinsku uniju i slobodu kretanja. Mogli bismo reći: pošto smo izašli, sad se ponovo možemo posvetiti strategijama borbe protiv siromaštva, zelenom nju dilu i planovima za podsticanje produktivnosti investiranjem milijardi u infrastrukturu i radne veštine.

To je scenario od koga Boris Johnson najviše strepi: čerčilovski scenario po kome bi „pobedio“ u ratu za brexit, ali bi izgubio u miru. Ipak, ja bih radije odmah izašao na birališta.

To nema nikakve veze sa mojom željom da porazim brexit. Brexit više nije naše najvažnije pitanje: glavno pitanje je možemo li odbraniti demokratiju, zaustaviti poplavu ksenofobije i toksičnosti i stvoriti zemlju okrenutu Evropi i svetu, a ne Trumpu i njegovom pupku.

U pravu su svi oni koji kažu da im je „muka od brexita“. Kada nas pitaju „zašto nas ne puštaju da izađemo“, naš odgovor mora biti jasan i principijelan: zato što ne želimo da naudimo sopstvenoj zemlji – ekonomski i diplomatski – time što ćemo skočiti u ambis koji nam je Johnson pripremio.

Lek za toksičnost je masovna politička akcija – a to su izbori. Ljudi su se umorili od demonstracija. Koliko puta možemo okupljati milion ili dva miliona ljudi zbog nekoliko trenutaka ushićenja? Koliko dugo izborno telo treba da stoji po strani dok John Mann i Melanie Onn obilaze Dauning strit i prave dogovore sa svojim novim drugarom Borisom?

Nije neobično što smo iscrpljeni situacijom u kojoj smo prinuđeni da budemo samo posmatrači u donošenju najvažnije odluke u našoj zemlji u poslednjih pola veka: to je ono što izaziva bes od koga iskaču vene na vratu i stres kome svedočimo u javnim debatama.

Stanovnici Britanije moraju ponovo uzeti sudbinu u svoje ruke, a ako ne možemo dobiti referendum, jer parlament odbija da glasa za to, onda se moramo izboriti tako što ćemo napraviti laburističku vladu ili koalicionu vladu pod vođstvom laburista.

Strepnja koju mogući ishod izbora izaziva u redovima laburista sasvim je opravdana. Neprestani tabloidni i medijski napadi na Corbyna potkopali su njegove pozicije. To je neporeciva činjenica.

Ali strateški problem laburista je to što su se stari plemenski savezi raspali. Kada nekada odani laburistički glasači u Jorkširu upozoravaju da će ovog puta „dati glas Borisu, samo da nas reši brexita“, oni praktično šalju signal glasačima u Gavanu, Lesteru, Mertiru, Tidfilu i Poplaru da su u ime viših principa spremni da ih osude na još pet godina mera štednje pod engleskom nacionalističkom vladom. To je suprotno od solidarnosti.

Takav razvoj događaja prinudio je delove levice da se suoče sa problemom koji su dugo pokušavali da reše nostalgijom. Prava radnička klasa Britanije – to jest, ljudi koji zaista nešto rade – većinom su kosmopolitski orijentisani, otvoreni, tolerantni, povezani i kvalifikovani. To važi čak i za mesta koja liberalna inteligencija stigmatizuje kao „uporišta glasača za brexit“.

Laburistička partija postoji da bi štitila najsiromašnije i najugroženije i da bi redistribuirala bogatstvo ka njima, a to može postići jedino kao partija stvarne, progresivne, multietničke radničke klase – sposobna da sa tih pozicija ponudi savez pripadnicima niže srednje klase u oblastima u kojima je ishod neizvestan.

Niko ne želi da „napusti“ tradicionalne laburističke glasače u malim mestima – ali ako manjina laburističkih glasača, naročito starijih, želi da napusti projekat tolerantnog, otvorenog društva, ne moramo nužno poći za njima. Bolje je prihvatiti gubitak i prilagoditi izbornu strategiju, nego živeti u poricanju. Naša partija mora biti partija budućnosti.

Zato se nadam da su laburisti spremni da nametnu prevremene izbore glasanjem protiv kraljičinog govora i protiv Johnsonove vlade. Ne mislim da mogu odneti ubedljivu pobedu – i to ne zbog Corbyna, već zbog Škotske. Johnsonova vlada je politički podelila Škotsku: mnogi ljudi sa kojima sam razgovarao prošlog vikenda u Dandiju imaju utisak da su se neki Škoti lisicama vezali za ludaka u Dauning stritu.

Ali verujem da laburisti mogu osigurati progresivnu vladu pod svojim vođstvom, čime bismo dobili drugi referendum i okončali period politika štednje. To se može postići, ali to ne mogu uraditi oni koji iz noći u noć sede u parlamentu: za to treba izaći napolje i poći od vrata do vrata.

Za pobedu na predstojećim izborima potrebno nam je taktičko glasanje dosad neviđenih razmera. Laburistički establišment to neće podržati, ali nadam se da će članstvo uzeti stvar u svoje ruke. Uz jasno vođstvo u završnim sedmicama kampanje, svaki glasač u Britaniji će znati kako da glasa da bismo se rešili Johnsona.

Politička opozicija koja želi da sruši sadašnju vladu i napravi novu već postoji. Ako ovog puta ne uspemo, pokušaćemo ponovo. Klasni rat nije „rat“ bez razloga: u taktičkim sukobima ne smemo zaboravljati na širi kontekst, na veliku bitku koja se vodi i uloge u njoj. Jer klimatske promene, fragmentacija Britanije i dolazeća globalna recesija prete da te uloge učine mnogo većim. Zato verujem da što pre treba izaći na izbore.

New Statesman, 23.10.2019.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 26.10.2019.

BREXIT