- Peščanik - https://pescanik.net -

Cena autentičnosti

Foto: Peščanik

U subotu su održane dve paralelne šetnje, dva rivalska protesta. Da je okupljanja na pretek i da to svedoči o širokogrudosti vlasti i u najzalije doba, ne treba trošiti reči. Subotnji paralelni događaj nije stoga zanimljiv zato što je bio dozvoljen. Kad svi mogu da paradiraju, zašto ne bi mogli i antiglobalisti i – sva je prilika – globalisti? Za one prisutne na Paradi ponosa znamo da se zalažu za evropske ili kosmopolitske vrednosti: zastava duginih boja je svačija, poruke poput one središnje, „Ljubav je zakon“, globalnog su karaktera i imaju univerzalno značenje. Druga grupa šetača prozvana je antiglobalistima, biće da bi se, kao i u svemu drugom, razlikovala od prve. Ako se, međutim, isključi da su protiv njihovog paradiranja, da gaze i pale njihovu kužnu zastavu, teško je uočiti šta ih tačno čini antiglobalistima. I oni se, nalik raznim drugim Evropljanima, protive globalnom trendu vakcinacije protiv izmišljenog virusa, pa samim tim i vlastitoj državi koja bi da im ukida individualne slobode. Po mnogo čemu su nalik i paraderima koji su se u državnom aranžmanu pre koji dan okupili da demonstriraju srpsko svejedinstvo, što se u subotu iskazalo ponovnim razvijanjem zastava Srbije, ali i litijskim okupljanjem oko spomenika Stefanu Nemanji, novom pupku srpskog sveta, gde se sad već tradicionalno zaigrava kolo. Antiglobalizam bi da bude kišobran za etične i saborne antivaksere i borce za porodicu. Prirodnu, jer je ona koja se propagira oko Manježa neprirodna, dopremljena ovamo s globalizacijom, jednako kao i vakcine i ko zna kakvi sve još uvozi sa Zapada.

Uvoz je ključna reč. Antiglobalisti, borci za slobodu, borci za nas, za naše porodične vrednosti, za našu pravdu – bi da se prikažu kao pravi naši. Autentičnije su naši od lgbtq+ (kojih kod nas ne bi ni bilo da se uvoznim kalemom nisu odnekud ovde stvorili), ali i od vlasti koja im preti ukidanjem autentičnosti, koketirajući sa svim svetskim silama, farmakomafijama, Gejtsom i Sorošem. Njihova borba nije uvezena, već je samonikla, lokalna sorta takoreći. Čudo kako se niko ne osvrne preko plota ka Sloveniji, Grčkoj i Makedoniji. Ako je neopravoslavlje ono što nas čini originalnima, razmislimo ponovo: u Skoplju se skandiralo „Moje telo – božje vlasništvo“, u Atini „Pravoslavlje je živo, mi smo Hristovi vojnici, kazna stiže“, a i „Nemamo puške, imamo krstove“.

Da je nešto uvoz omiljeni je argument koji koriste svi u svakoj prilici. Vlast optužuje svoje protivnike, a posebno zlo civilno društvo, da se goji zapadnim novcem, kao da „Evropska unija nije glavni donator u Republici Srbiji“. Dveri proglašavaju Paradu ponosa antisrpskom manifestacijom koja je silom i nametom dopremljena kod nas, iako je teorija o prirodnoj porodici uvezena iz Amerike i po istom se kalupu rasparčava po celom svetu. Trobojku koja se vijori na svakom od poslednjih nacionalno osvešćenih skupova, među sobom toliko različitih, od prošle godine slavimo i posebnim danom, sasvim po ugledu na američki Dan zastave (Flag day). Ono što nas čini „neuvezenima“, ako išta, jeste pripadnost srpskom svetu. Pa ipak, i taj zavodljivi, a ponegde i zapaljiv izraz, nije među nama odvajkada: izuzetno podseća na jedan drugi „svet“, Русский мир (ruski svet), kako po formulaciji, tako i po značenjskom dometu. Lično me posebno veseli što su slobodari širom sveta, pa tako i kod nas, uvezli i staru feminističku krilaticu „Moje telo – moj izbor“. Nadam se da će je primenjivati i u drugim kontekstima, posebno u vezi s pravom na abortus, odakle je izvorno i potekla.

Razdvajajući se prema količini autentičnosti i tako veličajući svoj cilj, kao jedini pravi, jedini ispravan, zaboravljamo dve proste istine. Jedna je da je gotovo sve odnekud uvezeno, sve je neko nekad preveo, a nijedan prevod nikad nije identičan originalu, svaki uvoz se na svoj način baš ovde primio jer je imao kod koga da se primi, postavši na naš način naš. Druga prosta istina je da prekomerna autentičnost, osim što je uvek lažna, danas košta glave. Ostavljeni na milost i nemilost sopstvenim procenama o tome šta je društveno poželjno, zdravstveno probitačno, politički autentično, a Ustavom zaštićeni da se zbijamo na ulici, pod barjakom, u svoje razne identitete, ginemo kao da ponovo probijamo Solunski front. 36, 37… života na dan.

Peščanik.net, 21.09.2021.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Adriana Zaharijević (1978, Beograd) je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a sve ostale nivoe studija završila je na Fakultetu političkih nauka, spajajući političku filozofiju sa feminističkom teorijom i društvenom istorijom. Od 2003. je članica Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Objavljuje na srpskom i engleskom jeziku, a tekstovi su joj prevedeni i na brojne evropske jezike. Autorka je knjiga Postajanje ženom (RŽF 2010), Ko je pojedinac? Genealoško propitivanje ideje građanina (Karpos 2014, 2019) i Život tela. Politička filozofija Džudit Batler (Akademska knjiga 2020), za koju je dobila nagradu „Anđelka Milić“. Ponosna je mama, sestra i ćerka.

Latest posts by Adriana Zaharijević (see all)