- Peščanik - https://pescanik.net -

Cena imena

Ko o čemu, mi u Makedoniji o Imenu. Došli smo dotle da problemu pristupamo tržišnom logikom i da pričamo o ceni koštanja. Ovo je tema kao stvorena za kolumnu – najlakše ju je napisati, posebno ako zaključiš da ime nije na prodaju. To budi emocije, pa kod dela publike izaziva aplauze, dok će te drugi optužiti za nacionalizam, grujevizam, evroskepticizam, itd. Uzdržavam se koliko mogu i izbegavam da pišem o tome. Umorna sam od ove teme. Ne znam koliko puta sam do sada pokušala da objasnim da je identitetski konflikt nemoguće rešiti kompromisom, а ako se i „reši“, to će samo označiti novu fazu konflikta čije posledice je teško prognozirati. Ali ovih dana sve miriše na jesen 2004, budi se déjà vu.

Bura je prvo nastala nakon jednog TV intervjua Alija Ahmetija. Zatim je sledela tribina indikativnog naziva – „Koja je cena status quo situacije na putu ka EU?“ Stizale su i druge poruke, koje je trebalo da upute na zaključak da su Makedonci šizofreni kada u isto vreme žele članstvo u EU, ali ne žele da za to plate (nečim što je zagarantovano pravo koje imaju svi ostali unutar Unije). Poruke iz vana postaju sve eksplicitnije, kao ona sa susreta kancelarke Merkel i posrednika Nimica, u kojoj se ponavlja da Makedonija neće maknuti napred bez promene imena. Ili recimo govor premijera Albanije usred Skopja, u kome je poručio da su evrointegracije viši nacionalni interes Makedonije nego njeno ime, dok izvesni IFIMES ponovo govori o samoizolaciji (kao da su Makedonci sami sebi postavili barijeru).

O Papuljasu i njegovoj poruci da se rešenje treba tražiti u („veoma geografskom“) imenu – Slavjansko-albanska Makedonija i da ne govorim. Nedostaje samo neki bezobrazni britanski ministar koji će nam, kao i one 2004-e, mahati ručnim satom ispred nosa da bi poručio da vreme teče i da evropski voz odlazi. Da, umalo da zaboravim: nedostaje i neko novo „Kondovo“, odakle će neka oružana banda poručiti da drži na nišanu glavni grad sve dok ne bude onako kako su oni zamislili.

Debata o evropskim integracijama se odvija u atmosferi klasičnog fearmongeringa. Pitanje imena (tj. status quo situacije) predstavlja se više kao bezbednosno, manje kao političko pitanje, a najmanje kao nešto što se tiče spoljne politike zemlje. Tvrdi se da je to pitanje opstanka države, što je u teoriji klasičan primer tzv. sekjuritizacije. Naime, bezbednosno pitanje je ono koje se odnosi na „opstanak“ i koje je kao takvo (bezbednosno) definirano od agenata sekjuritizacije koji imaju komunikacijsku i drugu moć da to prenesu javnosti i tako dobiju legitimaciju za svoje postupke. Ovakvo pitanje se ne rešava na način uobičajen za „normalnu“ politiku, nego se rešava izvan nje sredstvima/metodama koje nameću „urgentnost“ i „viši interes“.

Otuda je evrointegracijski put Makedonije nalik na čudni slučaj Bendžamina Batona (iz novele Skota Fitcdžeralda): što su bliže, EU integracije od pitanja zrelosti, demokratije i progresa postaju pitanje bezbednosnih konsideracija. Čini se da evrointegracija čini ovu državu sve slabijom, „mlađom“, sve više podeljenom, nedemokratskom i nebezbednom – umesto da je obrnuto. Sve više nalikujemo na dete koje traži da ga neko usvoji i spase od njega samog.

Pričati o status quo situaciji u društvenim procesima je nonsens svoje vrste. To se ne može reći čak ni kada se radi o vladi i njenom odnosu prema imenu. Oni uveliko pregovaraju o famoznoj geografskoj odrednici, ispred ili iza reči Republika. Opozicionari i sami priznaju da grčka strana u stvari nema motivaciju da pregovara i da joj više odgovara stanje kakvo jeste. Društveni procesi ne mogu stati, mada mogu uzeti drugačiji tok. Sve se menja, i u Makedoniji i u EU, nažalost u oba slučaja na gore.

Problem sa imenom je naravno samo alibi za druge nedostatke i deformacije, a nema sumnje da je postao i moćni instrument etnopolitičke mobilizacije u obe zajednice u Makedoniji. Zaboravlja se da se milion pitanja i problema može i mora rešavati bez obzira na EU integracije. S druge strane, postalo je politički nekorektno reći da ni Brisel nije nevin u čitavoj zbrci. Evropski savet, sačinjen od šefova država i vlada, ostavlja Makedoniju u limbu i krivicu prebacuje na lokalce.

Pritisak i ultimatumi naravno nisu raspoređeni podjednako na sve građane, i to iz jednog prostog razloga – zato što u Makedoniji jedva i da žive građani; nakon Ohridskog sporazuma etničke zajednice su postale ustavna kategorija. Da u Makedoniji postoje građani, mislite li da bi se neko usudio da ih ucenjuje? Briselu i Vašingtonu ne bi palo na pamet da vrše pritisak na jedne i da (zlo)upotrebljavaju druge. Albanske elite tvrde da u njihovoj zajednici dileme nema: „ime“ (koje nije njihovo) ima manju vrednost od ulaska u NATO i EU. To su isti oni koji su u vreme debate oko upotrebe državne zastave Republike Albanije odbijali i najmanju modifikaciju onoga što su smatrali svetim simbolom jedinstva Albanaca ma gde živeli.

S druge strane, kada albanski političari daju sve u ime integracija, tu nema reči o evropeizmu i demokratičnosti, nego o „prirodnoj Albaniji“ koja je našminkana evropskim plavo-žutim bojama. U ovoj igri, nažalost, Albancima je dodeljena uloga strašila – jer, kako kažu, ako Makedonci ne popuste, onda će oni destabilizirati zemlju, i oružjem ako treba. Na ovo nasedaju i strani diplomati koji su mi ovakve priče iznosili „u poverenju“.

Sve se više govori da je ključ rešenja u DUI, jer Ahmeti može generirati takvu postizbornu krizu iz koje se ne bi mogla konstituirati etničko-koaliciona vlada, nakon čega bi Gruevski morao kapitulirati u odnosu na ime. Ovi analitičari sasvim pogrešno stavljaju takav akcenat na Gruevskog, kao da od njega samoga zavisi sve, jer zaboravljaju da se radi o ubedljivoj većini Makedonaca bez obzira na političke simpatije (zato se do sada nijedna vlada nije usudila da prihvati nepristojni predlog posrednika). Tako i Gruevski pregovara, ali zna šta ga čeka ako slučajno prihvati promenu identitetskih odrednica (a to je ono što traži Grčka, a ne promenu imena države).

Pošteno je priznati da je ime zaista bezbednosno pitanje, ali ne tradicionalno, nego nešto što zadire u koncept socijetalne bezbednosti (tzv. bezbednosti identiteta, kako kaže Kopenhaška škola). Neverovatno je da EU pokazuje da nije ništa naučila iz konflikata zadnjih 20 godina, dok je gradila svoje kapacitete za konflikt menadžment. Kada bi se grčki problem odnosio samo na ime države, onda Nimic ne bi izlazio sa „setom ideja“ u 13 tačaka, u kome se razglabaju sve varijante opsega, upotrebe atributa i identitetskih odrednica.

Za Brisel je dobro što je Grčka toliko ukopana u svoj nacionalizam, jer time samom Briselu kupuje vreme i za njega obavlja prljavi posao. Tako se niko ne izlaže neprijatnoj situaciji da saopšti da EU nema nameru da uveze u svoj klub tempiranu (etničku) bombu. Etnička bezbednosna dilema u kojoj je talac čitavo makedonsko društvo ima dvojnu prirodu: jedna je ona koja rastače društvo iznutra, a druga ona koja to radi još efikasnije spolja.

Ako je već reč o ceni, hajde da za tren pretpostavimo da će se spor oko imena zaista rešiti (pretnjama, ucenama, šargarepama i obećanjima). Pitanje je da li neko uopšte razmišlja o destabilizaciji do koje bi došlo nakon „rešavanja“ ovog problema, o situaciji u kojoj bi ovoga puta većina reagovala na previsoku cenu za početak pregovora za ulazak u EU, koja je i sama u dubokoj krizi. Rešenje u holbrukovskom stilu izazvalo bi krizu iz koje se ne bi izašlo ni brzo ni lako, ni bez posledica po mir i bezbednosti u regionu.

Zanimljivo je da makedonski liberali pokazuju neverovatno razumevanje za grčki nacionalizam i albansku nervozu. Oni čak smatraju da je suočavanje s prošlošću i prikazivanje ličnih narativa žrtava iz bivših ratova ravno neprijateljskoj propagandi, i da se Republika Makedonija mora uzdržavati od takvih provokacija, po cenu prepuštanja zaboravu. Oni tvrde da je zaborav nešto što je i stvorilo EU i nove odnose između saveznika. Dakle, razumeju oni sve, osim da i Makedonci predstavljaju faktor (ne)stabilnosti, tj. da su varijabla na koju se mora računati. Osim ako ne misle da se radi o korumpiranoj i amorfnoj masi sa mentalitetom ovaca.

U borbi protiv nacionalizma ostaje premisa da se mora krenuti iz vlastitog dvorišta i da samo takav pristup daje legitimitet u kritikovanju ostalih, ali problem je u tome što liberali – u ime (ne)postojećih evropskih vrednosti – zagovaraju amneziju, poltronstvo i mazohizam.

Nova Makedonija, 11.11.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 13.11.2013.

MAKEDONIJA