- Peščanik - https://pescanik.net -

Cenzura plača

Prvog jula je sahranjen Majkl Džekson. Kralj metamorfoza je izveo svoj poslednji preobražaj. Počeo je kao princ iz bajke. Njegovo lice, u svetu poznatije od maske Nefertite, konstruisano je po narudžbini miliona žena koje su baš tako, u muškoj varijanti Barbike, zamišljale muškarca svoga života. Njihova udružena fantazija stvorila je fotorobota koji je postao Majkl Džekson. Nož hirurga je izvajao taj unikatni lik, dok je njegov glas zastrašujuće lepote ostao božiji dar. Pevao je i kretao se kao niko pre njega. Potom su sledili do neba vrišteći stadioni, milionski honorari i mesto u istoriji. Na samom kraju XX veka najpoznatiji ljudi na planeti bili su Papa Rimski i Majkl Džekson. Postao je kralj pop-muzike i simbol poraza: 13 plastičnih operacija nisu mu pomogle da pobedi vreme, ali su ga zato pretvorile u glavni simbol odlazeće epohe koju obeležava histerična masovna tražnja za imitacijom i mutacijom.

Poznato je da mu je uvek bilo hladno, veoma hladno. Govorilo se da je njegovo istrzano telo izgubilo sposobnost regeneracije. Poslednjih godina, bilo da su ga pokazivali ili samo izveštavali o nekom od skandaloznih procesa u kojima je bio neštedimice proganjan, žaljenje je bilo glavno osećanje koje je izazivao. Tužno biće, s licem skrivenim pod pramenovima duge kose obeležene zaštitnim znakom, uvijeno u šal i pod šeširom, izgledalo je izmučeno i zakovano u masku. Nije imao snage da sa sebe zdere medijski lik tvrđi od železa. Radi veselja i zabave svetske publike, od Majkla Džeksona je napravljen Čoveka koji se smeje (roman Viktora Igoa – prim.prev.). Ostale emocije nisu bile deo ugovora.

Publika ga je i dalje obožavala, a on je sve više pokazivao sklonost ka usamljenosti i pitonima. I naravno, čitav njegov život, uključujući i njegovu smrt, postali su javna predstava. U Americi, njegovoj domovini, odmah nakon vesti o njegovoj smrti počeo je odvratni posmrtni ples: ponovljena obdukcija i pljusak spletki u raznim verzijama. Sreća da je poslednji sudski proces po tužbi za pedofiliju Majkl Džekson dobio, inače bi priprema sahrane bila još skandaloznija. Ali ne bih više o Americi. Radije ću o nama.

U centru Moskve, u neposrednoj blizini ambasade SAD, njegovi obožavaoci iz Rusije su podigli Zid plača. Svih ovih dana oni tu donose ogromne količine cveća i neutešno plaču. Na asfaltu stoje na stotine fotografija i postera prevezanih crnom trakom, gore sveće, a između njih je kredom u boji napisano: ”Majkl, volećemo te večno!”, ”Počivaj u miru, care”, ”Ti si još živ i večno ćeš živeti”. Za ovakvu sliku pred ambasadom u Sadovoj uluci, inostrani kanali ne bi žalili ni vreme ni novac.

U Rusiji to niko nije prikazao. Ni Prvi kanal, ni ”Rusija”, ni kanal ”Kultura” nisu smatrali je to ispravan povod za plač i izliv tolike sentimentalnosti. Samo je Marina Maksimovska, koja u drugom formatu i na drugom kanalu još gaji ostatke tradicije starog NTV-a, uključila snimak u nedeljni pregled događaja. Ne mogu da tvrdim, ali sam skoro uverena da je telefonskim linijama svuda stizala naredba: to nije naš idol! Nećemo se valjda klanjati pred strancem!

”Niko tačno ne zna šta se sme, ali zato svi odlično osećaju šta se ne sme”. Tako mi je otprilike objasnio ”kanalisanu” politiku moj poznanik, snimatelj sa Prvog kanala.

I sama sam se nedavno sa zaprepašćenjem uverila kako čak i jedan tako nevini povod kao što je pozorišna premijera može postati mina na polju cenzure.

”Imaću velike neprijatnosti”, rekla mi je uplašeno redaktorka telekanala Kultura, kada sam joj pred snimanje emisije ispričala da je reditelja premijerne predstave po tekstu Brehta na postavku podstakao rat s Gruzijom, podsećajući ga na to šta znače pljačka i laž za malog čoveka u velikom ratu. Na to mi je iste sekunde, ubledelog lica i sa ukošenim pogledom ozbiljno rekla: ”Ne spominjite to molim vas, ni u kojem obliku!”

Novine su preplavljene fotografijama improvizovanog Zida plača i uplakanim monolozima obožavalaca. Ali to se ne računa. Važna je jedino televizija. A tamo, pristrasnost ponovo ima državnu granicu, osećanja masa prolaze ideološku selekciju, a smrt nesrećnog Čoveka koji se smeje postaje činjenica sa političkim podtekstom. Naša vlast oštrim okom, kao da nema drugog posla, budno motri i ne odobrava idola napravljenog od stranog materijala.

Priznajem da mene lično odlazak Majkla Džeksona nije naročito potresao, ali ova cenzura žalosti jeste. Ona kao da nas vraća u provincijalna, obazriva i kukavička vremena ”muljave zbrke umesto muzike” (status popularne muzike u sovjetskim vremenima – prim.prev.), kada snimci sa jedne druge sahrane koja je postala čin nacionalne samosvesti, sahrane Vladimira Visockog, nisu mogli biti javno prikazani, jer je iz CK stizala samo tišina.

 
Marina Tokareva, Новая Газета, 01.07.2009. 

Prevod sa ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 04.07.2009.