U Politici su 13. i 14. septembra objavljeni u najmanju ruku zanimljivi tekstovi posvećeni crnogorskom, odnosno srpskom i srpskohrvatskom jeziku. Prvi, čiji latinični naslov zaista glasi „Ćutra ćemo se naći u restoranu“, pretenduje na lingvističku diskvalifikaciju novoobjavljene Gramatike crnogorskog jezika i uz dužnu dozu sarkazma sledi nacionalističku matricu u kojoj se, istini za volju, na više mesta može naći nesrećno Ć, ali bezmalo ni L od lingvistike. U drugom tekstu je reč o povratku srpskohrvatskog jezika u udžbenike, ali ne u standardnom, nego „narodnom“ obliku.

Šta je ovim tekstovima zajedničko? Zajednički im je dnevni list koji ih je, naravno ne slučajno, štampao u dva dana zaredom, zajednički im je profesor Miloš Kovačević koji je imao šta da izjavi po oba pitanja i u dobroj meri im je zajednički pristup problemima jezika, bez obzira da li je reč o „nepostojećem“ crnogorskom ili novokomponovanom narodnom srpskohrvatskom.

Ako izuzmemo jedino istinsko lingvističko pitanje – ono koje se tiče opravdanosti ili neopravdanosti odluke da se zbog glasova slabo rasprostranjenih u nekim crnogorskim govorima u crnogorsko pismo uvedu dva nova slova – i neobrazloženo negodovanje beogradskih srbista zbog potencijala imperfekta (hoćah/šćah viđeti) i još poneke sitnice, prvi tekst je zapravo običan skup uvreda koje srpski lingvisti Mihailo Šćepanović i Miloš Kovačević izriču na račun autora Gramatike crnogorskog jezika. Priručnik koji su napisali sada već čuveni „prvi doktor crnogorskog jezika“ Adnan Čirgić i hrvatski lingvisti Ivo Pranjković i Josip Silić, za njih je tek „zagrebačka varijanta srpskog jezika“. S obzirom da je Gramatika koncipirana manje-više identično kao Gramatika hrvatskog jezika iz pera iste dvojice hrvatskih autora, njima je pripisana „lingvistička prostitucija na evropskom nivou“, dok se za Čirgića posprdno pretpostavlja da mu je u preradi teksta za crnogorske potrebe dodeljena uloga prevodioca.

Ukratko, u Crnoj Gori nema stručnjaka za izmišljeni crnogorski jezik, pa se u nedostatku takvih poseglo za Hrvatima, a u komisiji čak i za jednim filozofom i jednom „Ukrajinkom!“ (i uzvičnik je citiran).  Pošto Politikini sagovornici bolje operišu insinuacijama i niskim provokacijama nego sposobnošću razložnog argumentovanja, profesor Kovačević se upitao: „Mogu li ja, koji nisam doktor medicine, nekom dati doktorat medicine?“ Naravno da ne može, jer profesor Kovačević nije čak ni biolog, dok su svi prozvani akteri ove nečuvene crnogorske jezičke ujdurme – izuzev filozofa Perovića – jednostavno lingvisti. Bog neka im oprosti što, izuzev prevodioca Čirgića, nisu i Crnogorci (ili još bolje Srbi), nego prostitutke, „naučeni lingvisti“, čitamo u istom tekstu, koji su svoj posao odradili „za debele pare“.

Kao i obično, beskrajne, zamorne i uvredljivo besmislene diskusije javljaju se onda kada se zamagli jednostavno – a bolno – jezgro problema. U ovom slučaju to jezgro ne glasi „crnogorski jezik je u stvari srpski jezik“. U ovom tekstu, kao i mnogo kojem pre njega (posebno kada se „rađao“ bosanski – pardon, bošnjački), prećutani su uzroci i posledice.

Novi nazivi standardnih jezika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori nisu ekskluzivne posledice lingvističkog diletantizma i bezobrazluka, nego su pre svega posledice ratova i stvaranja novih država, pri čemu je žalosna istina da nacionalisti svih profesija (pa i lingvisti) nakratko najviše profitiraju. Istovremeno, u jezičkoj igri „hegemonijalnih“ ili „unitarističkih aspiracija“ i, s druge strane, „prava na samoopredeljenje“ lingvistička je činjenica da nam jezik jeste jedan. Čak je i prozvana „prostitutka“ Ivo Pranjković još 2006, godinu dana nakon objavljivanja Gramatike hrvatskoga jezika, u intervjuu hrvatskom listu Slobodna Dalmacija rekao: „Na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istoga jezika. Dakle, na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini, na tipološkoj razini, radi se o jednom jeziku, i to treba jednom konačno jasno reći.“

No, to što treba jednom konačno jasno reći najčešće biva ili instrumentalizovano ili negirano, a „ozbiljna“ rasprava se svede na beskrajno raspredanje o opravdanom ili neopravdanom imenu nekog službenog i standardnog jezika. Varijeteti koje pominje Pranjković sada su ne samo službeni jezici (u kombinaciji sa drugim službenim jezicima) novonastalih država, nego su izdignuti na nivo standardnih jezika. U tom grmu leži ceo jezičkopolitički zec: ako kažemo, na primer „hrvatski jezik“, mi danas tim izrazom označavamo jedan standardni i službeni jezik, ma koliko on bio u lingvističkom pogledu varijetet nekog drugog (standardnog, naravno) jezika – koji postoji („i to treba jednom konačno jasno reći“), ali više nema svoje ime i nigde nije u službenoj upotrebi.

Eto nas, dakle, kod srpskohrvatskog, i kod prave kopče dva teksta iz Politike. Na margini „ćutrašnjeg“ zabeležen je i ljutiti komentar profesora Kovačevića na činjenicu da se u novom udžbeniku srpskog jezika za 8. razred osnovne škole, u izdanju Zavoda za udžbenike, među južnoslovenskim jezicima našao srpskohrvatski umesto srpskog jezika. Profesor se pozvao na Ustav, izjavio da je srpski jezik „nadređen srpsko-hrvatskom jer je postojao i pre srpsko-hrvatskog“, a kestenje iz vatre u Politici je već sledećeg dana morala da vadi profesorka dr Dušanka Klikovac.

A u tom sledećem tekstu, „Povratak srpskohrvatskog u udžbenike“, imalo se zaista šta pročitati. Već u podnaslovu piše da „na nivou narodnog jezika postoji srpskohrvatski kao sistem dijalekata“, a da su na njegovoj osnovi „izrasla tri književna jezika: srpski, hrvatski i bošnjački“. Ako zanemarimo činjenicu da je upotrebljen termin bošnjački, a ne bosanski, kao i da crnogorski jezik nije ni pomenut (što spada u domen pomenutih instrumentalizacija i/ili negiranja), ostaje pitanje zbog čega su ovde upotrebljeni izrazi narodni i književni. Književni jezik je u lingvistici s razlogom zamenjen standardnim jezikom, terminom koji nedvosmisleno upućuje na normiranost i nadregionalnost i istovremeno ga jasno razlikuje kako od jezika književnosti, tako i od dijalekata, sociolekata itd. Takav jedan jezik je (bio) upravo – srpskohrvatski.

Iako profesorka Klikovac kaže da je „trivijalna stvar u lingvistici“ razlikovanje nivoa „književnog i narodnog“ jezika, stvar prestaje da bude trivijalna istog trenutka kada pokušamo nekadašnji standardni jezik da „prevedemo“ na današnji „narodni“. Naime, trivijalna stvar u lingvistici bilo bi razlikovanje standardnog jezika od svih ostalih oblika jezičkog izraza koje koristimo u komunikaciji (dakle, nestandardnih jezičkih varijeteta), ali ako (bivši) standardni jezik, srpskohrvatski, danas postoji kao nekakav narodni jezik, kako i gde se on kao takav, narodni jezik, koristi? Ne sporeći dalji opis srpskohrvatskog kao sistema dijalekata, spotičemo se, dakle, o iznenada nastali „narodni“ jezik, a taj izraz ovde ne može ničemu drugome da služi do izbegavanju da se kaže „jedan jezik“ (iako „to treba jednom konačno jasno reći“).

Naravno, pravi lingvistički problem nije u detronizaciji srpskohrvatskog, njegovom „rasparčavanju“ i imenovanju ne tri nova književna, nego četiri nova standardna jezika – to su, kao što je napred rečeno, političko-jezičke posledice raspada Jugoslavije. Ne, pravi lingvistički problem leži u činjenici da nijedan od četiri nova standardna jezika, uz sve inovacije i intervencije, ne nudi dovoljno razlikovnih elemenata u odnosu na standardni srpskohrvatski, ma koliko se to ne dopadalo svim „pravim“ Srbima poput profesora Kovačevića, ili „pravim“ Hrvatima kao što je osječka profesorka Sanda Ham, i ostalima.

Nažalost, uzbuđenje zbog srpskohrvatskog, tj. obeščašćenog srpskog (u oba teksta), zasenilo je jedan detalj koji se omakao autorima udžbenika srpskog, a koji se vidi na fotografiji sporne stranice koju je Politika objavila – isti „narodni“ srpskohrvatski jezik, prema udžbeniku, „čine štokavsko, čakavsko i ijekavsko narečje“. Ovo nije zasmetalo, izgleda, ni profesoru Kovačeviću, a ni novinarki Politike koja čak na samom početku teksta citira upravo ovu rečenicu, sve sa „ijekavskim“, iako u istom tekstu objavljuje izjavu profesorke Klikovac koja u svom pojašnjenju govori, naravno, o štokavskom, čakavskom i kajkavskom. Nigde ni na koji način nije skrenuta pažnja na ovu omašku u udžbeniku, tako da nastavnicima ostaje neprijatan zadatak da đacima objašnjavaju kako je umesto kajkavskog u tekst slučajno uleteo ijekavski.

Narečja, dijalekti i izgovori u srpskohrvatskom uvek su bili predmet lingvističkih rasprava i često đacima nije bilo lako da se snađu u tom pletivu. S jedne strane pojam dijalekat često označava i narečje, pa se mora objašnjavati da štokavski ne ide u istu fijoku sa, recimo, kosovsko-resavskim, a s druge strane mnogi uopšte ne znaju kako su nastali ekavski, ijekavski i ikavski izgovor, pa je o ovim stvarima potrebno voditi računa kada se pišu udžbenici. No, pošto je u ovom udžbeniku naglasak stavljen na srpskohrvatski jezik kao skup dijalekata a ne kao standardni jezik, dobili smo „narodni“ jezik, koji „čine“ i oni dijalekti koji niti su bili deo nekadašnjeg niti su postali deo današnjih standardnih jezika, naime čakavski i kajkavski (uz obavezu nastavnika da dokle god koriste ovaj udžbenik dodaju „treba da piše kajkavski, a ne ijekavski“).

Srpskohrvatski se tako pretvara u standardni leš iz ormara, dežurni duh prošlosti koji nam ne dopušta da normalno živimo. Zbog njega trpimo terminološku zbrku, proizvodimo tone papira na kojima mucamo o nemogućnosti da taj naš zajednički standardni jezik ostane standardni, baš kao i o silnim i signifikantnim razlikama koje krase naša nova tri-do-četiri standardna jezika – da su obrazloženja dovoljno dobra, dovoljna bi bila i jedna stranica na koju bismo ih zabeležili. Dok su se standardnom srpskohrvatskom znale granice, rasprostranjenost današnja tri-do-četiri standardna jezika jasna je samo u onoj meri u kojoj su ti jezici službeni, sve ostalo je prepušteno rezignaciji neostrašćenih i fikciji nacionalno zanesenih. Crna Gora s početka ovog teksta sitna je riba u poređenju sa Bosnom i Hercegovinom, dok Srbija, baš kao i u ratu u kojem „nije učestvovala“, nema problem unutar svojih granica, ali ima problem unutar tuđih, jer je jezik – ne tek maternji, nego standardni – tamo gde je narod. Prema toj narodnoj logici, Hrvatska ima isti problem (u Hercegovini), ali u poređenju sa Srbijom ipak ima i malo sreće, jer joj je problem, eto, bar nešto manji.

Jedina „kvaka“ je, dakle, u pojmu standardni jezik. Kad se o tome dogovorimo i pošteno se odredimo prema srpskohrvatskom, kada ga u ime boljih budućih vremena ili preimenujemo i pustimo da postoji, ili makar, bez narodnih upliva i međusobnih ćeranja, artikulišemo njegovo mesto u odnosu na četiri nova standardna jezika, kada u pogledu rasprostranjenosti nekog od novih standardnih jezika lingvistički kriterijumi potisnu „kriterijum“ nacionalne pripadnosti, moći ćemo i da odahnemo i posvetimo se pismenosti i zanemarenoj jezičkoj kulturi. Naravno, ne vredi uopšte trošiti reči na pitanje koliko je realno da se ovako nešto uradi u dogledno vreme – tim tužnija je činjenica da bi stručnjaci, ako i uz pomoć dobronamernih političara, ovo mogli da urade u roku od jednog-jedinog dana.

Peščanik.net, 17.09.2010.