Sama sam učila da pišem. Svoje prvo slovo, veliko E, uspravnu crtu sa desetak lelujavih vodoravnih krakova, vježbala sam tupom olovkom na stranicama maminih knjiga: crvenog Dostojevskog i plavog Andrića. Zatim sam trčala neni i sa otvorenom knjigom na dlanovima, predstavljala joj tu novorođenu, bezimenu morsku neman:
– Koje je ovo slovo?
– Mašala, meni se čini nijedno.
Prve rečenice napisala sam na posljednjoj stranici Braće Karamazovih. Moja majka im je brižljivo nacrtala nekoliko linija za slijetanje, iznad kojih su one ipak samo nesigurno i preplašeno lebdjele:
Dragi tat.
Sretna ti Nova 1981 godina.
Voli te tvoja Emina.
Sljedeće godine, majka i ja smo odselile, ali ja sam često bježala od nove kuće i nalazila put do neninih drvenih vrata, pred kojima sam stajala dozivajući je iz sveg glasa, jer je bila prilično gluha. Iako sam se nadala da je moja nena nekada bila bar partizanska špijunka, iz njenih dokonih odgovora se uvijek ispostavljalo da je u ratu učestvovala samo onoliko koliko je morala i da je svoje sinove pod oružjem smatrala ludim magarcima. Uz to mi nikada nije dala jasan odgovor zašto se moji roditelji mrze, već je kratko odgovarala da su i oni svakako ludi magarci. Karamazovi su deset godina stajali na neninoj uštirkanoj posteljini, namirisani smiljem, uzdignuti na najvišoj tački njene bijele sobe kao sveto slovo. Bili su tu kada je umirala, dočekali su i vojnike koji su sobu proglasili štabom Armije BiH, a onda ih je jednu noć Mustafa prisilno odveo na položaj, gdje su dočekali zimu 93. Otac i majka su se našli na zaraćenim stranama, što za mene zaista nije predstavljalo novost, jer sam u izbjeglištvu otkrila kako postoji čitava vojska djece zaraćenih roditelja, koja se nimalo nisu čudila razvodu države, mada smo pred drugima i sami govorili kako je ovo najstrašnija stvar koja nas je mogla snaći.
O tome kako je Karamazovima bilo na položaju, međutim, ne znam mnogo, osim rijetkih izvještaja na njemačkom jeziku, u kojima su reporteri pogrešno izgovarali imena gradova i sela, pa nisam bila sigurna da li su uopšte ijednom spomenuli i njih. Pogrešno izgovorena imena odgovarala su slici sela u plamenu: ako gori taj svijet, sigurno je da i njegova imena moraju biti teško oštećena. Fisegra, Fisegra! – smijala se žena do mene njemačkom reporteru na ekranu i gledala me modrim podočnjacima dok je palila cigaretu:
– Sve lažu, nije ovo ovako.
Ja sam znala da jeste, jer sam taj dan dobila jedino pismo od oca, napisano na štampaćoj mašini i prepuno grešaka: Darga, teslefon, brodo, ti ne vraaj se. Otac je uvijek tvrdio kako je rijetko kada pravio greške, a žena iz Fisegrada je ipak priznala da joj se na stare telefonske brojeve više niko ne javlja i niko više nije znao kome stižu pisma koja smo poslali na poznate adrese.
Negdje oko Nove godine, položaj i Karamazovi prešli su u ruke jednog srpskog vojnika, bivšeg učenika moje majke, koji ih je, prepoznavši potpisnicu čestitke na posljednjoj strani, 14. januara u zoru predao nazad mojoj majci. Ove informacije stigle su u jedinom pismu od nje, napisanom prilično oštrom olovkom, na dvolisnici koja nema razloga da laže: Dragi sine, pokušali smo te za rođendan nazvati preko radio-amatera. Mi smo dobro. Nikada se ne vraćaj ovdje, ostani tamo gdje si sigurna (majka je tvrdila da nikada nije napravila ni najmanju grešku).
Karamazovi su na srpskom ratištu boravili do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Prisustvovali su masovnom iseljenju i ukrcani su na vojni transporter. Preko Nevesinja su prešli gurajući se sa troje djece, dvoje pospano i jedno koje je patilo od zubobolje, vrećama robe, mrtvačkim sandukom i jednom babom koja je u krilu držala mačka Micka. Ubrzo ih je Crveni krst smjestio u kolektivni izbjeglički centar, a oni su prvih šest mjeseci proveli u babinoj prikolici punoj stare iznošene robe, dresova Crvene zvijezde i Brankinih šarenih košulja iz sedamdesetih. Majka ih je tu i našla i prebacila u natkaslu izbjegličke sobe u baraci, na čijim zidovima su stajala dva kredom nacrtana gola sa natpisima: DOMAĆI i GOSTI. Karamazovi su šest godina stajali u natkasli, u južnoj Hercegovini.
Kada sam se vratila, otac je rekao:
– Djeca su ovdje umirala, a gdje si bila ti, ja to ne znam, ionako ni o čemu u životu nisam ja odlučivao, meni je tvoja majka upropastila mladost, rat zrele godine, ja sam umoran čovjek.
Karamazove sam ponovo vidjela u natklasli, 1999. godine, bili su isti. Majka je rekla:
– Ovdje je svašta bilo, al što je bilo – bilo je, a onaj jadnik neka prestane kukati, kao da je samo on preživio rat.
Spakovala sam Karamazove u kofer, moja majka je rekla da ovdje nikada neće biti sreće, kupila mi kifle za put i Karamazovi i ja smo otišli u Australiju. Nisam se pozdravila sa ocem.
Karamazovi su u Australiji stajali na polici između The Burnt Ones i Unertragliche Leichtigkeit des Seins i mogli su osjetiti blizinu drugih knjiga koje su putovale u kontejnerima prekookeanskih brodova, a i onih koje su rođene i odrasle u Australiji – pred kojima su uglavnom sakrivali iskustva koja im je dodijelio njihov put. Devet godina su živjeli u Australiji, ali desete godine, prešućivanje njihovih priča samo zato jer su turobne, egzotične ili suviše nevjerovatne više nije predstavljalo olakšanje, nego gubitak svega što je u njima napisano. Vidjeli su svoju kopiju na engleskom jeziku i užasnuli se nad tim mračnim i bezvrijednim prevodom. Ukratko, Karamazovi su postali migranti prve generacije, kojima su vječno zelene palme značile koliko i palmama Ivan Karamazov, kada kaže da nikada nije shvaćao kako čovjek može voljeti svoje bližnje. Zbog toga što su se potpuno nezasluženo dočepali raja, Karamazovi su razmišljali kako su migranti ljudi koji su ostavili sebe tamo gdje im je bilo najteže i da im za kaznu u novom svijetu više niko ne zna pravilno izgovoriti ime. Pogrešno izgovorena imena odgovarala su iz značenja otrgnutim stranicama i Karamazovi u razgovorima sa drugima nisu odlazili daleko od upoznavanja: mi smo knjiga, strana, dvije riječi. O njihovim razlozima se više ništa ne može reći i mi smo se morali vratiti.
Karamazovi i čestitka trenutno žive i rade u Sarajevu, gdje će dočekati sljedeću Novu godinu. Tata živi nekoliko tramvajskih stanica dalje.
Nova priča Emine Bašić, koja je za svoju zbirku priča Zlatke i Haznadari dobila prvu nagradu na konkursu Zuko Džumhur.
Peščanik.net, 01.05.2012.