- Peščanik - https://pescanik.net -

Ciganska unija

Foto: Predrag Trokicić

Čovek nešto gadno i jadno može da kaže iz uverenja, gluposti ili zato što je dobio zadatak da to kaže, a pri tome je bednik bez imalo morala i izvršiće zadatak bez okolišanja.

Kad je Vučić pričao o stotinu muslimana za jednog Srbina, bilo je to nepatvoreno uverenje da je Vojislav Šešelj u pravu, da ga dušmani bez razloga napadaju i da je cela izjava zaista odraz „slobodarske tradicije“ koja „nema veze sa fašizmom“. Jer, sećate se možda, Vučić nije bio ni toliko originalan da sam zapreti da će uhvatiti zarobljenike i uceniti međunarodnu zajednicu „vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana“, već je u skupštini branio autora te dosetke, Šešelja. Gadno, jadno, bedno, amoralno, ali iz uverenja.

Kako je tada šešeljčić branio političkog oca i gurua, tako je 10-15 godina kasnije branio razne male vučiće koji su lajali po njegovom zadatku, najprimitivnije vređali i sipali otrov. Kad bi neotesani primitivci prešli crtu, samoinicijativno ili po uputama, Vučić je „upućivao izvinjenja“, ali uvek uz „ali“ – Bratina i policija koja može da ubija studente, Gašić i Nemačka koja krije ubice Olivera Ivanovića, Jovanov i narko bos Nataša Jeremić, samo su neki od primera iz protekle decenije.

Izvinjavao se i zbog sopstvenih svinjarija, naravno uz „ali“ i gotovo uvek da bude jasno da je onaj kome se izvinjava zaista đubre i ološ ali da to nije trebalo da kaže, a da je on žrtva, ali se na to ne žali: nije trebalo da kaže da su novinari imbecili, ali o njihovom profesionalizmu i objektivnosti novinara misli „jednako loše i … da su sramota za svoju profesiju … da nisu novinari, već politički aktivisti“; žao mu je zbog onoga što je pričao o studentima i građanima tokom prve godine od pada nadstrešnice, ali „mnogi su kršili pravila, sprovodili nasilje nad državom i tuđom imovinom“, „pokazali bes“; to da su „Slovenci najodvratniji“ ne odnosi se na građane, već na njihovu politiku, pa se izvinjava javnosti, ali neće „slovenačkim političarima“, pa neka premijer i predsednica dođu u Beograd da bi se „još jednom izvinio ako treba“. Za takva licemerna izvinjenja dobijao je aplauze medija i novinara koji po njegovom aršinu nisu sramota za profesiju, već visoko profesionalni i objektivni. („POKAZAO DA JE PRE SVEGA ČOVEK Vučić uputio izvinjenje istarskim vinarima: Napravio sam grešku zbog koje mi je iskreno žao“).

Ciganska posla

U takvom poremećenom sistemu bezvrednosti, osobe poput izvesnog Borisa Bratine mogu da pokušaju da se predstave kao moralne vertikale, koje će „postavljati stvari na svoje mesto“.

A kako stoje stvari?

Propagandista i izvršilac kvazimedijskih zadataka Dragan Vučićević izjavi da su vozovi 23. maja stali jer su Romi blokaderi krali bakar: „Kad kažem Romi blokaderi, to su pripadnici romske nacionalne zajednice koji su tamo sa njima u zborovima, blokadama, i oni koordiniraju svoje lopovske radnje kradu bakar tačno tamo gde ovi dolaze pa blokiraju.“

Na to reaguju romske stranke, organizacije civilnog društva, pa na koncu i poverenik za ravnopravnost izjavom o stereotipima, generalizaciji, podsticanju netrpeljivosti.

Na to je, valjda, citiram po citatu Bratine, odgovorio Vučićević da nikada nije izgovorio bilo kakvu uvredu na račun romskog naroda, niti širio govor mržnje, već on poštuje Rome, sa njima je odrastao, među njima ima kumove i prijatelje, a u njegovoj medijskoj kući rade pripadnici romske zajednice.

Na ovom mestu prekid u hronologiji i komentar autora – dalo bi se zaključiti da nije negirao da je rekao ono što je izazvalo reakcije, „ali“ to nije bitno jer on voli Rome, ma Cigane, brate, voli, pa neka su sto puta lopovi.

I pošto se niko nije Vučićeviću izvinio jer je posumnjao u njegovu ljubav prema Romima, red je bio da Boris Bratina donese konačnu presudu i najoštrije osudi napade na Informer i Vučićevića.

Iako nije eksplicitno zaključio da je prava meta Vučić, razotkrio je da je reč o pokušaju „gušenja slobode medija i targetiranja svakoga ko se usuđuje da govori drugačije od ideološki podobnih krugova“. A Srbija i njen ministar informisanja će do poslednjeg daha braniti slobodu govora i medija. Udrobio je on u taj valov i YUCOM i Natašu Kandić i Haški tribunal i „drugu Srbiju“ koja kontroliše medije. U ovoj epizodi nisu se pojavile samo ustaše i kurtijevi Srbi.

Ni ja je ne volim, takav je posao

Nije se Bili Piton u Maratoncima žalio na posao koji ne voli da radi – iskopavanje sanduka radi preprodaje preko firme Topalović – već na ilovaču. Koja je, međutim, neizostavni deo tog posla. A nema gore stvari nego kad radiš nešto što ne voliš. Možeš to da radiš u egzistencijalnom strahu da nećeš naći drugi, bolji, posao kome ćeš se radovati ili zbog malodušnosti u kojoj ćeš s vremenom navići da uživaš, ako ne u poslu, a ono bar u sopstvenim jadikovkama.

Ali kako to izgleda kad te neka sila natera da budeš ministar a dobiješ portfelj koji ne voliš, prezireš, gadiš ga se. Ne mislim pri tom na ministra kulture. On, čini se, ima neku svoju (ili esenesovsku) predstavu o tome šta je kultura i tu guslarsko-folklornu viziju zdušno i brižno neguje, pleveći i zatirući sve drugo. Mislim na ministra za evropske integracije. Posle ispada sa Tanjom Miščević, Vučić je ovaj resor vratio na fabrička podešavanja uspostavljena sa Jadrankom Joksimović. Što će reći – sa evropskim integracijama nema nikakve veze. Dok je, međutim, Jadranka Joksimović čak i glumila zainteresovanost, Nemanja Starović ne krije da je zalutao na mesto na kome se nalazi.

Njegov zadatak je da ponavlja da stojimo u evropskim integracijama ne zbog toga što ne ispunjavamo osnovne kriterijume, već zbog „naše specifične pozicije“ jer je „želja nekih članica EU da se mi sto posto uskladimo sa politikom članica EU“, a „to podrazumeva da uvedemo sankcije Rusiji, što odstupa od naše politike“. Jer naša politika nije u skladu sa EU. U koju mi, šatro, želimo da uđemo. Starović je spreman da kad god treba ponovi da „evropski put Srbije nije blokiran“, da „proces evropskih integracija Srbije teče na veoma dinamičan način“, da se „reformska agenda ispunjava zadovoljavajućom dinamikom“. A ako neko želi brže evropske integracije on zapravo zaziva priznavanje nezavisnosti Kosova.

Konačno, nazvati vrhuncem cinizma Starovićevo seirenje nad malim odzivom na skupu podrške Srbiji u EU u aprilu 2026. bio bi preveliki optimizam. Ko zna šta ćemo još o Evropskoj uniji, Evropskom parlamentu, Evropskom savetu i evropskim komesarima čuti od Starovića. I nije problem što ne vidimo kakve je akcije „izgradnje“ ministarstvo organizovalo, ako ministar smatra da se građani okreću od EU jer se „Evropski pokret otvoreno svrstava uz tzv. proevropsku opoziciju“ umesto da se gradi „široki društveni konsenzus“.

Biće problem kada Starović sa Bratinom bude palio zastave EU. A zapravo, zašto bi i to bio problem?

Peščanik.net, 28.05.2026.

Srodni link: Inicijativa A 11 – Pritužba zbog diskriminatornih izjava o Romima

ROMALEN

The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)