- Peščanik - https://pescanik.net -

Čija groznica?

Reagovanje na tekst Homoseksualna groznica, autora Marka Milačića, Vijesti, 17.09.2012.

Svojim tekstom Homoseksualna groznica Marko Milačić je uspio u nečemu što mu, pretpostavljam, nije bila namjera: na ličnom primjeru je pokazao sva intelektualna i vrijednosna ograničenja homofobnog svjetonazora.

Da podsjetim: Milačić je izjavio kako bi volio da je homoseksualac. Tada bi, navodno, bio pod višestrukom zaštitom – od organa reda do Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, svi bi bili na njegovoj strani. Osim što je duhovit, i velikodušan je: svakome dozvoljava da „bude ono što želi i jeste”, ali „u granicama normalnog i kulturnog”. (Ako nismo znali: najpoznatiji crnogorski TV spot je „nekulturan”, „neukusan” i „za mlade neprimjeren”. Ups, pređena granica!) Eh, da je Milačić samo gej: tada se niko se ne bi usudio da ga ugrozi, zato što se prava homoseksualaca „forsiraju do neslućenih razmjera”, a na štetu ostalih.

Sve bi ovo bilo veoma zabavno da nije otužno, i da Milačić svojim trapavim traktatom ne pogoršava već nezavidnu situaciju LGBT populacije u Crnoj Gori. Pođimo redom.

Kao prvo, on je nesposoban da uvidi nesklad između onog što piše i stanja na terenu. Na primjer: kako se pomenuto „forsiranje prava do neslućenih razmjera” da pomiriti sa činjenicom da dvijema osobama istog pola u Crnoj Gori poljubac na javnom mjestu i dalje predstavlja ozbiljan rizik za ličnu bezbjednost? Ukoliko mi ne vjeruje, neka se uhvati sa svojim najboljim drugom za ruku i tako prošeta Podgoricom – recimo, pored štanda Varvara. Ili neka se prisjeti prošlogodišnje Parade ponosa, iste one koja je bila planirana i ubrzo otkazana, pod združenim pritiskom raznih huliganskih trupa. Dakle, šta smo ono imali: (1) pravo na fizičku bezbjednost, (2) pravo na slobodu okupljanja, (3) pravo da se ne bude diskriminisan – sva tri visoko kotirana u Ustavu (Članovi 6, 7 i 8), sva tri esencijalna za društvo za kakvo Milačić redovno tvrdi da se zalaže, i sva tri de facto uskraćena LGBT populaciji. Šta bi li tek bilo da se ista ne „forsiraju”?

Drugo, način na koji Milačić zamišlja prava i slobode je krajnje zabrinjavajući. Po njemu, prava homoseksualaca u Crnoj Gori na život bez diskriminacije se nadmeću sa pravima drugih individua i grupa, ali trijaža nije obavljena kako treba pa oni dobijaju više institucionalne i medijske pažnje nego što im pripada. Pokušajmo ponovo jedan mali eksperiment: neka Milačić, a i oni koji ovo čitaju, zamisli da je, iz razloga ljevorukosti, oko 10 odsto crnogorske populacije prinuđeno na život u sjenci. (Studije pokazuju da se i broj ljevorukih i broj homoseksualaca vrti oko 10 odsto.) Neka je u toj zamišljenoj Crnoj Gori preferiranje lijeve strane tijela skopčano sa otvorenim i nekažnjenim pozivima na linč, šikaniranjem u porodici i na radnom mjestu, sa otužnim ukusom u ustima prilikom čitanja novinskih komentara u kojima piše da imaš više prava nego što ti sljeduje. Siguran sam da se Milačić nad samom idejom takve Crne Gore, države u kojoj se osnovna prava iz nekog razloga računaju kao privilegije, iskreno zgražava. Osim, naravno, kad su obespravljeni homoseksualci, u kom slučaju je, kako kaže, posrijedi „tortura manjine nad većinom”. Takav kolaps logike i moralnosti je moguć samo u homofobnom svjetonazoru, pa tako, usuđujem se da zaključim, i u Milačićevom, gdje homoseksualnost znači bolest, izopačenost, prijetnju malograđanskoj fantaziji o normalnosti. Da nije tako, sumnjam da bi mu se u tekstu onoliko puta omakli epiteti „neprirodan”, „nezdrav” i „neukusan”, te lukavi izraz „druga bolest”, kao da sastavlja seminarski iz zdravog kuvanja pod mentorstvom mitropolita Amfilohija. Samo tako, samo dubokim unutrašnjim demonizovanjem tih i takvih, moguće je dopustiti da se u glavi nastani lažna dilema između uskraćivanja ljudskih prava homoseksualcima i uskraćivanja istih bilo kojoj drugoj grupi ili pojedincu. Država Crna Gora je, srećom, ta prava garantovala svojim najvažnijim dokumentom, i to svima, i dužna je da ih štiti; borci za njenu demokratizaciju, u kakve Milačić voli da se ubraja, bi trebalo da čine to isto.

Treći ozbiljan problem sa Milačićevim uratkom je ignorisanje istorije. Shvatam da je „đed mudonja” za njega važna referenca (inače nam je ne bi servirao; inače ne bi rizikovao da pomislimo kako mu je, iz nekog razloga, važan takav mačo pedigre), ali je u kontekstu uskraćivanja osnovnih prava možda bitnije bilo ukazati na događaje i društvene pokrete u poslednjih 150 godina koji su u dobroj mjeri odredili razvoj zapadne demokratije i koji su, indirektno, razlog tome da Crna Gora u Članu 8 Ustava ima rečenicu koja glasi: „Zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu.” Ni riječi, dakle, o tome da ženama pravo glasa nije palo s neba, da ukidanje ropstva u Americi nije prošlo bez građanskog rata, da škole na američkom Jugu nisu mogle biti desegregirane bez pomoći vojske, te da je borba za gej prava takođe plaćana životima nevinih. Štaviše, otpor napretku je u svakom od navedenih slučajeva obilato sadržavao elemente kojima se Milačić spremno koristi (pozivanje na prirodno i neprirodno, zdravo i bolesno), a zemlje u kojima su te promjene izostale se po pravilu ne mogu pohvaliti prosperitetom: ni ekonomskim ni kulturnim. Dakle, pitanje uskraćivanja osnovnih prava LGBT populaciji u Crnoj Gori je pitanje državnog prioriteta i može se svesti na prostu dilemu: Finska ili Saudijska Arabija; Holandija ili Rusija. Milačić bi trebalo da je u stanju da se o toj dilemi izjasni, ili bar da posluša Wittgensteinov savjet i da o onome o čemu nema šta reći – ćuti.

Vijesti, 21.09.2012.

Peščanik.net, 22.09.2012.

TEMA – PARADA PONOSA +